Razgovor ignorantski profesora mletačkog

Razgovor ignorantski profesora mletačkog

Giuseppe Maria Pilo, Per trecentosettantasette anni. La gloria di Venezia nelle testimonianze artistiche della Dalmazia (Venecija, 2000)

Nedavno je ugledni mletački povjesničar umjetnosti Giuseppe Maria Pilo objavio knjigu Per trecentosettantasette anni. La gloria di Venezia nelle testimonianze artistiche della Dalmazia (Venecija, 2000). Riječ je o svojevrsnoj povijesti umjetnosti, ili vodiču po umjetničkoj baštini, na našoj obali, koja je od 15. stoljeća do 1797. godine priznavala vlast Venecije. Pilo obrađuje umjetnine u Zadru, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Hvaru, Korčuli i Dubrovniku. Kao cjelinu ne analizira djela u Boki kotorskoj i na Kvarneru, iako su i oni bili u sastavu »Mletačke Dalmacije i Albanije«, sa Zadrom kao glavnim gradom. Knjiga možda zaslužuje podrobniji prikaz i ocjenu, ali osvrnimo se ovom prigodom na nekoliko detalja.

Najprije o naslovu knjige: Per trecentosettantasette anni dio je rečenice koju je 23. kolovoza 1797. izgovorio peraški kapetan i mletački conte Josip Visković. Bilo je to ovako: kada je propala Mletačka Republika, Peraštani su znali da je to kraj njihova dugostoljetnoga razdoblja blagostanja što je počivalo na vjernosti i na povlasticama koje im je davala Republika. Te su povlastice bile zaslužene hrabrošću peraških kapetana i pomoraca koji su se pod zastavom Sv. Marka borili protiv gusara, Turaka i shizmatika općenito. Zato su Peraštani i dobili privilegiju da budu zastavnici duždeva stijega (gonfalonieri) na mletačkom ratnom brodovlju. Kada su, dakle, 23. kolovoza Peraštani spustili stijeg Republike s Kapetanove kuće i tvrđave Sv. Križa da bi na njezino mjesto stavili austrijsku zastavu koja je dobila cijelu Dalmaciju, skupilo se cijelo mjesto. Uz dvadeset i jedan topovski hitac polože mletačke zastave na srebrni pladanj te ih odnesu u crkvu sv. Nikole. Tada je kapetan Visković održao patetičan govor na narodnom, hrvatskom jeziku, izrekavši uz ostalo:

»Za tristo i sedamdeset i sedam godišta naša bića, krv naša, i životi naši isti, bili su poklonjeni tebi, i vele smo se srećni cijenili: za trista i sedamdeset i sedam ljeta Ti s nami, a mi s Tobom bijesmo na moru vazda glasoviti, vazda slavodobitnici. Nitko nas s tobom ne vidje bježati; nitko nas s tobom ne vidje predobivene.«

Potom zastave zatvore u škrinjicu koju polože pod glavni oltar u župnoj crkvi sv. Nikole. O tome je na temelju dokumenata koji su se čuvali u obiteljskom arhivu pisao Frane Visković 1898, a poslije u više navrata Pavao Butorac. Prema tome faksimil rukopisa koji na sedmoj stranici donosi G. M. Pilo nije original, nego prijevod (u mletačkom dijalektu), koji bi vjerojatno trebao sugerirati da je upravo tako govorio posljednji peraški kapetan pod mletačkom vlašću Josip Visković. Takvo što nije bilo moguće u Perastu ili u Boki kotorskoj, koja je doduše bila privržena Mletačkoj Republici. Ali politička privrženost nije utjecala na narodnosne osjećaje Bokelja: oni koji su bili katolici (upravo ti su proizveli ono stanje duha i umjetničku baštinu koju prepoznajemo kao bokeljsku kulturu) imali su uvijek slavenski (hrvatski) osjećaj i identitet.

Oplakivanje propasti Mletaka

Naime, Viskovićevo oplakivanje propasti Mletačke Republike svjedoči da je on dobro znao kakva se budućnost nadvija nad njegov tjeskobni i brdoviti zavičaj: samo veliki politički sustav kao što je bila Mletačka Republika mogao je štititi čvrstu granicu prema Balkanu. Sve što je slijedilo potvrdilo je istinitost njegove rečenice: »Ti s nami, a mi s Tobom« (Ti co'nu, nu co'ti). Nedavno je Miroslav Pantić otrovno rekao da današnji Dubrovnik nema ništa zajedničko s Dubrovnikom u doba Republike jer su se, kaže, izmijenili i ljudi i jezik i tradicija. Upravo to dogodilo se Boki kotorskoj. Treba samo proći gradovima u Zaljevu da se vidi da je ta »tzv. naša Boka« nestala jednostavno po činjenici da je memorija biološka kategorija.

