»Druže Vice...«

Što smjeraju danas ti ljudi, pitao sam se vozeći se autom prema Vinkovcima. Toga dana — mora da je bilo između 15. i 20. travnja 1971. — imao sam dva nastupa. Navečer u Vinkovcima, a prije toga u Otoku, nedalekom lijepom slavonskom selu. Dan prije u Otoku je Matica hrvatska održala osnivačku skupštinu svoga ogranka pa je i moj nastup bio dio tih preporodnih zbivanja. Tih sam mjeseci (a bome, i godina!), u gotovo istim okolnostima, bio stalno rasprodan. Nije se, dakle, rijetko događalo da se sam u vlastitom automobilu nađem na nekoj od hrvatskih cesta. Kažem hrvatskih, jer u drugim krajevima tadašnje države trpio sam uglavnom prešutan, ali dosljedan bojkot. Nešto kasnije, tijekom ljeta 1971, Radiotelevizija Sarajevo donijet će i službenu odluku o mome skidanju s repertoara, a vlasti BiH proglasit će me nepoželjnom osobom. Da, Sarajevo je u tim stvarima bilo najortodoksnije, pravovjernije i od Beograda! Iz današnje perspektive to je više nego logično, ali u ono vrijeme nisam jasno uviđao da BiH nije samo u prostornom smislu središte Jugoslavije, nego da je i njezin temeljni raison d'etre, srce svih jugoslavenskih centripetalnih, ali i centrifugalnih sila. Bio je to (i ostao!) BiH — paradoks: fluidna granica koja razdvaja svjetove, ali ih i spaja neodoljivom snagom! Slabost i snaga jugopolitike krila se iza otrcane fraze o bratstvu i jedinstvu, što nije bilo ništa drugo — u uvjetima totalitarizma! — doli mir utemeljen na ravnoteži međunacionalnog straha i mržnje. Mir kakav smo, uostalom, imali i na globalnom planu: strategija odvraćanja (la strategie de dissuasion) od ratnog sukoba, zasnovana na ravnoteži straha od sveopćeg i za sve katastrofalnog nuklearnog rata! U svakom slučaju, bila je to perverzna koncepcija mira...

U mojoj osamljeničkoj vožnji (orkestar i tehnika redovito su odlazili na odredište zasebno i, naravno, ranije) ne bi, dakle, bilo ničeg neuobičajenog da me toga jutra nisu nazvali organizatori iz Vinkovaca. »Kada namjeravate danas doći ovamo«, pitali su nekako tajanstveno. »Pa, ne znam, rekao sam pomalo zatečen, možda pola sata ranije, koliko mi je potrebno da se pripremim za nastup«. Ipak, bio sam zamoljen da dođem, najkasnije u 16 sati, u motel koji se nalazi s desne strane ceste koji kilometar prije Vinkovaca...

Već sam bio pomalo naviknut na razne neobične dočeke. Na Širokom Brijegu u Hercegovini, primjerice, dvije godine ranije, doživio sam neočekivanu simbiozu, kakvu je mogao generirati samo veoma poseban oblik apolitičnog domoljublja. Tada su, naime, za stolom zajedno sjedili tamošnji visoki dužnosnik Partije i gvardijan franjevačkog samostana! Bio sam zadovoljan, ali potpuno nesvjestan da sam, kao katalizator te simbioze, dirao u najdelikatniju i najranjiviju točku jugokomunističkog reda stvari! Nekoliko godina kasnije, nakon pada hrvatskog proljeća, tijekom moga višegodišnjeg izgnanstva u Parizu, netko dobronamjeran iz okoline Milke Planinc, koja je nakon Savke vodila kompartiju u Hrvatskoj, navodno joj je s naklonošću spomenuo moj slučaj. Odlučno je odmahnula rukom dodajući ljutito: »Njega mi ne spominjite! Taj nam je napravio velikih problema u Bosni i Hercegovini«!

Bilo je već prošlo četiri sata poslijepodne kada sam konačno skrenuo s ceste i parkirao pred motelom u neposrednoj blizini Vinkovaca. Na samom ulazu dočekala me skupina muškaraca. Zamolili su me da bez zadržavanja, odmah, krenemo... I tako smo, u maloj koloni automobila, ubrzo stigli pred neku zgradu u Vinkovcima. Nasmijan i ljubazan brkajlija, koji je očito vodio skupinu, poveo me stubištem na prvi kat. Ušli smo u oveću prostoriju gdje sam ugledao prostrt veliki stol s pićima i jelima, a pokraj stola špalir od desetak ozbiljnih muškaraca i žena... Brko, uporno nasmijan i sretan, povukao me prema njima. »Druže Vice, rekao je, dopustite da vam predstavim predsjednika Skupštine grada, drugaricu članicu Gradskog komiteta, šefa Socijalističkog saveza«, itd. Sve u svemu, bila je tu gotovo sva politička elita grada. Potpuno zbunjen, posjednut sam na čelo stola. Ostali su također sjeli okolo. Simpatični Brko, koji mi je u međuvremenu otkrio da je vođa tamošnjih sindikata (i socijalizam je imao svojevrsnu pluralnu političko-društvenu scenu!), stoječki mi se obratio pozdravnim govorom, hvaleći moju ulogu u postojećim pozitivnim društveno-političkim zbivanjima, baš kao pravi laudator temporis praesentis. U tišini, koja nije bila lišena napetosti — ni danas se ne mogu oteti dojmu da su neki od nazočnih bili pomalo i na silu dovedeni — uputio sam im riječi zahvale, sve u poznatom stilu, »o priznanjima koja me obvezuju da nastavim istim putem«... itd., itd. Priznajem, bio sam neobično počašćen dočekom. Pa ipak, zadovoljstvo mi je mutila činjenica da sam bio doveden pred gotov čin. Nije mi bila ostavljena sloboda izbora... No, nije bilo vremena za gubljenje pa smo, nakon jedne čašice i nekoliko zalogaja, krenuli prema Otoku, gdje me čekalo još veće iznenađenje...