Dvije nepoznate latinske elegije Jeronima Bartučevića

Dvije nepoznate latinske elegije Jeronima Bartučevića

Hvaranin Jeronim Bartučević jedan je od onih protejskih likova hrvatskoga humanizma o čijoj utjecajnosti postoje raznovrsne vjerodostojne potvrde, no od čijega djela do danas nije bio poznat ni jedan jedini redak. O njegovu ugledu kod suvremenika na simboličan način govori nadimak Atik (Atticus), koji je zacijelo dobio prema Ciceronovu prisnom prijatelju, korespondentu i zaljubljeniku u književnost Titu Pomponiju Atiku. U govoru O podrijetlu i zgodama Slavena, koji je održao 1525, a tiskao 1532, dominikanac Vinko Pribojević naziva ga jednostavno Hieronymus Atticus, držeći očito nepotrebnim da spominje i njegovo porodično ime; u Pribojevićevu prikazu Bartučević se pojavljuje kao prvi od četvorice slavnih hvarskih književnika koji su na životu, uz Hanibala Lucića, Petra Hektorovića i Mikšu Pelegrinovića.

Da su Pribojevićevi quattuor Phariid bili povezani posebnim sponama, znalo se i do sada. Tako Hanibal Lucić u poslanici Splićaninu Jeronimu Martinčiću — kojemu je inače posvetio prepjev Ovidijeve heroide Pariž Eleni i napisao nadgrobnicu — pri kraju spominje adresatova imenjaka i kuma Jeronima Bartučevića: Njega ti iznosi slavan glas do zvizda / Umom kim ponosi tôko se i gizda. / On ti ga ne izda, il poje il piše, / Jak sokol od gnjizda neg lita to više, / A onda najliše kad uzdaje odvit / Tim kî se skupiše al na sud al na svit.

Hvarski četverac

Od Lucićeva epizodista Bartučević je postao glavni lik u Hektorovićevoj poslanici Plemenitomu i vele počtovanom gospodinu Hijeronimu Bartučeviću, vlastelinu hvarskom, vitezu dostojnomu, iz rujna 1551. U tom sastavku od 60 dvostruko rimovanih dvanaesteraca pošiljalac u skladu s uzusima obilato časti primatelja raznolikim jakim epitetima, od samoga početka (Vridni Hijeronime, pošten'je veliko, / Pohvaljeno ime, naša vela diko; 1-2) pa do kraja (Koji Šsc. BogĆti dâ riči razborite dosti / Da se tim Hvar diči u veloj radosti, / Kî ti dâ taj razum i mudrost i smin'je / Da te zna svaki drum za svoje umin'je/ .../ I on te nastani još u rajskoj slavi, / Gdi su svi obrani kî su Bogu pravi; 51-54; 59-60). Prema Hektoroviću, Bartučević je morao biti vrlo plodan autor (Kî mnokrat prištivam i s družbom i sâm ja / Pametju priživam sva tvoja pisan'ja / Kâ složi naredno, puna svake dike / I ljupko i medno, da jim ni prilike; 21-24). Da se Hektorovićeva gesta ne može svesti na golu kurtoaziju svjedoči i posveta Ribanja i ribarskoga prigovaranja, datirana 14. siječnja 1556, u kojoj ponovno, uz neznatne nijanse u oslovljavanju, čitamo upravo Bartučevićevo ime.

Od svih suvremenih svjedočanstava u nacionalnoj je književnoj historiografiji najslabije bilo iskorišteno ono najdulje, utješna latinska elegija koju je Bartučeviću u povodu ženine smrti uputio Kotoranin Ludovik Paskalić († 1551). Pragmatika konsolacijske poslanice iziskuje povišenu uljudnost i izdašne pohvale, pa i ovdje valja računati sa stanovitom hiperboličnom stilizacijom. No, i kad se oljušti taj konvencionalni sloj, neki Paskalićevi navodi otkrivaju ne samo duboko osobno poštovanje nego i to da visoka Bartučevićeva reputacija nije bila ograničena samo na uzak prijateljski krug. Atikova slava nemalo pridonosi ugledu ilirske zemlje (st. 2-3); on je rijetka čast za dalmatinski rod... njemu naša obala nema ravna (151; 154). U ovakvu kontekstu ne treba očekivati precizne bibliografske informacije, ali jedna je vijest u tom pogledu nedvosmislena: prema Paskaliću, sam se Bartučević u povodu ženine smrti oglasio tužbalicama (5). O sudbini tih pjesama za sada ne znamo ništa, pa se i o njihovu tradicijskom uporištu može samo nagađati.