Uz plačni tekst u trenutku propasti Serenissime donosi se na istoj stranici fotografija koja bi trebala prikazati crkvu sv. Nikole u Perastu gdje se melodrama odvijala. No, umjesto toga stoji fotografija župne crkve u nedalekom Prčnju. To je početak niza grešaka u knjizi, koje sigurno nisu plod neznanja, nego indolentna odnosa prema spomenicima u Dalmaciji: svejedno je o kojemu je spomeniku i o kojemu mjestu riječ, jer je s druge strane Jadrana, na slavenskoj obali nedefinirana zona.

Sva množina pogrešaka

Vratimo se umjetninama u našoj knjizi. Na str. 20 reproduciraju se skulpture Gospe od Ružarija u Velom Lošinju i Navještenja u Dobroti. Za lošinjsku skulpturu Pilo prihvaća moju atribuciju Giovanniju Bonazzi, iako je prema višekratnom, točnom pisanju Simona Guerriera ona djelo Paola Groppelija, dok se Navještenje ne nalazi u dobrotskoj crkvi sv. Eustahija (Stasija), nego u crkvi sv. Mateja.

U poglavlju o Trogiru analizira se slika Mrtvi Krist, za koju se bilježi da je djelo Jurja Čulinovića, te da se čuva u crkvi sv. Ivana Krstitelja. Ta slika hipotetično pripisana skradinskome majstoru nalazi se u župnoj crkvi u Salima na Dugom otoku! Pala Jacopa Palme Mlađega u trogirskoj katedrali ne prikazuje sv. Augustina i sv. Dominika, nego sv. Augustina i bl. Augustina Kažotića, a naručio ju je 1599. godine, kako piše povjesničar Ivan Lucić, Duje Kažotić. Sliku Antonija Zanchija Sv. Barbara, sv. Ante Padovanski i sv. Gaetan, koja je iz srušene crkve sv. Mihovila privremeno prenesena u katedralu sv. Lovre objavio sam dvaput (u »Peristilu« i knjizi Trogirska slikarska baština), tako da nije točan Pilov navod da se kao Zanchijevo djelo objavljuje prvi put. On likove identificira kao sv. Antu, sv. Krševana i sv. Josipa! Osim toga, u Trogiru se nalazi još jedna Zanchijeva oltarna pala koju je objavila Zoraida Demori Staničić (kojoj ime, u zahvali, piše: Zoraide de Mori Staničić!).

Strašnu sudbinu doživjele su dvije palače Papalić u Splitu. Na 170. stranici publicira kvadriforu velike Papalićeve palače te označava da se nalazi na palači Dalla Costa, poi Katalinić (Dalla Coste, potom Katalinić). To su kasniji vlasnici kuće, a Pilo legendu preuzima iz mape Ćirila Ivekovića tiskane 1927. godine. Na 171. stranici objavljena je fotografija dvorišta Papalićeve palače, ali opet pod legendom palača Dalla Costa, poi Katalinić. Na stranicama 172-173 unosi još veću zbrku: pojavljuje se palača Papalić. Najprije u crtežu i fotografijama pročelja i dvorišta tzv. Palače kraj Zlatnih vrata, za koju autor misli da je velika Papalićeva palača. Publicira i arhitektonski snimak kvadrifore za koju bilježi da se nalazi na Papalićevoj palači. Samo dvije stranice ispred fotografija iste kvadrifore nalazila se na palači Dalla Costa, poi Katalinić! Odmah slijedi i fotografija palače Marka Marulića, iako je na njoj grb koji ne pripada pjesniku i njegovoj obitelji. Inače pjesnik je ipak Marco Marulo, a ne Marko Marulić. Zašto onda Papalići nisu Papali? Talijanski stručnjaci uporno ime i prezime biskupa i pisca Tome Nigrisa pišu Tommaso Negri! Po istom ključu latinizirano prezime dubrovačke obitelji Gozze (Gučetić) pišu Gozzi. Poljudski biskupov portret naslikao je Lorenzo Lotto 1527. godine, ali ne kako Pilo piše »negli ultimi suoi mesi di vita«, jer je Nigris živ, kako je davno utvrdio Cvito Fisković, još 1531. godine.

Palača Grisogono-Cipci na Peristilu pretvorena je u palaču Grisogono-Cippico, dok je Matej Ponzoni Pončun prema piscu rođen u Rabu oko 1586, iako je Lino Moretti u časopisu »Arte veneta« (dakle u Veneciji i na talijanskom jeziku) publicirao dokument prema kojemu su slikar Matej i njegov brat, splitski nadbiskup Sforza Ponzoni, rođeni u Veneciji. Tada se Moretti radovao: utvrdilo se, nažalost, da Ponzoni nije Schiavon, nego Mlečić, ali je i taj podatak autoru promaknuo.

Nitko nije pošteđen

G. M. Pilo piše i o spomenicima na otoku Hvaru. U Starom Gradu analizira glavni oltar u župnoj crkvi, koji su izradili arhitekti Alessandro i Paolo Tremignon. No, na oltaru se ne nalazi slika Francesca Santa Croce iz sredine 16. stoljeća, koja je navodno bila na starom oltaru, nego oltarna pala Antonija Zuccara iz druge polovice 19. stoljeća. Santa Croceov triptih nalazi se na južnom crkvenom zidu.

