Zašto držim Oscara u ostavi?

Ima među nama pojedinaca čiji je ego malo previše razvijen. Takvi ljudi svrstavaju ostatak čovječanstva u samo dvije kategorije: u prvu pripadaju njima stvarno ili potencijalno korisne osobe, a u drugu beskorisne budale koje samo smetaju. Ljude s razvijenim egom lako ćete prepoznati po njihovoj arogantnosti. Čudno je koliko mnogo takvih napuhanih, samouvjerenih tipova ima među umjetnicima. Oprostite, među Umjetnicima.

Veliki češki glumac Rudolf HrušínskË bio je mudar čovjek. Kod kuće je, na WC-u, točno nasuprot školjki, objesio veliko zrcalo. Koliko sam se puta toga sjetio u susretu s ljudima koji bi tako nešto obvezno trebali imati kod kuće. Svakoga dana trebali bi gledati sebe u tom nedostojnu položaju. Možda bi shvatili da su obični smrtnici poput ostalih. Valjda bi sebe prestali smatrati boljima od drugih, recimo samo zato što nisu postolari, smetlari, konobarice ili računovođe, nego rade neki finiji posao.

Iz dobra razloga držim svoga Oscara, zajedno s drugim zlatnim i srebrnim kipićima, vazama, diplomama i kolajnama u kutijama u ostavi. Kutije su smještene otraga, iza starih skija, praznih kovčega i druge nepotrebne starudije kakve ima u svakom kućanstvu. Nije da ne cijenim darove, odličja i nagrade. Naprotiv. Priznanja potkrepljuju moje uvjerenje u to da posao koji radim nije potpuno beskoristan. No, ne želim stalno držati na očima sve te počasti. Ne bih se volio odveć uzoholiti zbog njih.

Pa ne znam...

Jedna nagrada ipak nije spremljena u kutiju. Stalno mi je pred očima u dnevnoj sobi. To je Lonac pun smijeha malog, simpatičnog festivala koji se svake godine održava u češkom gradiću Nové MĐsto. Zapravo i nije lonac nego prava, limena, emajlirana noćna posuda. Na dnu te originalne nagrade zalijepljeno je malo zrcalo. Kad god želim provjeriti sadržaj noćne posude, zavirim unutra i ugledam meni dobro poznato lice. Odmah znam što trebam misliti o sebi.

Prevela Dagmar Ruljančić