Album živih fotografija

Album živih fotografija

Upisujte se u Fotoklub Zagreb najorganiziraniji je Paspin filmski materijal iz ranog razdoblja njegova djelovanja. Autor se tu nedvojbeno potrudio da njegov film, napose fragment Klub kinoamatera i njegova svrha bude koliko poziv budućim članovima toliko i cjelovita didaktička informacija o prvim koracima onih koji se žele »baviti filmovanjem«. Razlog toj dodatnoj ozbiljnosti vjerojatno je upravo činjenica što je riječ o promidžbenom, dakle nekakvom službenom filmu, a ne pak samo o bilježenju neobvezatna kakva obiteljskog ili izletničkog veselja, namijenjena za prikazivanje tek prijateljima i rođacima. Ili je u funkciji priče za laku noć: za dugih zimskih večeri, umjesto pričanja priče, prikaže se djeci malo filma, prije počinka. U Obiteljskom filmu iz 1932. Paspa je čak usnimio i natpis: »A sada laku noć!«, koji će još i potkrijepiti jednim gornjim rakursom, kadrom u kojem u blizom dvoplanu gospođa Paspa i jedno od djece, smješkajući se, žmirkaju očima, samo što nisu »zaspali«. U tom Obiteljskom filmu netom opisani kadar i spomenuti natpis gotovo da su i jedini dokaz filmske osviještenosti tvorca. Sve ostale kadrove kao da je snimio učitelj one mlade dame, početnice iz filma, fragmenta Klub kinoamatera i njegova svrha, kojem je najvažnije »... da kameru držite posve mirno, da dobijete dobru snimku«. I oni koji su pred kamerom, a i onaj koji je iza kamere tretira kadar kao fotografiju. Kadar je statičan, a najčešće su statični i oni koji su u kadru. I vi gotovo da vidite i čujete kako, od vremena do vremena, onome iza kamere sijevne da snima film, a ne fotografiju, pa dobaci prijekor onima ispred kamere: Nije ovo fotografija, ovo je film, što ste se tako ukočili?

Albumski tretman

Svjedočimo onda krasnu i simpatičnu naglom nekom pokretu, nekakvu mahanju, radosnu skoku u vis iz čista mira, nazdravljanju u kameru s punom čašom, ispijanju, pa ponovno ponosnu gledanju u kameru... Tretman kadra, najčešće je dakle albumski, cijeli taj Obiteljski film iz 1932. zapravo i jest album, ali ne album fotografija, nego živućih fotografija... Obitelj Paspa na savskom nasipu, pa u Crikvenici, na rivi, na plaži, u Tuheljskim toplicama, na klizalištu... Zaluta tu i poneki kadar u kojem ne poziraju gospođa Paspa i djeca, dva začudno komponirana kadra broda, ples djece na nekoj crikveničkoj fešti, tu je i obvezatna uzdanica našeg turizma, magarac kojeg će zajahati i male Paspe... No kad se sve svede na konačni ostatak, može se reći da se ni pokretima kamere ni montažno ništa ne opisuje, ne gradi, riječ je tek o skupu (albumu) kadrova, sačuvanih trenutaka obiteljske idile...

Nekome se može učiniti da autor ovih redaka daje neprimjereno značenje Paspinim početničkim filmskim pokušajima i zapisima. Može reći: pa tridesetih su se godina već radila prava filmska remek-djela! Jest, radila su se! Murnau, Lang, da ne nabrajamo dalje... No autor ovih redaka vrlo dobro zna da je nekakva kolektivna svijest o postojanju filma kao intelektualne činjenice i dan-danas u nas na mizernoj razini. Usprkos svim internetima i raznim čudima, u širokom rasponu od intelektualnih prvaka pa do obična svijeta, mi još nismo prihvatili film kao vlastitu duhovnu pretpostavku. Kao nešto što se samo po sebi razumije: Kao svemir, kao religiju, kao Marulića, Krležu!

Iz svog dokumentarističkog iskustva mogu posvjedočiti kako nema mjesta ignoriranju Paspinih albumskih kadrova, o diskvalifikantnu čuđenju da i ne govorimo: pa ja sam još 1970. naletio u Hrvatskoj Kostajnici, na željezničkoj postaji, na čovjeka, živopisna i, činilo mi se, zanimljiva, s vijencem od papirnata cvijeća u ruci, kako gotovo demonstrativno šuti, ne želi odgovarati na moje upite, jer smo ga zaskočili, ja s mikrofonom u ruci, a iza mene Dragec Novak s kamerom na ramenu. Snimamo polusatni televizijski dokumentarac. Na sve moje provokacije čovjek prosiktava, jedva mičući usnicama: »Šta se to tebe tiče?« i »To su moje stvari!« — i ja ništa ne shvaćam, ne razumijem, a zapravo je riječ o tome da on iza mene vidi Drageca s kamerom, ukipio se, a svaki moj upit shvaća kao mogući atak na dobru fotografiju. Ili, pak, godine 1972. pripremam dokumentarac Druge i babi za koju smo se odlučili da ćemo je snimati objašnjavam, nakon nekoliko dana druženja, da ćemo uskoro doći snimati je i sve je u redu, pristala ona... Kada se pojavljujemo, ta moja dokumentaristička ekipa koja sva stane u jedan landrover, koji parkiramo dva kilometra od mjesta snimanja, jer dalje ne možemo, kada se dakle petnaestak dana od mog dogovora s njom pojavljujemo, kaže ona, sva u čudu: ja mislila da ćeš doć s onim malim aparatićem, a ono došlo čitavo ljudstvo! Nas sedam! Ona se naime, do tada, slikala samo jednom: za osobnu kartu!

Snimanje za povijest

I sad, da se ne divim Maksimilijanu Paspi, koji nakon Obiteljskog filma već 1934. snima Svesokolski slet, svjedočenje o društveno važnom onodobnom događaju, čiji će mimohod dodatno još i filmski naglasiti ručno ga kolorirajući, bojeći kvadrat po kvadrat, sličicu po sličicu izravno na vrpcu — zastave, nošnje, uniforme, konje... Već sljedeći rad, Plitvička jezera, strukturira tako da i pokretima kamere, ali i montažom pokušava već dočarati i opisati neki prostor, grupira kadrove pojedinih lokacija, pa zatim i kadrove srodne po radnji, kupanje, veslanje itd. Tu je i prekrasna pralja na jezeru, nađe se u ponekom kadru i još koji Ličanin, domorodac, ne baš urođenik, ali... Slutnja, rekao bih, etnografsko-etnoloških implikacija i mogućnosti filma. Potvrdit će to filmovi Remete kraj Zagreba (1936) i Podsused (1937), gdje je već više nego jasno zlatno dokumentarističko pravilo: danas snimaj ono što će već sutra možda biti povijest. Sekvence Seljačka svadba, Proštenje, Mlada Misa, Tjelovski ophod u Remetama ili Rad u kamenolomu, Kupalište na Savi u Podsusedu svjedoče već o majstoru koji uključuje kameru sa sviješću da onome što snima daje tim činom i neko posebno, dodatno značenje i vrijednost. A unutar sekvence nazire se već i neki montažni, odnosno snimateljski red: široki kadar prethodi srednjem, pa seriji bližih i detalja... Svijest i o značenju filma i o tvorbi filma postaje u Paspe iz filma u film sve očiglednija.

Zoran Tadić