Humana i moderna skulptura

Humana i moderna skulptura

Svi elementi odmjereno su stopljeni u jednostavan i kompaktan volumen, koji na prvi pogled djeluje kao high-tech skulptura za neku postmodernu arhitekturu (čak djeluje kao mala maketa realnog projekta!), i tek kretanjem oko volumena otkrivamo da ta na prvi pogled racionalna struktura krije duboko humanu poruku i namjenu

Ako bismo već na početku konstatirali kako je akademski kipar Petar Barišić (1954) sa skulpturom postavljenom 5. svibnja u Đ akovu, u spomen poginulim hrvatskim braniteljima na području đakovštine u Domovinskom ratu, postavio potpuno nove kriterije kvalitete spomeničke plastike vezane uz tematiku Domovinskog rata (uz npr. Drinkovića), to ne bi bio pretjeran ili ishitren zaključak. Prije tri godine Petar Barišić i arhitekt Berislav Martinović odnijeli su prvu nagradu na javnom anonimnom pozivnom natječaju za kiparsko-urbanističko rješenje u centru Đ akova, ali se poradi nedostatka sredstava čekalo s realizacijom. U situaciji u kojoj je javna skulptura tog tipa najčešće svedena na neukusna figurativna rješenja koja samim dimenzijama i načinom prezentacije teme graniče s dobrim ukusom do te mjere da vrijeđaju čak i sâm spomen na pale branitelje (jer graniče s groteskom i parodijom), Barišićeva skulptura pojavljuje se kao prototip svega što je u suprotnosti s tipiziranim, arhaično-narativnim i okoštalim tipom skulptorske svijesti.

Svaka ovakva narudžba već unaprijed nosi svojevrstan rizik za dobrog kipara, jer nemoguće je izbjeći subjektivno kalkuliranje do koje se mjere osobno uspostavljenih parametra ukusa kipar može spustiti ne bi li se približio masovnijem ukusu i izvojevao sigurnu pobjedu na natječaju, a da ne izda i ugrozi svoj dosadašnji opus. Jer, dragi kipari, nemojmo se zavaravati: vaši se opusi neće u sljedećih dvadesetak godina dijeliti na javne spomenike po narudžbi (tj. radove koje ćete možda htjeti zanijekati ili barem izostaviti iz monografije) i ono ostalo što će dostojno obilježavati vašu kvalitetu i ispunjavati monografije. Ne, ne, sve će se lijepo zbrajati, na radost nas kritičara koji volimo proganjati kompromisere, taktičare, kalkulantski raspoložene umjetnike i pozere koji jako mudro misle kako bi možda ipak trebalo u opusu imati barem jedan domoljubni spomenik, bez obzira na kvalitetu.

Detekcija zrelosti

U svakom slučaju, na ovakvim se zadacima jasno detektira istinska zrelost i vrijednost jednog kipara, bez obzira na to što će svaki odabrani rad uvijek vrijeđati dio promatrača: ili će skulptura biti nepojmljivo loša ili previše stilizirana i estetski ekskluzivna za širi sloj recipijenata. Skulptura Petra Barišića sjajno pokriva sve zahtjeve naručitelja (asocijacija na protutenkovske ježeve, simbolika križa), visoku umjetničku ekskluzivnost u sjedinjenju forme i teme, uklopljenost u urbani kontekst, stupanj redukcije forme koji je (p)ostao razumljiv za sve slojeve promatrača. Načinjena od nehrđajućeg čelika (rostfraja, inoxa) debelog pet milimetara koji je stigao specijalno za tu priliku iz Švedske (radi dimenzija visine 4,5 x širine cca 4 x dužine cca 4 m) i teška oko dvije i pol tone, izrađena je u Ljevaonici umjetnina Ujević pod nadzorom i vodstvom g. Ujevića i majstora Stjepana Šurbeka. Iako u konačnoj fazi djeluje vrlo jednostavno, skulptura je poradi jakih lomova i zasijecanja pod različitim kutevima (na mjestima spajanja pojedinih geometrijskih segmenata) bila zahtjevan zadatak: trebala je djelovati kao da je lijevana u komadu bez ijednog vidljivog spoja, uz dojam težine i ispunjenosti, a ne prazne, šuplje lakoće. Površini rostfraja smanjen je sjaj laganim brušenjem, što za posljedicu skulpturi smanjuje sjajan, razmetljivi element izdvajanja iz okoline koja je i sama pomalo sumorna. Skulptura je tako postavljena (na samom zavoju ulice nastavlja i sjeda na glavnu os) da iz daljine zaista djeluje poput protutenkovske prepreke, jer se ne vidi da ulica zavija na desno. Martinović je skulpturu podigao za pedesetak centimetara na rampu od starih granitnih kocki čiji karakter površine također daje varljiv dojam kako se ulica nastavlja po glavnoj osi bez skretanja. Ona time zaista postaje (prividno) fizička i vizualna prepreka u širem okolnom prostoru, mjesto koje nas postavom prisiljava na zaustavljanje i percepciju.

