Arhitektura digitalnog doba

Arhitektura digitalnog doba

Povezivanjem dizajna i produkcije u jedinstveni postupak arhitekt je u mogućnosti da ponovno preuzme ulogu protomajstora

U posljednjem desetljeću arhitektonska praksa i edukacija doživjele su dramatičene promjene primjenom nove kompjutorske tehnologije. Opremljena softverima izvorno kreiranim za druge potrebe — od animacije do dizajna cipela — moćna računala otvorila su suvremenoj arhitekturi donedavno neslućene mogućnosti, oslobađajući arhitekte kao nikada prije višestoljetnoga diktata pravokutne geometrije.

Arhitektonska avangarda novoga digitalnog doba, što je neformalno započela u jesen 1994. godine kada je Bernard Tschumi, dekan arhitektonske škole na Sveučilištu Columbia, osnovao prvi bespapirni dizajn-studio, prezentirana je na izložbi amblematskog naslova Folds, Blobs + Boxes: Architecture in the Digital Era, postavljenoj do 27. svibnja u arhitektonskom odjelu Carnegie Museum of Art u Pittsburgu. Izložba množinom medija — od računalom generiranih crteža i CD-ROM-ova do trodimenzionalnih modela i fotografija, prikazuje projekte i realizirane radove osamnaestorice vodećih arhitektonskih studija uključujući i dECoi, Petera Eisenmana, Foreign Office Architects, Franka O. Gherya, Grega Lynna, Reiser+Umamoto, Bernarda Tschumija i UN Studio, iako stoji zamjerka zbog izostavljanja japanskih autora poput Makota Sei Watanabea.

Uvod u suvremena kretanja revolucionarni su projekti klasika 20. stoljeća — R. Buckminstera Fullera, Fredericka J. Kieslera i Johna Lautnera, čiji su radovi preddigitalne ere, negirajući ortodoksni kutijasti modernizam internacionalnoga stila, pomicali granice arhitektonske pojavnosti primjenom novoga materijala i metoda građenja. Njihova inovativna uporaba aluminija (npr. Fullerov aerodinamični Dymaxion Car iz 1933. proizveden u brodogradilištu) i lijevanog betona (npr. Lautnerova Kuća Arango iz 1973, čiji nestajući prostor priziva Kieslerov projekt Endless House iz 1959) omogućila im je stvaranje zakrivljenih fluidnih oblika koji se mogu smatrati estetskim prethodnicima organičkih digitalno generiranih formi.

Težište na estetici

Kurator Joseph Rosa, voditelj Carnegie Heinz Architectural Centra, težište izložbe postavlja na estetskoj dimenziji. Koncentrirajući se na formalne izražajne mogućnosti svojstvene novim tehnologijama, izložene radove svrstava u tri kategorije: Folds ujedinjuju različite elemente građevina u skladnu kontinuiranu fluidnu strukturu poput transparentnog presavijenog vanjskog perimetra u projektu LOESS Housing (1999) Douglasa Garofala ili pak svežnja zakrivljenih ploha u Eisenmanovu projektu Staten Island Institute of Arts and Sciences (1997), što snažno dinamizira gradski prostor. Blobs su izraziti organički projekti zakrivljenih unutrašnjih i vanjskih ploha poput NOX-ova ostvarenja Water Paviliona (1997), interaktivnog stalno promjenjiva okoliša omotana fluidnom distorzijom četrnaest elipsoida. Boxes uz pomoć digitalnog dizajna bivaju radikalno transformirani, gubeći sličnost s inicijalnim kutijastim oblikom kao u projektu Wu House (2000) Prestona Scotta Cohena, što komprimira seriju digitalno deformiranih kutijastih formi s međusobno prožetim nadsvođenjima.

U rukama kreativaca

Računalo svoju kvalitetu moćna oruđa u procesu dizajna doseže tek u rukama kreativnih arhitekata, a umreženo s računalima robotiziranih izvođačkih strojeva omogućuje produkciju konstrukcija, volumena i ploha koje su prije bile neizvodljive. Te mogućnosti najavljene su 1997. po mnogim kritičarima najvećim remekdjelom kraja stoljeća — Gheryjevim Muzejem Guggenheim u Bilbau, a njegovo prošlogodišnje ostvarenje kompleksa EMAP u Seattlu, izloženo u sekciji Blobs, model je digitalne arhitekture 21. stoljeća. Iako je Ghery nedvojbeno prvo ime pokreta, njegove rukom rađene inicijalne skice i modeli pripadaju više mehaničkoj eri, za razliku od, za mlade blobere pravog gurua digitalne ere Grega Lynna. Blobs-projektom pod nazivom Embriologičke kuće Lynn proklamira kreativni postupak kojim suvereno odbacuje dilemu što visi u zraku — da li se radi ipak samo o prolaznoj modi, o još jednom samodostatnom arhitektonskom estetiziranju poduprtu novim oruđem ili smo na pragu nove ere. U studiji serije organičkih, samosličnih, ali ne identičnih detaljno opisanih struktura (fleksibilna dvokatnica zaobljene površine, sastavljena od 2048 panela, devet čeličnih okvira i 72 aluminijska kosnika, sklopljenih u formu školjke) čini temeljni iskorak preciznim opisom načina proizvodnje u robotiziranim tvornicama. U tome leži ključ razumijevanja potencijalne digitalne revolucije u arhitekturi — ne toliko u novim oblicima koliko u procesualnosti, kao konačna potvrda prevođenja težišta arhitekture s kreacije produkta na kreaciju procesa što otrcanom terminu totaldizajna daje temeljno novi sadržaj. Povezivanjem dizajna i produkcije u jedinstveni postupak arhitekt je u mogućnosti da ponovno preuzme ulogu protomajstora.

Bez obzira hoće li se to ostvariti ili ne, dinamične promjene obrazovanja, projektantskih metoda i percepcije arhitekture na prijelazu stoljeća, kao posljedice strelovita razvoja digitalnih tehnologija, promoviraju novi val blob-arhitekture u istinske predstavnike umjetnosti građenja 21. stoljeća.

Vinko Penezić