Arhitekti za 21. stoljeće

Arhitekti za 21. stoljeće

Ako pojednostavnimo postupak dobivanja lokacijske i građevne dozvole, izbjeći ćemo potrebu i mogućnost manipulacija i krivih čitanja zamaskiranih članaka zakona, gdje nerijetko jedni negiraju druge

Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić kao arhitekti mlađe generacije privukli su pozornost struke promišljenim realizacijama interijera i obiteljskih kuća zagrebačkih rezidencijalih zona (Voukova, Mlinovi, Štamparova, Andrijevićeva ulica) skladna pročišćena stila, a potpisuju i adaptaciju Zračne luke Zagreb (1995-1999). Od početka devedesetih, kada su osnovali arhitektonski biro 2A (Dva arhitekta op. a.), nagrađivani su više puta: posebno priznanje Bernardo Bernardi 1992. i Zagrebačkog salona arhitekture za interijer 1994, te nagrade Bernardo Bernardi 1993. i 1995.

U tijeku je godišnja izložba realizacija u prostorijama DAZ-a, na kojoj ste se predstavili s četiri obiteljske kuće. Zanimate li se posebno za to područje arhitekture ili je riječ o slučajnom izboru?

— Ćurković: Stjecajem okolnosti dogodilo se da su na godišnjoj izložbi izložene četiri naše obiteljske kuće, iako one, osim jedne, po tipu nisu klasične obiteljske kuće. Mislim da su se pojavile u pravo vrijeme, nakon što smo napravili mnogo interijera i od kolega dobili etiketu interijerista.

— Zidarić: Sretni smo što smo ove godine nastupili s obiteljskim kućama jer mislim da spori proces sazrijevanja arhitekata u nas ide dobrim putem, da treba početi od manjega k većem. Naše su kuće zanimljive iznutra. Mislimo da je našim naručiteljima važnije unutrašnje oblikovanje, dok je nama kod kuća važnije ono vanjsko. Čini mi se da je taj spoj dobar i da smo postigli dobre rezultate.

Vaš arhitektonski biro 2A djeluje već gotovo deset godina. Pretpostavljam, s obzirom na situaciju početkom devedesetih, da ga nije bilo lako uzdići na današnju razinu.

— Zidarić: Istina je, započeli smo zajedno s hrvatskom državom. Iznajmili smo prostor, stavili dvije svjetiljke i dva stola. U početku su to bili manji poslovi, no moram napomenuti da smo odmah profilirali svoja stajališta. Počeli smo od detalja u interijeru. Tu smo između ostalog izgradili i mišljenje o arhitektonskom, a ne kao što ljudi često miješaju, dizajnerskom djelovanju u prostoru. Dakle, ta smo stajališta u početku razvijali u interijerima, a danas ih primjenjujemo na kućama.

— Ćurković: Dosta smo vremena potrošili na izgrađivanje vlastitog načina razmišljanja, koji se poslije dokraja oblikovao određenim arhitektonskim jezikom, a samim time otvorile su se mogućnosti da budemo zanimljivi mlađim ljudima, što znači da posjedujemo određenu prepoznatljivost te da im možemo prenijeti i određena znanja.

Kao arhitekti, na koji način pristupate projektima, odnosno, postoji li neki koncept koji razvijate u svakom novom zadatku?

— Ćurković: Zapravo, svaki je projekt priča za sebe. Tako smo se primjerice pri izradi interijera Zri športa, u Boćarskom domu, s jedne strane nastojali povezati s arhitekturom same zgrade i postojećim elementima, dok smo s druge strane željeli unutar nje izgraditi vlastiti element.

— Zidarić: Prostor koji je funkcionalno sadržajan, dakle zahtjevan, uvijek pokušavamo riješiti da bude što jednostavniji. Treba se dosjetiti kako da mnoštvo stvari koje se tu moraju naći čine što jednostavniji okvir. Sve što možemo ugrađujemo u zidove, pa i u stropove i podove. To je načelo koje daje jednostavniju cjelinu. Za sve prostore u kojima će se boraviti, živjeti i raditi u osnovi stvaramo dobar arhitektonski okvir unutar kojeg se djeluje. Nastojimo da on bude što neutralniji, nježniji i sa što manje ekscesa. Ono što se dalje aplicira ovisi o sadržaju interijera i individualnom pristupu investitora, odnosno da li ćemo za njega dizajnirati npr. police ili ormare. Važno nam je da ono što će se naći u prostoru ima malo aerodinamike u sebi, da plovi u prostoru. To se može vidjeti na primjeru informacijskoga pulta u zračnoj luci.

Drugo načelo, načelo uklapanja, ovisi o prostoru u kojem se djeluje. Ako je riječ o kvalitetnoj građevini ili povijesnoj znamenitosti, činimo odmak između starog i novog. Ne želimo mijenjati izvornu strukturu građevine, dakako, ako ona ima arhitektonsku vrijednost.

Očigledno je da su dobra suradnja i razumijevanje važni za konačno zadovoljstvo projektanta i samog investitora. Kakva su vaša iskustva?

— Ćurković: Tijekom ovih godina učili smo se pristupu investitorima. Tako da je taj odnos danas već znatno drukčiji. Kod svakog od naših projekata bili smo u svim fazama u kontaktu s investitorima, jer kvaliteta projekta ovisi o kakvoći kontakta. Naime, mi investitoru ostavljamo mogućnost da određuje funkcionalnu shemu, te nastojimo našu i njihovu priču pretvoriti u dio zajedničke priče.