To je potpuno (na prvi pogled, ako ne znamo namjenu) apstraktna skulptura s naslijeđem geometrijskih formi konstruktivističke skulpture i minimal — arta koja usprkos tom polazištu nosi značenje i asocijacije. Jasan i jednostavan koncept lišen narativnosti dostojanstveno svojim postavom djeluje u funkciji mementa poginulim braniteljima. Već je ranije zamijećeno (S. Križić — Roban) da skulpture Petra Barišića decentno i fino korespondiraju s arhitektonsko-urbanističkom okolinom (Uzastopnosti, 2000, ispred zgrade Otvorenog učilišta u Zagrebu) te i na ovom zadatku osjećamo da je Barišić kipar koji radi promišljeno, s intuicijom u svakoj fazi rada na skulpturi.

Minimalartistička umjetnost

Iako na prvi pogled djeluje impersonalno, s izbrisanim tragovima umjetnikove individualnosti (minimal — art), ovu skulpturu nepogrešivo vidimo kao rad umjetnika koji je razumio da ovaj zadatak ne smije slaviti njega već poginule borce; svodeći svoj kiparski rukopis i prepoznatljivost svjesno na minimum, podredivši ga temi narudžbe, Barišić nije iznevjerio svoje estetske, a primijetila bih i moralne, kriterije. Pažnju je koncentrirao na minucioznu tehničku izvedbu, isticanje fizičke/materijalne kvalitete djela (to je prava oda rostfraju!) i delikatnu raščlambu volumena. Skulptura se sastoji od geometrijskih modula izduženih pravokutnih segmenata i segmenata valjka koji se lome, sijeku i nastavljaju svoj proboj u prostor pod različitim (najčešće tupim) kutevima, izlazeći iz središnjeg kvadratastog okvira. Stilizirani oblik križa koji se javlja na dva mjesta i oblik koji (generalno) podsjeća na prepreku streme u zrak, prema nebu (zapravo cijela skluptura!) i ovdje se otvara polje za različita poetski nadahnuta tumačenja... Takvom razinom finoće i delikatnosti u tretiranju domoljubno-religiozne tematike koje je pokazao, Barišić uspostavlja vrlo visoke i zahtjevne kriterije (ali i izazov) za sve ostale narudžbe koje će tek doći. Svi elementi odmjereno su stopljeni u jednostavan i kompaktan volumen koji na prvi pogled djeluje kao high-tech skulptura za neku postmodernu arhitekturu (čak djeluje kao mala maketa realnog projekta!), i tek kretanjem oko volumena otkrivamo da ta na prvi pogled racionalna struktura krije duboko humanu poruku i namjenu. Hodajući oko skulpture otkrivamo da se planovi mijenjaju velikom brzinom, da skulptura ima bezbroj lica (to se posebno vidi na fotografijama) i da su te prostorno-planske permutacije iznimno snažne. Promatrač postaje u punom smislu riječi dijelom skulpture jer može ući u nju, ispod nje, u njenu prostornu jezgru, sjesti na nju... To što skulptura nije prostorno neprobojan volumen smatram iznimno važnim detaljem u percepciji djela: u mogućnosti smo kretanjem u središtu skulpture povećati doživljaj volumena, vidjeti skulpturu iznutra na van, shvatiti kako i unutrašnja jezgra kretanjem mijenja vizure. (U blizini skulpture je gimnazija, a poznato je da su djeca taktilna i motorička bića koja se lakše dodirom identificiraju s predmetima. Sigurno će sjediti i visjeti po skulpturi, što samo može biti kompliment kiparu.) To je primjer skulpture pogodne za analizu na satovima povijesti umjetnosti u gimnazijama (tema interpenetracije volumena i prostora, šupljeg i punog, oštri bridovi/glatke površine; za analizu lomljenja, ukrštanja i preklapanja osi i silnica te rotiranja, zaokretanja i mijenjanja usmjerenja volumena ovisno o kutu gledanja radi dinamične kompozicije volumena, ali i kao primjer spomeničke plastike na nivou zadatka). Upravo su mjesta pregiba, zasijecanja, spajanja volumena najosjetljivije točke svake skulpture, po kojima mjerimo kiparski osjećaj za nijanse kompozicije, a Barišić (već mi ga je dosadno hvaliti) niti u tom detalju nije podbacio.

Postavljanje ove skulpture u Đ akovu imat će dalekosežne odjeke i posljedice: širi, likovno needuciran sloj ljudi shvatit će da ih ta skulptura privlači i da je razumiju usprkos tome što je tobože apstraktna, da im simbolički priča priču o ratu i da se u njenoj blizini ne osjećaju nelagodno. Time bi trebao biti otvoren put za uspostavljanje strožih parametara pri odabiru daljnjih spomenika na javnim natječajima. Jer danas, nakon iskustva od nekoliko godina znamo da loš i nakazan spomenik nesvjesno usađuje i antipatiju prema onome što predstavlja (simbolizira) i radi čega je postavljen, a to se prečesto zaboravlja!

Iva Körbler