Zanimljive usporedbe

Četvrti festival slovenskog filma, Portorož, 28-31. ožujka 2001.

U nas se o kinematografiji susjedne nam Slovenije relativno malo zna — osim nekoliko filmova koji su prikazani na HTV-u, dobitnik nagrade žirija (u kojem sam bio član) prošlogodišnjeg festivala slovenskog filma za cjelovečernji igrani film — Porno film, koji je nedavno stigao u naša kina, bio je tek drugi slovenski film u našoj distribuciji u posljednjih deset godina. Ipak, razvitak slovenskoga filma u neovisnoj državi za nas je zanimljiv zbog niza sličnosti i mogućih poredbi, a o tome se moglo razmišljati i nakon ovogodišnjega festivala, održana u Portorožu od 28. do 31. ožujka, koji sam imao prilike pratiti, osim nažalost posljednje večeri, kada je prikazan pobjednik festivala Slatki snovi (Sladke sanje) Saše Podgoršeka. Zbog toga mi je nemoguće potpuno meritorno uspoređivati vrijednosti naše i slovenske kinematografije, iako mi se ipak čini da su hrvatski filmovi posljednjih godina nešto uspješniji. Doduše, i neki su slovenski filmovi osvojili niz međunarodnih nagrada, poput već spomenutog Porno filma ili, čak i više, U leru (V leru, 1999) Janeza Burgera.

Ostavimo li po strani pitanje vrednovanja, koje je ovisno o osobnim, često vrlo različitim ukusima, postoji ipak niz vrlo zanimljivih paralela. Slovenija, iako manja, ali ekonomski jača zemlja proizvodi kao i Hrvatska pet do šest cjelovečernjih filmova godišnje. Iako i jedna i druga zemlja imaju žanrovski i tematski vrlo različita ostvarenja, očigledno je da u Sloveniji većina teži nekoj vrsti art-filma koji je u njih i kod onih koji izdvajaju novac za snimanje i kod kritike, a čak i kod gledatelja, mnogo cjenjeniji nego u nas, što se na neki način moglo zapaziti i prije, dok smo bili zajedno, u bivšoj državi. Ta se slovenska produkcija financira na sličan način kao i hrvatska, no razlike koje se na prvi pogled čine gotovo zanemarivima ipak su bitne i ukazuju na bolja rješenja u naših susjeda. Inicijalna sredstva (ili pak ona za dovršenje projekata koji su započeti vlastitim novcem, a takvih je u Sloveniji više no u nas) osiguravaju se iz novca poreznih obveznika (u Sloveniji u nešto manjim iznosima no u nas). U nas taj novac dolazi iz Ministarstva kulture, koje imenuje povjerenika za izbor projekata, dok u njih o tome odlučuje Filmski sklad Republike Slovenije, kojem je na čelu poznati redatelj Filip Robar Dorin. Iako bi prijevod naziva te ustanove bio fond, riječ je zapravo o nekoj vrsti filmskog instituta (o kojem naši filmaši već godinama sanjaju), koji osim izbora projekata ima i niz drugih aktivnosti, od kojih je strancu najvidljivija briga za promociju slovenskoga filma ne samo u Sloveniji nego i u inozemstvu (štandovi na marketima značajnih filmskih festivala, pozivanje gostiju — stranih kritičara, selektora međunarodnih festivala i potencijalnih kupaca na nacionalni festival itd.).

Neizostavna televizija

Glavni koproducent je kao i u nas nacionalna televizija, ali već i zbog činjenice da ona ne figurira u svim filmovima jasno je da se kod susjeda to ne događa automatizmom kao u Hrvatskoj, nego da RTV Slovenija odlučuje koje će projekte sufinancirati. U nas je taj novac dovoljan za zatvaranje financijske konstrukcije prije početka snimanja filma (uključujući čak i postotak koji pripada producentu), dok u Sloveniji producent mora naći dodatna sredstva (a nerijetko uložiti i svoj novac). Zato umjesto trgovaca i organizatora ili u najboljem slučaju menedžera Slovenci doista imaju prave filmske producente, koji moraju poznavati film i bitno sudjelovati u njegovoj realizaciji poput Danijela Hočevara iz Vertigo/E-motion filma, koji je uz nekoliko slovenskih bio i koproducent češkoga filma Osamljenici (Samotéui) Davida Onduičeka, zabavna ostvarenja prikazana u Portorožu izvan konkurencije. Istim putem ide i Franci Zajc (Arsmedia), producent između ostalog prvonagrađenih Slatkih snova.

Možda je i to razlogom da se u konkurenciji ovogodišnjega festivala našlo rekordnih sedam cjelovečernjih filmova, no nažalost povećanje broja nije donijelo i poboljšanje vrijednosti, ponajviše stoga jer je većina onih od kojih se najviše očekivalo razočarala. Tako je Miran Zupanič (1961), autor dva vrlo dobra i mnogostruko nagrađivana televizijska filma s početka devedesetih — Operacija Cartier i Radio.doc u Barabama tek u uvodnoj sekvenci potvrdio svoje veliko redateljsko umijeće, dok se poslije i scenaristički i redateljski pomalo izgubio u suvremenom ambijentu mladih prijestupnika. Želimir Žilnik, nekada jedan od najavangardnijih jugoslavenskih autora u igrano-dokumentarnoj Tvrđavi Europe (Tvrdnjava Evrope) o aktualnoj temi ilegalnih imigranata u Zapadnu Europu pokazao je ne prvi put slabost da mu je ono što želi reći mnogo zanimljivije od filmskog uobličenja teme. Vinci Vogue Anžlovar, autor komedije Babica ide na jug, jednog od najgledanijih slovenskih filmova, u Pokeru je pokazao tek koliko opasni mogu biti tarantinovski putovi, jer takvi postupci jedino u djelima samog Tarantina imaju opravdanje. Konačno i mladi Martin Srebotnjak (1972), koji je prošle godine oduševio slovenskom inačicom Voodyja Allena u studentskom filmu Što bi još želio nije se baš najbolje snašao u Odi Prešernu dugom filmu rađenom sličnim postupkom.

Zanimljivi debitanti

Ipak, uz prvonagrađene Slatke snove još su dva debitantska filma bila vrlo zanimljiva. Jan Cvitkovič (1965), višestruko nagrađen za ulogu u U leru (kojem je bio i koscenarist) u Kruhu i mlijeku napravio je mračnu studiju obitelji s dna društvene ljestvice, sugestivne atmosfere i odličnih glumačkih interpretacija Petera Musevskog, Sonje Savić i Tadeja Trohe, dok je Vojko Anzeljc (1970), koji je bio i scenarist, ali i producent Posljednje večere (Zadnje večerje) (zajedno sa sjajnim tumačem glavne uloge Matjažom Javšnikom) za sedam dana snimio malom digitalnom kamerom vrlo dobru kombinaciju komedije i art-filma o dvojici pacijenata umobolnice, koji ukradu filmsku kameru i s njom pobjegnu, te snimaju sve što im se zbiva, pokazujući tako neke aspekte slovenske svakodnevice u neuobičajenu svjetlu. Kvalitet slike i obrati u pričanju priče imaju potpuno opravdanje u temi filma, a Anzeljc pokazuje kako i niskobudžetni filmovi (koji su u malim kinematografijama rijetki) mogu postići visoke domete, ako su potpuno osmišljeni i prilagođeni uvjetima snimanja.

Tomislav Kurelec