Lijepa je vijest ipak vezana uz Hvar jer je prof. Pilo uspio utvrditi ime umjetnika koji je izradio dvije oltarne pale u katedrali (Sv. Ante, sv. Lucija i sv. Agata, Sv. Petar i Pavao). Njihov je autor Alberto Calvetti, sljedbenik Andrea Celestija. U franjevačkoj crkvi publicira Golgotu Leandra Bassana, ali ne i palu na susjednom oltaru na kojoj su prikazani sv. Frane i sv. Diego, iako se upravo na toj zanemarenoj i lijepoj slici Leandro Bassano potpisao. Monumentalnu sliku Posljednje večere u samostanskoj blagovaonici ostavlja u katalogu Mattea Ingolija (tako je pisao Grgo Gamulin), iako je njegov kruti rukopis posve suprotan mekoći hvarske slike. Kao o djelu Palmine radionice pisao je o slici Prijatelj, dok sam se ja usudio napisati da je riječ o mladenačkom radu Mateja Ponzonija. Slika iz samostanske riznice Sv. Josip Kopertinski pokazuje osobine furlanskoga rokoko slikara Nikole Grassija.

Iz korčulanske katedrale u knjizi je objavljena pala Leandra Bassana Presveto Trojstvo, koju Pilo smatra umjetnikovim mladenačkim djelom, iako prisutnost biskupa Teodora Diedo potvrđuje da je nastala nedugo prije Leandrove smrti. Autor smiono pripisuje trinaest kipova apostola i evanđelista iz korčulanske katedrale drvorezbaru Andrei Brustolonu (1662-1732). Kipova ima četrnaest i nisu kupljeni u 17, nego ih je potkraj 18. stoljeća kupio poduzetni biskup Josip Kosirić. Oltarna pala Bogorodica s djetetom i svecima nije djelo Domenica Maggiotta, nego potpisani rad njegova sina Francesca Maggiotta. O tome je pisao još u 19. stoljeću Andrea Tessier.

Sve bi Pilo u Veneciju!

I Dubrovnik je prema Pilu pridonio slavi Venecije: dapače, Dubrovačka Republika peta je talijanska pomorska republika (quinta repubblica marinara d'Italia, kako stoji u naslovu poglavlja), pa se i Nikola Božidarević umeće u taj mletački kontekst, iako upravo takvo što niječe njegova umjetnička biografija. Palača Isusović Braichi (Golosić) na Prijeku za Pila je palača Orepić, što ponovno preuzima od Ćirila Ivekovića.

No ipak je najneobičnije da u mletačku baštinu autor svrstava, uz ostalo, klaustre uz franjevačku i dominikansku crkvu, katedralu i crkvu sv. Ignacija, iako zna da su arhitekti tih spomenika stigli iz Bara, Firence i južne Italije. Isti je nesporazum izazvao i fresko oslik u isusovačkoj crkvi Sicilijanca Gaetana Garcie te skalinada pred crkvom koju projektira Pietro Passalaqua iz Rima. Pilo bilježi da je kip Uskrsloga Krista na glavnom oltaru u crkvi Male braće djelo Marina Groppellija, iako je riječ o kiparu Giovanniju Toschiniju i njegovu bratu altaristu Celiju Toschiniju, koji »oko 1700.« djeluju u Veneciji, Ravenni, Anconi, Riminiju i Forliju (Klemenčić-Bacchi, 2000).

G. M. Pilo uvaženo je ime mletačke i talijanske povijesti umjetnosti. Bio je sveučilišni profesor i autor zapaženih knjiga i studija o Giuliju Carpioniju, Giambattisti Tiepolu, Gregoriju Lazzariniju, Sebastijanu Ricciju i drugim umjetnicima 17. i 18. stoljeća. Bilo bi dragocjeno da je takav stručnjak uložio svoje neosporno znanje — o kasnorenesansnom i baroknom slikarstvu — na širenje spoznaja o djelima mletačkih majstora u Hrvatskoj, jer su nepoznanice, usprkos velikom trudu mnogih, goleme. Nasuprot tome, Pilo je kompilirao postojeća znanja te ih ponegdje neznatno dopunjao. Takav pristup umjetničkoj baštini u dalmatinskim gradovima nije donio bogatije plodove. Političke dimenzije knjige posve su u duhu onoga što se činilo prevladanim i razriješenim. Nitko ne spori da su Tizian i Sebastijano Ricci mletački, talijanski majstori, ali njihova djela u Dubrovniku ipak ponajprije pripadaju hrvatskoj umjetničkoj baštini. Komunikacija među stručnjacima te analiza umjetničkih djela moguća je, jedino, bez svojatanja, prešućivanja i zaborava stvarnih zbivanja i provjerenih činjenica. Umjetnički razgovor dviju obala, talijanske i hrvatske, uvijek je bio živ i plodonosan i neće prestati, ali mora biti razgovor povjerenja, a ne ignorancije, koja može stvoriti dodatne zabune.

Radoslav Tomić