Dorađeno i uravnoteženo

Römerov hladnokrvni virtuozitet tu se samo potvrdio kao površinski sloj ispod kojega se skriva silno bogata i slojevita umjetnička priroda

U protekla dva tjedna zagrebački je glazbeni život bio u znaku standardnih abonentskih koncerata. Najzanimljiviji sadržaji mogli su se čuti u okviru komornih glazbenih večeri, u sklopu kojih valja izdvojiti dva koncerta: prvi je nastup zbora Hrvatske radiotelevizije u ciklusu Sfumato, a drugi, recital gitarista Istvana Römera. Sfumato, ne tako davno uspostavljeni ciklus zborske glazbe u organizaciji HRT-a i Muzeja Mimara (čiji je naziv netko u početku ironično komentirao kao oznaku za intonaciju zbora HRT-a), pokazao se potrebnim i vrlo prikladnim okvirom za upošljavanje mješovitog zborskog sastava Hrvatske radiotelevizije te davanjem šanse i tom ansamblu da pokaže svoje dobre strane angažirajući znatni umjetnički potencijal članova. Zbor HRT-a je, inače, u posljednjoj dekadi, u »vremenu velikih previranja«, doživio znatne promjene, sastav mu je praktički prepolovljen i danas broji četrdesetak stalnih članova, tzv. čvrstu jezgru, koja se po potrebi dopunjuje honorarnim suradnicima. Sastav je inače dosta pomlađen i u aktualnim jadnim uvjetima rada i općeg stanja Glazbene proizvodnje HRT-a (koja je kao i glazbeni programi radija i televizije »pročišćena«, odnosno očišćena od znalaca i profesionalaca), uspijeva ipak nekako funkcionirati, povremeno čak i ostvarivati vrlo dobre rezultate. Dakako, ovisi to u mnogočemu o dirigentskoj osobnosti koja pred zborom stoji, ali i o izabranu programu, koji može više ili manje odgovarati stvarnim mogućnostima ansambla. Današnji zbor HRT-a osvježen s dosta mlađih pjevačica i pjevača zapravo je komorni sastav koji najbolje funkcionira podijeljen u manje grupacije, kakve se redovito formiraju za izvođenje madrigalske glazbe. Dosta izražena individualnost članova zbora u kojem se trenutno može čuti nekoliko stvarno lijepih glasova pogoduje izvođenju takve vrste glazbene literature, na kojoj, primjerice, dosta inzistira dirigent Tonči Bilić, što je do sada davalo i dobrih rezultata.

Moderniji sadržaji

Na spomenutom koncertu zbora HRT-a pod ravnanjem gosta iz Njemačke, Klausa Arpa, predstavljen je program drukčijeg tipa i modernijeg sadržaja. Uokviren zborskim popijevkama njemačke romantičarske provenijencije (Schubertovom Pjesmom duhova nad vodama na Goetheove stihove i odabranim kvartetima za četiri solo glasa, iz opusa 31, 64, i 92, Johannesa Brahmsa), u programu se našao i Ikarov san, zborski ciklus dirigenta večeri Klausa Arpa, neosporno zanimljivo ostvarenje u kojem se zbor HRT-a pokazao ugodno zainteresiranim i angažiranim tumačem. Arpov zborski ciklus (kako nam je sam autor objasnio u komentaru tiskanu na programskom letku), realizacija je primarne ideje francuskog redatelja Emmanuela Gerarda o glazbi uključenoj u multimedijalni show o letenju. Za pojedine ulomke skladbe Arp se koristio tekstovima različitih autora, uključujući i Leonarda da Vincija, Anne Morrow-Lindbergh i Antoinea de Saint-Exupéryja, da bi ostvario fine nijanse ugođaja začudne uvjerljivosti, posebice u petom ulomku, u kojem je tehnikom ponavljanja motivičkih obrazaca u harmonijski oslobođenom, ali ipak prepoznatljivo fiksiranom prostoru, ostvarena čudesna impresija »apsolutne neovisnosti i opojnosti letenja«. Zbor je dao maksimum u izvedbi ove skladbe, a jedino što bi mu se moglo zamjeriti (vrijedi to i za kasnije izvedena Brahmsa), mjestimični je nedostatak zvučne homogenosti, odnosno povremeno izdvajanje pojedinih glasova (osobito soprana) iz konteksta cjelovite zvučne slike. No bez obzira na moguće zamjerke u pogledu izvođenja, ovoj koncertnoj večeri valja priznati svježinu programskog izbora i ugodu susreta s jednim suvremenim zborskim ostvarenjem, koje je svog autora, inače vrsna dirigenta Klausa Arpa, predstavilo i kao maštovita skladatelja.

Guitarra viva

Dan poslije, 8. svibnja, u Hrvatskom glazbenom zavodu recitalom Istvana Römera završena je tekuća sezona ciklusa Guitarra viva. Među zaista impozantnim brojem hrvatskih gitarista svih generacija koji uživaju međunarodni ugled, Istvan Römer jedan je od najistaknutijih. Poznat je i kao član renomiranog zagrebačkog gitarskog trija, no ipak ponajprije kao solo gitarist. Römer se u međunarodnim gitarističkim krugovima pročuo sredinom osamdesetih, nakon osvojenih prvih nagrada u Mettmannu, Palma de Mallorci (Segovijino natjecanje), čemu je nešto kasnije pridodao i prvu nagradu u Vini del Mar u Čileu. Danas, kao prepoznati i priznati majstor svog instrumenta, Istvan Römer umjetnik je vrlo visoke kvalitete gitarističke svirke, pa se svaki njegov nastup očekuje s velikim zanimanjem. Hrvatski glazbeni zavod uvijek je dobro popunjen kada su u pitanju gitaristički koncerti, koji imaju svoju specifičnu publiku. Bilo je tako i na recitalu Istvana Römera, na kojem se on predstavio uobičajenim miješanim gitarističkim programom originala i obrada: ovoga puta Trećom sonatom za violinu solo u C-duru J. S. Bacha (transkripcija Valtera Dešpalja), skladbom Nocturnal op. 70 Benjamina Brittena, klavirskim minijaturama Malorca, Sevilla i Cordoba Isaaca Albeniza te uzbudljivom Sonatom op. 47 Alberta Ginastere. Istvan Römer pokazao se ponovno kao gitarist visoka stupnja virtuoziteta svirke (pokoji sitni memorijski zastoj nije ni okrznuo taj dojam apsolutne suverenosti nad instrumentom koji Römer ostvaruje svojim muziciranjem), no istovremeno on je i interpret delikatna, suspregnuta senzibiliteta, koji u spoju s urođenom muzikalnošću daje njegovu muziciranju crtu prirodne otmjenosti. Zato je Bachova sonata u Römerovu izvođenju plastično profiliranih harmonija i melodijskih linija djelovala tako dorađeno i uravnoteženo. No Ginastera, primjerice sa svojim vatrometom ritmova i nijansi zvučnih boja, također je u muzikalnom Römeru našao autentična interpreta. Römerov hladnokrvni virtuozitet tu se samo potvrdio kao površinski sloj ispod kojega se skriva silno bogata i slojevita umjetnička priroda. Istvan Römer gitarist je koji vas može iznenaditi kada to najmanje očekujete!