Vijenac 186

Glazba

CD-soundtrack: Crveni planet

Zanimljivi elementi

Soundtrack filma Crveni planet donosi koncepciju popularne, ponekad vrlo žestoke glazbe

CD-soundtrack: Crveni planet

Zanimljivi elementi

Soundtrack filma Crveni planet donosi koncepciju popularne, ponekad vrlo žestoke glazbe. S obzirom da su kritičari isticali kako je film mlak i da ne donosi ništa posebno, te da su čak inventivni pokušaji glumaca (Val Kilmer, Carrie-Ann Moss, Tom Sizemore) postali žrtve neinventivna scenarija, uopće ne iznenađuje odluka producenata da u film linijom manjeg otpora stave popularnu glazbu.

No, oslobođen mlake filmske koncepcije, soundtrack donosi neke iznimno uspjele brojeve. Posebice je dominantan par glazbenika Emma Shapiro & Graeme Revell, koji je popularnu glazbu uzdigao na višu razinu. Iskoristivši svijetli glas Emme Shapiro, par je uspio stvoriti fuziju klasičnih i popularnih elemenata u brojevima poput The Inferno, The Fifth Heaven, Canto XXX. Umjetni zvuk samplera u pozadini kombiniran s vokalom Emme Shapiro dovodi do neobična rezultata u kojemu se isprepleću oštrina ritmike i mekoća svijetlih boja vokala. Gotovo bismo mogli reći da sve poprima svojevrsnu izvanzemaljsku (za film vrlo prigodnu) dimenziju. Jednako su upozoravajući brojevi koje potpisuje sam Graeme Revell te osobito broj Crash Landing u kojemu mu se kao glazbena partnerica pridružuje Melissa Kaplan. Crash Landing se uz elemente glazbene sintetike i elemente klasike, koristi i naglašenim elementima glazbene egzotike (orijentalizma).

Ipak, na kraju popularni brojevi prevladavaju. Dojam je ostvaren otvaranjem i zatvarenjem soundtracka The Tower That Ate People Petera Gabriela te upletanjem drugih autora (William Orbit, Sting, Different Gear vs Police) u Revellovu koncepciju. Osim toga, čini se da popularno i sintetsko u glazbi više podilaze publici nego onome što se zbiva na ekranu. Koncepcija instrumentala i songova, zatvorenost svakoga pojedinog broja koja omogućava da se svaki broj sa soundtracka može prilijepiti bilo kojoj sceni, ali da joj nikada u potpunosti ne odgovara, drugim riječima dojam da je glazba pisana za sebe i zbog sebe, za publiku i zbog publike, ali ne i za film, glavna je zamjerka CD-u.

Irena Paulus

Vijenac 186

186 - 19. travnja 2001. | Arhiva

Klikni za povratak