Droga je loša!

Rekvijem za snove, red. Darren Aronofsky

Darren Aronofsky pripada istom naraštaju svjetskih vunderkind-art-redatelja iz kojeg se izrodio i nakot Dogme: zajednička im je zaprimljena spoznaja o tome da Prava Drama leži u prikazivanju posrtanja Likova Skromnih Duhom sve do Tragičnog Kraja u kojem plaćaju punu cijenu zato što su priprosti. Pritom oni imaju biti simpatični publici zbog Malograđanskih Snova koji im bivaju uskraćeni. Također, Autor će prikazati njihovu Propast i Pad dosad Neviđenim Stilskim Tehnikama.

Broj riječi koje počinju velikim slovom u prethodnom odlomku manji je od broja ekvivalentno naglašenih kadrova u rukopisu mlađahnog Aronofskog. Specifične odrednice kojima on zamjenjuje te pojmove u Rekvijemu za snove sastoje se u ovom: Prava Drama je poniranje u pakao droge! Likovi su dvoje američkih glumaca (Jennifer Connelly i Jared Leto), koji su dosad samo izgledali kao lutke iz izloga, a ovdje im to postaje ključna karakterna osobina. Tragični Kraj, naravno, uključuje sve ono loše što vam se može dogoditi kad droge ponestane. Odnosno: sve je lijepo dok droge ima, ali kad ne možete doći do nje — premda živite u New Yorku (toliko o uvjerljivosti) — past ćete na dno dna u očajničkim nastojanjima da dođete do šuta! Zar ne? Malograđanski Snovi sastoje se u njezinoj želji da otvori butik, no Aronofsky baš i ne zna što bi s tim motivom, osim što je prisiljen uvrstiti ga iz vjernosti ovakvoj artžanrovskoj formuli. Napokon, Neviđene Stilske Tehnike sastoje se u što je moguće intenzivnijem utjecaju elokventnim postupcima — Aronofsky posebno voli dvostruki kadar i montiranje kamere na prsa glumaca u posebno šokantnim trenucima — te sumanutu raskadriravanju: Rekvijem odista ima dvije tisuće kadrova, dva do tri puta više od prosječnog filma, no jedino što time postiže obrtanje je one maksime da slika vrijedi tisuću riječi, na svoju štetu.

Dvije stvari izdižu ovaj nepodnošljivo tezičan, dozlaboga dosadan i pod konac oduran film iz kala mediokritetstva koji sve češće postaje sinonim za art. Prva je glazba Clinta Mansella u izvedbi Kronos Quarteta, koja tom plastičnom rekvijemu pridaje inače nezasluženu težinu. Druga je fenomenalna izvedba Ellen Burstyn u ulozi koja bi bez njezine ljudske dimenzije prštala od kontrapunktne tezičnosti: ovih je dana možemo gledati i u nemjerljivo superiornom Egzorcistu, pa se nadam da njezin zamašan glumački genij neće ubuduće biti gotovo posve nepoznat mlađim, kinotečno neosviještenim naraštajima.

Vladimir Cvetković Sever