Čehov u operi

Čehov u operi

Nekoliko fragmenata njegova djela (praizvedena 1998. u Lyonu) naša je publika mogla čuti na koncertu simfonijskog orkestra HRT-a prošle zime (uz solista Marka Hollanda i pod ravnanjem Nikše Bareze), no cjelovita predstava operu je predstavila ipak u posve drukčijem svjetlu. Tri sestre prava je suvremena opera u prvom redu u odnosu na glazbeni jezik — Eötvösev skladateljski rukopis ni u jednom trenutku ne oklijeva i ne naginje bilo kakvoj reminiscenciji kojom bi poljuljao tradiciju nove glazbe 20. stoljeća, nego se upravo tim materijalom i alatom pokušava boriti sa svim nedaćama koje skladanje opere nosi sa sobom. Dakle, u presudnim situacijama, kada bi najjednostavnije i, još uvijek, najefektnije, bilo posegnuti za ma kojim specifično opernim segmentom tradicije 19. stoljeća, Eötvös uporno slijedi vlastitu estetiku, pa ma koliko ona bila zahtjevna, neprobojna ili odbijajuća. I to je doživljaj ovoga djela u najpročišćenijem smislu jer je to ujedno i temelj dramaturške, a potom izvedbene odnosno režijske koncepcije. Pa čak i kada je riječ o sigurnom predlošku, kao što je to Čehovljev opus, jednostrani pristup ili traženje smisla ili afirmiranje djela samo zbog kvalitete libreta, ne može takvu djelu jamčiti legitimitet.

Uglazbljeni Čehov

U Eötvösove Tri sestre to definitivno nije slučaj, iako se (prema tekstovima objavljenim u bijenalskom katalogu) — Eötvös, iznoseći svoje nazore i razmišljanja o djelu, u najvećem dijelu referira upravo na Čehovljevu dramu (ponajviše naglašavajući perspektivu kraja stoljeća). No, sama opera stoji i funkcionira kao građevina usko isprepletenih niti glazbe, drame i scene, i na taj način tvori dio suvremene glazbenoscenske baštine. Djelo se sastoji od tri dijela, tri sekvence (a ne čina) u kojima su fino iscrtani međuljudski odnosi Čehovljeve drame izneseni u svojim najeksplicitnijim i rubnim trenucima. U tom se Eötvösovu postupku može jedino zapaziti stanovita nemoćnost skladateljskog izraza (Eötvös kaže kako je libreto, zajedno s Clausom H. Hennebergom, lišio kronologije izvornika jer bi to u operi uzrokovalo silnu dosadu, iako je na taj način samo potencirao, ali nikako oštetio literarni aspekt drame, na neki način napravivši vrlo uspjelu adaptaciju Čehovljeva teksta. Iako usporedba nije najsretnija, kada govorimo o tom problemu dobro je sjetiti se filma Ujak Vanja u New Yorku Louisa Mallea, koji izvornik praktički nije nimalo promijenio — zadržavši kazališni medij u filmu do nevjerojatnih granica, a pritom snimivši film u cjelokupnom i svakom smislu žanra.

Cjelovitost svoje Tri sestre Eötvös je postigao na drugi način — pjevači su bili zaokruženi dvama orkestrima, malim komornim na standardnom mjestu i velikim koji je bio iza pjevača, u dubini pozornice, i oni su tvorili onu vremensku i prostornu mrežu unutar koje se drama odigravala. I dok je zvučni, odnosno glazbeni dio tako bio čvrsto i vrlo definirano postavljen, onaj dramski segment, dakle, famozna operna priča, bio je iznesen po svim zakonitostima kazališne, glumačke umjetnosti. Kompatibilnost skladatelja i redatelja — Istvana Szaba, time je postala temeljem opere i njezina uprizorenja, odnosno novog umjetničkog djela. Jer, ove Tri sestre pripadaju autonomnim ostvarenjima (iako je u Zagrebu izvedena verzija s trima ženskim glasovima umjesto tri kontratenorska te na mađarskom, a ne na ruskom jeziku, što je skladatelju najdraži oblik), a to znači da potiču na razmišljanje, i da, kada bi se kojim slučajem na repertoaru bilo kojeg našeg kazališta ova opera našla, publike ne bi nedostajalo. Iako na zagrebačkoj predstavi nije bilo mnogo posjetitelja, izvjesno je da su gosti iz Mađarske uspjeli ostvariti kontakt s njima i izvesti Tri sestre na visokoj razini ne samo profesionalnoga posla nego i istinske umjetničke inspiracije. Odlični pjevači, glumački i scenski suvereni, sjajan orkestar i dva dirigenta, od kojih posebne čestitke treba uputiti Gergelyju Vajdi, dvadeset sedmogodišnjem dirigentu pred kojim je nedvojbeno velika i prava karijera, te vrlo jasna i duboko profilirana režija, na najljepši su mogući način zatvorili ovogodišnji MBZ, ali i pokazali što je to opera danas.

Dodi Komanov