Objavljujući svoj Biografski rječnik znamenitih osoba iz Dalmacije točno tri stoljeća pošto je Hektorović počastio Bartučevića posvetom Ribanja (Beč — Zadar, 1856), zaslužni Šime Ljubić očigledno o hvarskom pjesniku nije mogao ponuditi ništa čvršće od onoga što je pročitao kod Lucića i Hektorovića. Njegova kratka bilješka završava trpko: ...valente scrittore, ma i suoi lavori perirono. Sljedećih stotinjak godina Bartučević se u domaćoj kulturnoj povijesti spominjao rijetko, uglavnom iz druge ruke, bez ozbiljnijih pokušaja da se pokuša ući u trag njegovim tekstovima. Izvornošću i savjesnošću ističe se ogled Dušana Berića, koji je iz arhivskih dokumenata popunio neke krupne biografske praznine (»O hvarskim pjesnicima Jeronimu i Hortenziju Bartučeviću«, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor SANU, XXVI, 3-4, Beograd, 1960). Osim što je vremenski fiksirao važne točke u Atikovoj karijeri komunalnoga uglednika, Berić je uvjerljivo odredio granice unutar kojih valja smjestiti kraj Bartučevićeva života: poslije 20. listopada 1557, a prije 18. veljače 1560. No ni njegova potraga za Arhimedovom točkom književnopovijesnoga opisa nije bila plodonosna: Od svih tih 'pisanja' o kojima govori Petar Hektorović, što ih Jeronim Bertučević 'složi naredno...' nažalost nije nam se ništa sačuvalo. Tu pesimističnu tvrdnju pola stoljeća nakon Berića jednoglasno ponavljaju najautoritativniji sekundarni izvori: enciklopedijske i leksikonske natuknice o Bartučeviću, biografski i književnopovijesni priručnici.

Stvari, na sreću, ipak nisu tako crne. Iako smo daleko od toga da bismo o Bartučevićevu opusu mogli govoriti i s djelićem pouzdanja kakvo pokazuju Hektorović i Paskalić, barem na nešto iz njegove književne ostavštine danas konačno možemo uprijeti prstom. Riječ je o dvjema latinskim elegijama, ukupnoga opsega nešto više od stotinu stihova, koje su se obje sačuvale u rukopisu: jedna u Veneciji, druga u Rimu. Dulja elegija upućena je jednom od najmoćnijih Bartučevićevih suvremenika, Rimsko-njemačkom caru Karlu V. Druga je prijateljski savjet suotočaninu, klasiku hrvatske književnosti, Mikši Pelegrinoviću.

Poslanica Karlu V.

Prvi tekst čuva se u mletačkoj Marciani, u zborniku iz XVI. stoljeća, koji danas obaseže 80 papirnih listova (Marc. lat. XIV 235 /4714/). Riječ je očigledno o ulomku iz veće cjeline: kazalo iz XVII. st. sugerira da je rukopis obuhvaćao 237 listova, no od posljednje dvije trećine danas nema traga. Posrijedi je klasični humanistički codex miscellaneus, u koji su bez vidljiva tematskoga, autorskoga ili kronološkoga kriterija uvrštavani raznoliki sastavci. Bartučevićeva pjesma, naslovljena u izvorniku Ad illustrissimum inclytumque imperatorem Carolum Hieronimus Bertucius Atticus Dalmata Pharius, započinje na poleđini 27. lista i dopire do početka 29. lista. Poslije te eksplicitno atribuirane elegije slijedi anonimna, nenaslovljena heksametarska poslanica (29-30) koje se adresat, Bembo, mletačka dika, otkriva u prvom stihu. Iako je primamljivo spekulirati da i taj tekst potječe od Bartučevića — tako je, uz upitnik, u svojem kataloškom opisu sugerirao veliki Paul Oskar Kristeller (Iter Italicum I, Leiden i London, 1963) — za pouzdano odgonetavanje autorstva bit će potrebni jači dokazi od pukoga kontakta u rukopisu.