— Zidarić: U svakom slučaju, treba napraviti razliku između privatnog investitora i velikog poduzeća. Profesionalni odnos s velikim tvrtkama može jako dobro funkionirati, dok privatni investitor često nije spreman na takvu suradnju. Mi na neki način investitore moramo obrazovati. No, često bi nam se dogodilo i da je investitor zadovoljan projektom, ali ipak kaže da je projekt za njega jednostavno premoderan.

Kao arhitekti više ste puta bili nagrađivani. Prvu ste primili vrlo rano (Bernardo Bernardi 1992, 1993. i 1995. te posebno priznanje Zagrebačkog salona arhitekture za interijer 1994. op. a.). Očigledno je da vas kritičari i kolege jako cijene.

— Ćurković: Moramo priznati, u vrijeme kada smo počeli zajednički raditi nije postojala velika arhitektonska produkcija. No činjenica je i da smo odisali dahom svježine, jer ne bismo u tako kratku razdoblju dobili toliko nagrada. Za nas su one mnogo značile jer su nam dale polet da radimo još više, a s njima su došli još i neki drugi poslovi.

Dakle, što je uslijedilo nakon nagrada?

— Zidarić: Nakon nagrada, četiri godine bavili smo se problematikom Zračne luke Zagreb i tu smo uložili mnogo truda, tim više što smo u sklopu tog projekta realizirali sedamnaest manjih projekata, tako da zračnu luku smatramo svojim jedinstvenim ostvarenjem.

Gledajući vaše realizacije čini mi se da veliku pozornost posvećujete izradi detalja. Kod obiteljskih kuća krov je postao prepoznatljiv element, kao i izbor materijala s kojim radite.

— Ćurković: Svaki naš projekt predstavlja mali eksperiment u konceptu, materijalima ili nekom drugom smislu. Krov je element koji nam je dugo zadavao glavobolju, jer našem izričaju ne odgovara klasični dvostrešni krov. Stoga smo mnogo proučavali krovove moderne i naših starijih kolega, došavši do oblika koji nam odgovaraju. Kad se postavlja pitanje materijala, postupali smo empirijski.

— Zidarić: Mislimo da smjer kretanja arhitekture mora biti takav da se detalji ne vide. Radimo detalje bez detalja. Ali, ako ga je nemoguće sakriti, to rješavamo tako da ga naglasimo.

Spomenuli ste razdoblje moderne. Kakav je vaš odnos spram nje, i koji su uopće uzori među arhitektima koji su utjecali na vaš rad?

— Ćurković: Ne mogu izdvojiti neke posebne uzore. U svakom slučaju, oni mogu biti poznati arhitekti, ali i obični ljudi, ovisno o datoj situaciji. Kulture različito odgovaraju na iste medije. Finci, Japanci i mi upotrebljavamo drvo na različite načine. Zašto ne bismo primijenili japanska iskustva ako to odgovara kontekstu cjelokupne priče koju želimo ispričati?

— Zidarić: Iskreno govoreći, najdraži su nam arhitekti koji su dali svoje viđenje stila u kojem su i sami djelovali. Danas u svijetu postoji pluralizam stilova, jednako kao i dobra i loša arhitektura. Najviše se cijeni kad u arhitekturi netko ima prepoznatljiv stil, a to je, s druge strane, opet stvar afiniteta.

Što trenutno radite?

— Zidarić: Trenutna radimo tehnološki zanimljiv projekt — polupasivnu kuću. To će biti prva takva kuća u nas. Ona je niskokalorična, s posebnim sustavom grijanja i hlađenja.

— Ćurković: Investitor nam je dopustio najveću slobodu, tako da će ta varijanta polupasivne kuće biti pomak u dosadašnjem djelovanju na polju projektiranja obiteljskih kuća. Jednako tako, prvi put nismo ograničeni kvadraturom — dobili smo slobodu da baratmo punim i praznim.

Uz to što se bavite projektiranjem, aktivno djelujete i u radu Komore arhitekata i Društvu arhitekata grada Zagreba.

— Zidarić: Da, Tomislav je zamjenik stegovnoga tužitelja u Komori, a ja sam član izvršnog odbora DAZ-a.

Možete li nam nešto pobliže reći o djelovanju unutar Komore?

— Ćurković: U svakom slučaju, Komora je dobra ideja i treba je podupirati. Moramo je sami cijeniti i shvatiti da je ona bitna za funkcioniranje arhitektonske struke. No, u nju ćemo još mnogo toga morati uložiti, između ostalog i zato jer mnogi zakoni nisu usklađeni s njezinim djelovanjem, primjerice zakon o nabavi roba i usluga. Pri nuđenju javnih poslova, a takvih bi trebalo biti sve više, Komora bi trebala biti glavni generator nekih arhitektonskih akcija. Druga je stvar postupak pri dobivanju lokacijske i građevne dozvole, koji treba maksimalno pojednostavniti.

No, svjedoci smo da se stanovit broj arhitekata, od kojih su se neki često spominjali i na stranicama crnih kronika, baš i ne pridržavaju zakonskih regulativa. Što Komora u tom smislu kao takva može poduzeti?

— Ćurković: Sve dok se Komora ne počne restriktivno ponašati prema svojim članovima, ona neće imati autoriteta. Jednako tako, kada bi se Komora, odnosno njezin statut, uskladili s ostalim zakonima, automatski bi se takve stvari izbjegavale, a prekršitelji bi se mogli zakonski goniti i kažnjavati. No, kao što sam već rekao, ako pojednostavnimo postupak dobivanja lokacijske i građevne dozvole, izbjeći ćemo potrebu i mogućnost manipulacija i krivih čitanja zamaskiranih članaka zakona, gdje nerijetko jedni negiraju druge. U svakom slučaju, ukoliko počnemo postupati po onome što smo izglasali i proklamirali kao struka, sigurno ćemo nešto i postići.

Razgovarala Iva Brezovečki-Biđin