Vijenac 188

Ples

Katja Šimunić: Virtualni rođendan Isadore Duncan

Digitalni ples

Virtualni rođendan Isadore Duncan

Digitalni ples

Suvremeno plesati danas. Na samom početku trećega tisućljeća. Koliko se to razlikuje od plesa prije točno stotinu godina kada je svoju plesnu revoluciju započinjala Isadora Duncan, koja je samouvjereno objavila da je otkrila ples, umjetnost koja je bila izgubljena dvije tisuće godina.

O čemu je sanjala?

... o tome kako ću pronaći prvi pokret iz koga će nastati niz pokreta bez moje volje, samo kao nesvjesna reakcija na primarni pokret. Razvila sam taj pokret u nizu različitih varijacija na nekoliko tema — kao što je prvi pokret straha, zatim prirodne reakcije rođene iz primarne emocije Tuge, iz čega će poteći ples jadikovke ili ljubavni pokret iz koga će se, kad se rastvori poput latica cvijeta, plesač uzdići kao miris.

Ti su plesovi bili bez glazbene pratnje, te se činilo da se stvaraju sami iz ritma neke nevidljive muzike.

Oslobođenje tijela

Ona je stvarala i zastupala ples kao samostalnu umjetnost, oslobođenje tijela, ali i revoluciju, mentalnu, političku... Ona je blisko surađivala s Edwardom Gordonom Craigom, Stanislavskim, Augustom Rodinom i nadahnjivala umjetnike. Uspostavljala je komunikaciju s publikom od Budimpešte i Münchena, preko Londona i Pariza do Moskve. Razumijevala je ples ne samo kao tjelesni nego i intelektualni izazov.

Prionula sam da pročitam sve što je ikad napisano o Umjetnosti plesa, od najstarijih Egipćana do današnjeg dana, i pravila sam bilješke o svemu što sam pročitala u svoju bilježnicu; ali kad sam završila taj kolosalni eksperiment, shvatila sam da su jedini učitelji plesa koje ja mogu imati Jean-Jacques Rousseau (Emile), Walt Whitman i Nietzsche.

Cijelo je plesno 20. stoljeće manje ili više varijacija na njezine ideje. Ovo novo pred nama donosi tijelu i bitno drukčiju stvarnost: suočenje s virtualnim prostorom. Koliko ta činjenica može promijeniti dosadašnje plesne pretpostavke? Gravitacija nas, dakle, više ne ograničava, no znamo li, osjećamo li što s tom slobodom? Tijelo u sudaru s tehnologijom i dalje zadržava individualne otkucaje srca, ritam disanja, ritam starenja/usporavanja... No, u digitalnom prostoru tijelo je također samo savršeno točni matematički proračun. Što znači suočiti slobodu plesa s novim, nemilosrdno preciznim, hladnim, ali neosporno moćnim i izazovno nepoznatim medijem?

Za početak, napraviti web site i odaslati informacije o svojem poimanju plesa. Organizirati prenošenje plesne predstave putem Interneta te tako komunicirati s dosad nezamislivo velikom potencijalnom publikom koja u istom trenutku gleda živo plesno događanje. Naravno, to je tek blaga priprema za suočenje s ne/mogućnošću — digitalnog plesa. A prije stotinu godina:

Pokreti čiste ljepote

Moj je ples postao tema žestokih, pa čak i vatrenih rasprava. U svim novinama neprestano su izlazili čitavi stupci, slaveći me katkada kao genija novootkrivene Umjetnosti, katkada me napadajući kao razoritelja pravog klasičnog plesa, to jest baleta. Kad bih se vratila s predstave na kojoj je publika mahnitala od oduševljenja, sjedila bih duboko u noć u svojoj bijeloj tunici s čašom bijela mlijeka kraj sebe, proučavajući stranice Kantove Kritike čistoga uma, u kojoj sam, sam Bog zna kako, vjerovala da nalazim inspiraciju za one pokrete čiste ljepote prema kojima sam težila.

S capuccinom iz automata u plastičnoj čaši, sjedeći za računalom u internetskom klubu, utipkavam na search njezino ime: Isadora Duncan. Prvi od sajtova podsjeća me na datum rođenja: 27. svibnja. Uskoro. Dakle: u traganju za interakcijom digitalnog svijeta i suvremenog plesa, sretan virtualni rođendan, Isadora!

Vijenac 188

188 - 17. svibnja 2001. | Arhiva

Klikni za povratak