Ono što je u venecijanskom kodeksu nedvojbeno Bartučevićevo jest spomenuta elegija u 42 distiha. O neposrednom povodu koji je hvarskoga pjesnika naveo da se obrati ocu moderne Europe iz pjesme ne doznajemo gotovo ništa. Ono što iz nje zrači od prvoga do posljednjega stiha jest osjećaj duboke uznemirenosti zbog nezaustavljiva turskog nadiranja. U tematskom se pogledu tako Bartučevićeva poslanica vezuje uz bogato nasljeđe hrvatskih latinističkih Antiturcica, kakva su stihovan izraz našla još zarana u Jana Panonija, a prozni u brojnih govornika, epistolografa, historiografa i političkih pisaca; u tom, drugom odvjetku zacijelo najveći međunarodni odjek imala je Marulićeva poslanica papi Hadrijanu VI.

Karlo V. u Bartučevićevu se prvom stihu oslovljava kao jedina nada (unica spes) svijeta koji više nigdje ne zna za sigurnost i mir. Ta sintagma jakog afektivnog naboja, koja se prvi put pojavila u I. stoljeću poslije Krista u pjesnika takozvanoga srebrnoga latiniteta, pokazala se dugoročno vrlo pogodnom za politički angažirano pjesništvo. Za njom je, primjerice, na istom, istaknutom mjestu posegnuo Tito Brezovački, u najpoznatijoj budnici cjelokupnoga nacionalnoga latinizma, Utoku triju sestara, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, novom banu Ivanu Erdędyju (1790). Oslovljavajući u početnom stihu moćnoga vladara Bartučević iz tradicije posuđuje više od sintagme: posuđuje cijeli završni dio heksametra, i to od kršćanskoga epičara Sedulija (Carmen paschale 1, 60). Školovano uho, a pogotovu uho fanatičnoga vjernika kakav je bio Carlos Quinto, takav signal nije moglo prečuti. U prvom dijelu Sedulijeva stiha spominjao se, naime, Svemogući, vječni Bog (Omnipotens aeterne Deus, spes unica mundi), a sad se na njegovu mjestu zatekao stariji od dvojice habsburške braće čiji posjedi uokviruju slobodnu, kršćansku Europu.

Na toj aluzivno uspostavljenoj jednadžbi o božanskom Karlovu poslanju Bartučević gradi cijelu elegiju, opetovano nudeći dokaze za produbljenu lektiru kasnoantičkih kršćanskih pjesnika (npr. 4: singula solus habes, hapaks je novozavjetnoga epičara Aratora; 59: his breviter dictis hapaks je starozavjetnoga epičara Avita). Takve namjerno razasute ideološke uputnice na razini izraza služe da bi olakšale razvedenu Bartučevićevu argumentaciju i istaknule provodni motiv Careve zaslužene apoteoze. Elegija je pripovjedno oblikovana kao pjesnikov votum, žarka molba upućena Svevišnjemu da Karla poživi toliko dugo da se može obračunati s Turcima. Završava izravnim pozivom na vojni pohod: u trostrukoj apostrofi Car se podsjeća na to da je takva zadaća sveta, da je svijet od njega očekuje i da će mu zbog toga biti vječno zahvalan (79-84).

Latinski je izvornik u prijepisu višestruko iskvaren, mjestimično do te mjere da se Bartučevićeva autorska intencija može rekonstruirati samo uz ozbiljan napor. Primjerice, u jednom jedinom stihu pisar je napravio tri krupne pogreške, koje rečenici oduzimaju svaki smisao (82: immaginem = immanem; dent = det; ferant = feram). Na drugom mjestu nije prepoznao čest antički toponim, pa je radije upisao nepostojeću latinsku riječ (46: saeua ualea umjesto saeua Malea). Sve to, dakako, upućuje na to da je prijepis nastao bez autorova nadzora, možda i bez njegova pristanka.

Iz slike opće ugroženosti, koju elegija ponajprije želi posredovati, nije lako izvući neka pouzdana datacijska uporišta. To što se u pjesmi kao probijene kršćanske granice nabrajaju upravo tri rijeke iz hrvatske himne, Dunav, Sava i Drava (41), upućuje na prilike poslije Mohácsa. Nešto više svjetla baca spominjanje pobjede u Africi (26) i pogubnoga francuskog savezništva s Turcima (46). François I. u svojem suparništvu s Habsburgovcima često je igrao na osmanlijsku kartu, no ovdje vezu između dva razdvojena Bartučevićeva navoda najprije treba tražiti u poznatoj tuniskoj ekspediciji, koju je Karlo u proljeće 1535. poduzeo protiv Hajredina Barbarosse. Udružene kršćanske snage, iz kojih su uočljivo izostali Francuzi i Englezi, pobjedonosno su ušle u grad 31. srpnja. Uz oružje koje je nosilo heraldička obilježja francuske vladarske kuće zatekli su i nepobitne pisane dokaze o tome kako je le roi tr#s chrétien sabotirao zajedničku akciju javljajući neprijatelju o savezničkim planovima.

Tuniska pobjeda imala je golem odjek, pogotovu u Italiji. Nakon trijumfalnog dočeka u Messini, Palermu i Napulju, Karlo je za Uskrs 1536. pozdravljen u Rimu kao jedini istinski branitelj kršćanskoga svijeta, coronatus magnus et pacificus Imperator Romanorum. U znamenitom jednosatnom govoru koji je na Uskrsni ponedjeljak održao pred papom, kardinalskim zborom te mletačkim i francuskim poslanikom, gorko se požalio na francuskoga kralja i predložio da se zajedno s njim ogleda u dvoboju, kako bi se spriječilo daljnje prolijevanje kršćanske krvi. Iako je, bez dvojbe, u prvom redu branio vlastite političke interese, Karlo V. nastojao je ostaviti dojam da ne istupa kao Rimsko-njemački Car, nego kao prvak cijeloga kršćanskoga svijeta, pa je tako Carstvo u njegovu govoru posvuda zamijenila Respublica Christiana. U državničkom pogledu učinak je njegova istupa bio zanemarljiv, ali je diljem kršćanskoga svijeta, osobito njegova najugroženijega dijela, pobudio nadu da Tunis neće ostati izolirana epizoda. Nešto se od toga preuranjenog entuzijazma prelilo i na istočnu obalu Jadrana, pa je Atikova elegija možda nastala upravo na tragu toga plimnog vala.

Poslanica Mikši Pelegrinoviću

Druga elegija, upućena, kako rekosmo, autoru Jeđupke, četverostruko je kraća i po mnogo čemu teško prispodobiva prvoj. Nalazi se u dvotomnom rukopisu iz XVI. stoljeća koji je u posjedu Vatikanske apostolske knjižnice (Vat. lat. 5227). Bartučevićev tekst zabilježen je na poleđini 191. lista i u izvorniku nosi naslov: Ad Michaelem Peregrinum dicentem se in visione amicae felicem Hieronymus Bertucius Atticus. Pelegrinovićevo ime latinizirano je u istom onom obliku koji zatječemo u Pribojevićevu govoru, a iz Bartučevićeva autorskoga potpisa, za razliku od prethodne »službene« pjesme, ovdje su izostale i uža i šira zavičajna odrednica. U elegiji za tekstologa gotovo i nema posla, ne računamo li rutinski zadatak uspostave logičnih interpunkcija i jedan plural umjesto očekivanoga singulara (14).

Iz žanrovske perspektive riječ je o amalgamu dvaju starih oblika, klasične poslanice koju pjesnik s jasno deklariranim građanskim identitetom upućuje isto tako povijesno dohvatljivom adresatu, i prijateljskoga savjeta, koji u rimskoj, pa onda i u humanističkoj ljubavnoj elegiji, fikcionalni amicus udjeljuje fikcionalnom nepromišljenom zaljubljeniku. Da je za Bartučevićeve stihove potrebno upravo takvo čitanje na dva kolosijeka, rječito upozorava već sam naslov. U svojoj zbiljskoj korespondencijskoj dimenziji Atikova stihovana poruka nedvosmislen je dokaz da je Pelegrinović pisao latinske ljubavne elegije: Domina je terminus technicus kojim elegičar označuje gospodaricu svojega srca, a parafraze dijelova Pelegrinovićeve pjesme — jedne ili više njih — ne mogu se shvatiti nikako drukčije nego tako da je Bartučević predložak doista držao u rukama.

No to nije sva istina. Katalog atrakcija nepoznate Gospoje čitaocu je ponuđen kao sažetak nedostupnoga Pelegrinovićeva teksta, no zapravo je vježba u utvrđivanju žanrovskoga gradiva. Bartučević, naime, sistematično podsjeća na to što u elegijskoj tradiciji pri opisu ženskoga lika ne smije ostati »mjestom neodređenosti«. Višestruko posvjedočenu motivsku kompetenciju podupiru, kao u Karlovoj poslanici, raznoliki cjeloviti ili adaptirani citati — doduše, ovoga puta preuzeti od drugih žanrovskih mentora. Ozbiljne tumače Sv. Pisma ovdje zamjenjuje Ovidije, u čijem je stihu o prebijelim ženskim rukama, primjerice, izmijenjen samo geografski atribut (8: Brachia Caucasea candidiora niue : bracchia Sithonia candidiora niue Ov. Am. 3, 7, 8). Usporedba se doimlje petrarkistički bezazlenom, no Bartučevićevi školovani suvremenici morali su prepoznati da je stih posuđen iz najlascivnije elegije Ovidijeve zbirke, koja se sve donedavna i u strogim filološkim dvojezičnim izdanjima tiskala samo u izvorniku. Slijedeći takav trag nije teško zaključiti ni to tko je začetnik ideje o zavirivanju pod žensku suknju (9: Quid si sub tenui latitantia veste videres: Ov. Am. 3, 2, 36). Krunski dokaz za to da se Bartučević u poslanici Pelegrinoviću teško opire zločestim muškim fantazijama jest naoko zagonetan distih u kojem se spominje pet Venerinih dijelova (13-14). Posrijedi je poznata skala ljubavnih užitaka, koju podrobno obrazlažu antički komentari uz Terencija i Horacija, a može se razumjeti i bez posebnih latinističkih znanja (1: visus; 2: allocutio; 3: tactus; 4: osculum; 5: coitus).

Žanrovska slitina poslanice i ljubavne elegije nije iznašašće Bartučevićevo. U nacionalnom latinitetu prethodnici su mu, na primjer, Jan Panonije, u poznatoj razmjeni pisama s Titom Vespasianom Strozzijem, Juraj Šižgorić, u obraćanju dubrovačkom fratru Grandinu, a o popularnosti oblika svjedoči i elegija Bartučevićeva prijatelja Ludovika Paskalića sumještaninu Ivanu Bolici. No Atikovi stihovi otkrivaju neočekivan erotski naboj — doduše, decentno zaustavljen na samom pragu pune zornosti, ali ipak kudikamo jači nego što se obično susreće u prvoj polovici stoljeća koje je obilježila protureformacija.

Stotinjak stihova kojima se Bartučević četiri i pol stoljeća poslije smrti prvi put predstavlja hrvatskim čitaocima, u dvjema vrlo različitim ulogama, tek su fragment opusa čiji će nam pravi razmjeri vjerojatno zauvijek ostati zagonetka. Koliko god je riječ o preskromnom uzorku da bi poslužio za dalekosežne književnopovijesne zaključke, toliko su dragocjeni jer u njima iz mraka izranja i posljednji član velikoga hvarskog četverca na koji je upozorio Vinko Pribojević. Prvi Atikovi stihovi nisu dospjeli do nas zahvaljujući antologijskom izboru nego hiru rukopisne predaje, no dovoljno su intrigantni da potraga za ostatkom njegove ostavštine ne bi zastala na početnom koraku.

Jeronim Bartučević Atik

Mikši Pelegrinoviću,

koji tvrdi da ga usrećuje pogled na ljubljenu ženu

Kako mi kažeš, Mikša, zaokuplja misli ti sada

Jedna jedina stvar: motriti Gospojin lik.

Gledaš joj oči koje odsijevaju jače od zvijezda,

Predivan obraz što sja ljepše no rumeni cvijet.

Hvališ joj čelo koje od sunca blistavije svijetli,

Rujnih usana draž, jarču no koraljni sjaj.

Crne joj kose veličaš i vrat bjelokosne boje,

Njezinih ruku put, bjelju no kavkaski snijeg.

Što li bi tek da vidiš što tanahna haljina skriva —

Povod da Jupiter svoj vrletni napusti dvor? 10

Kad bi Junoni se mogla još jedna podvaliti varka,

Poput Danaje, bog sad bi obmanuo nju.

Prvi Te Venerin korak, izjavljuješ, ispunja silnom

Srećom. Što li ćeš tek reći kad zbrojiš ih pet?

Božica ljubav bi Tvoju božanski nagradila. Zna se:

Božicu ljubiš — pa to jamče i narav i stas!

Blaga bi Venera prednost prepustila Veneri Tvojoj,

Manje bi sretan Mars bio il Jupiter sam.

Ti se potrudi da smjerno iskazuješ dužnu joj počast,

Žarku da molbu Ti njen usliša krilati sin. 20

Kiti oltare cvijećem i sabejskim tamjanom kadi

Da bi mogao svoj, Mikša, ostvariti cilj!

Presvijetlomu i znamenitomu caru Karlu

Jeronim Bartučević Atik, Dalmatinac s Hvara

Care, jedina nado već posvud nemirna svijeta,

Koji blještavilom sav Zemljin zasjenjuješ krug,

Ti si plemenit primjer koliku može vrlinu

Zvjezdani nebeski svod poslati dolje na tlo!

Sve po čemu su bili, po čemu danas su slavni

Vođe, nadmašuješ ti, sve objedinjuješ sam.

Imaš doista sve. Nedostaje ipak Ti nešto

Što si ko poseban dar višnji zadržava zbor.

Kad bi nebesnik neki, u brizi za kuglu zemaljsku,

Misleći na naš spas, zgrožen nabujalim zlom, 10

Tebi besmrtnost dao! Ne, nisam Ti jalan da vječnu,

Najvišu užiješ slast, rajski prekoračiš prag,

Ali me strah da se Zemlja ne surva kad ne bude Tebe;

Zato želim da taj zavjet mi usliša Bog.

Svi ju gledamo gdje se iz temelja klima i trese:

Ti si jedini stup koji joj sprečava pad.

Stoga sam ponizno blagom, dobrostivom, pravednom Bogu

Ovu uputio riječ, usrdne molitve glas:

»Ako božanstva«, rekoh, »na dobrobit vlastitu paze,

Pate što nećeš svoj k njima preseliti dom, 20

Hine da ne smiju splet sudbonosnih uzlova nikad

Kidati, vele da to težak je prijestup i grijeh,

Barem nam jednu, Bože, usliši milosrdno molbu:

Daj da vojskovođa Tvoj produlji životni vijek,

Pa da divljaštvo tursko na europskom prostoru skrši,

Doda k uspjehu tom afričke pobjede sjaj,

Da oslobodi brata, od dušmana izbavi groznog,

S italske zemlje da klet odvrati nesreća niz,

S pomoću učenja pravog da pravu učvrsti vjeru,

Koju uz divljački bijes napada bezbožni soj, 30

Sve dok u sigurnoj luci, razbijen od mora i vjetra,

Kao kormilar vješt, Petrov ne usidri brod.

A kad, čio i zdrav, od Nestora poživi dulje,

Bože, na stoljetnu dob stoljetni dodaj mu broj,

Da bi pod Carevom vlašću u sreći i more i kopno

Užilo istinski, dug, davno priželjkivan mir.

Joj, zar krajeve koje okružuje valom Ocean

Neprijatelju ko plijen kaniš prepustiti sve?

Turčin od istoka krajnjeg do krajnjeg je zapada, jao,

Svaki zaposjeo kut, divlju proširio vlast. 40

Prešao rijeku je Dunav, pa Savu, pa Dravu, na koncu

Silan vojnika je broj prekrio ugarsko tlo.

Kamo se drznuo, vidiš: kroz Helespont brodovlje šalje,

Gostoprimstvo mu sad puno je pružio Gal.

Tu mu je sigurna luka. Grozota! Umjesto da je

Ljutomu dušmanu to najgori Malijski rt!

Nek se već jednom postidi što saveznik takvoj je hulji,

Prijateljstva nek tog odvratni prekine vez!

No, da se vratim na stvar! O, Bože pravedni, koji

S neba zvjezdanog svog smrtnu određuješ kob, 50

Ako do Tvog Ti je svijeta još stalo, usliši mu molbu

Koju Ti upravlja sam — ja sam tek posuđen glas!«

Tako rekoh. Uz sveti mig, što za svemir je zakon,

Licem što smrtniku blag, sretan izvabljuje srh,

Pravedni nebeski kralj na tu je pristao molbu,

Pravednim Parkama svoj nalog uputio strog:

»Predite složno nit, na dobrobit cijelomu svijetu,

Karla nek sreća svud prati uz blagoslov moj!«

Tako prozbori kratko, zašutje, po vedrome nebu

Zagrmi; razdragan svod uzvrati veseli znak. 60

Sad si nada za raskliman svijet — kad ga umiriš, bit ćeš

Jedini vladar mu Ti, otac ćeš biti mu blag.

Tvoju priznavat će vlast i Gang i posljednja Tula,

Arap, Ciličanin, Skit, Međanin, Frižanin, Part.

Tad će bezočno bijesni i bezočno oholi Turčin

Svoj doživjeti kraj, k jarmu će prignuti vrat.

Kad krivokletnik, Care, pred oružjem ustukne Tvojim,

Kada Turčinov mač maču se pokori Tvom,

Izbavljena će Zemlja do zvijezda Ti pronijeti slavu,

Reći da smrtni stvor nisi, već istinski bog. 70

Kad Ti bezbrojne časti s veseljem udijeli, kakve

Nekoć caru je svom slavni darivao Rim,

Još za života će Tebe božanstvom proglasiti jer je

Tvoja joj donijela vlast sreću, blaženstvo i mir.

Dat će Ti ono što može, a ne što zaslužuješ djelom,

No naposljetku i svod svoj će Ti platiti dug.

Ondje te Kastor i Poluks očekuju rado i spremno:

Daj da ko treći član društvu se pridružiš tom!

Nemoj oklijevati, hajde, pokreni sudbonosni pohod:

Pravedan razlog je Tvoj, s Tvojim je oružjem Bog! 80

Nemoj oklijevati, ne daj da svijetom žari i pali:

Ubij poludjelu zvijer, desnicom zadaj joj smrt!

Nemoj oklijevati, ljudi za tili časak će reći:

»Svijetu je Zapadni car vratio Saturnov vijek!«

Priredio i preveo Darko Novaković