U potrazi za mojim Negromantom

Dugi Nos — Negromant od Velicijeh Indija bio je dugo vrijeme dramaturški nepodoban brojnim, različitim predstavama Dunda Maroja — od one praizvedbe 1938. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Fotezovoj preradbi i režiji koja je doživjela opće oduševljenje publike i kritike sa slavnim Jozom Laurenčićem kojemu je Fotez u svojoj preradbi oduzeo dubrovačko državljanstvo, te je postao Pomet od Kotora, do slavnih Stupičinih Dunda Maroja u Jugoslavenskom dramskom pozorištu i u Praškom narodnom divadlu, koje su u svijetu i u nas na svim pozornicama postizale, kako bi Pomet rekao: nezapamćeni trijumfus cesarinus — u svim tim predstavama Držićev Negromant Dugi Nos nije ni nosom privirio na pozornicu. Doživio je sudbinu izvorne grčke riječi: nekros, mrtav, iz koje se rodio i oživio čudesnim, čarobnjačkim i komedijaškim životom, te zahvaljujući i drugoj izvornoj grčkoj riječi: manteia, proricanje, šarlatanstvo, otkrivanje tajni budućnosti. Rođen tako od oca i majke autentičnih riječi dobio je svoj semantički identitet kojim se predstavlja na samom početku teksta komedije Dundo Maroje zamjenicom u prvom licu, imenicom, nadimkom, zvanjem, poslanjem i virtualnim domicilom: »Ja Dugi Nos, Negromant od Velicijeh Indija«. Pri tome pozdravlja laskajući, unjigajući uzmožnoj vlasteli, pretvara se i čini burlu kad joj želi mirnu noć i pritilo godište, za razliku od pozdrava pučanima u publici, koji rat iz daleka gledaju rat, koji je poguba ljudske naravi. Dugi nos ima dvojako značenje, s jedne strane to je maska na licu glumca, s druge strane Nos u Rječniku simbola znači oštroumnost. Rekao bih da se u Negromantu sjedinjuje glumac, čarobnjak, lakrdijaš i mudrac koji će publici otkriti tajnu o pravim i lažnim ljudima, o ljudima nahvao i ljudima nazbilj. I Držićevim suvremenicima.

Čarobnjačko putovanje

A budući da se Dundo Maroje igra i danas s Negromantom, Negromant otkriva tajnu i današnjim ljudima nazbilj i ljudima nahvao. Tako Negromant čarobnjački imaginarno putuje fiktivnim prostorima Velicijeh, Novih, Starijeh Indija posredovanjem mašte-libra-knjige (»Otvorih moja libra od negromancije — što ćete ino — u hip u čas ugledah u Indija Starijeh«), putuje iz današnjeg dana u mitska vremena, u »zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu«, i iz zlatnog vremena dobroga starca Saturna u današnji dan, otkrivajući nasuprot objektivnom vremenu doživljajno vrijeme svojstveno glumi i glumcu u kojemu se doživljaj sadašnjosti u isti mah sjedinjuje s prošlošću i budućnošću. Negromant nije iluzionistički kao da lik od Velicijeh Indija. On je lik igre i mudrosti; lakrdijaš i mudrac, Pometnik iz Pomet družine i autorova sjena, zamišljam kako njegova sjena ide ispred Pometa i iza Držića, Pretpometnik — Pometov dvojnik koji je inicirao komediju Svijeta i vremena i komediju komedije Dunda Maroja, zaigravši se i prepuštajući Pometu da preuzme ulogu glavnoga glumca. On je i autorov dvojnik koji publici u ime autora otkriva tajnu o lažnim ljudima koji se umnožiše i useliše u ovaj naš svijet, u ove naše strane, i o pravim — nazbilj ljudima, o njihovu vječnom, onodobnom i ovodobnom sukobu i borbi. Kao da je autor predstave (glumac, scenograf, redatelj, autor), Negromant u ime Držića na kraju monologa kaže: »Sada ja mislim, sada u ovi čas, ovdi prid vami ukazat Rim, i u Rimu učinit da se tu prid vami kako sjedite, jedna lijepa komedija prikaže...« Negromant započinje komediju prije komedije, okrećući svijet mitova u ovodobnu zbilju, stvarnost u komediju, komediju u naličje zbilje u obrnutom svijetu komedije potičući glumce — prikazaoce da svojom glumom — komedijom otkriju koji su to ljudi nazbilj, a koji su ljudi nahvao u borbi i zaposjedanju vlasti i gospodstva. U igri je i pitanje sloboda s posljedicama izravne aluzije na Držićeve neprijatelje — ljude od mrčarije — ljude od ništa. A kritičke recepcije u studijama i analizama Negromantova govora, kao primjerice Jeličićevo povezivanje Negromanta i Držićevih pobunjeničkih pisama, može glumcu napuniti emocionalne baterije i njegovu podsvijest ili neku nabrijanu intonaciju.

Škiljanov Negromant

Prvi put Negromantova se riječ čula nakon četiristo godina iz Pometovih usta u antifotezovskoj, izvornoj verziji Dunda Maroja u režiji Mladena Škiljana 1955-1959. Negromantova pometovska sjena ušla je u Pometa. Negromant se utjelovio u liku Pometa. Kao Pomet govorio sam bitne dijelove Negromantova govora. U svom prvom Pometovu prizoru na samom početku predstave na svome pometovskom obrazu imao sam karnevalsku masku s karikiranim dugim nosom. Bio sam Pomet i Negromant u svojoj glumačkoj osobi u isti mah; Negromant iz perspektive Pometa ili Negromant koji se obrnuo, utjelovio u Pometu — u čovjeku nazbilj. Na tankim konopima dovukao sam na scenu glumce — fecu od ljudskog naroda koji su glumili — imitirali obraze od mojemuča, papagala i na svaki način koji su se oglašavali povremeno neartikuliranim, životinjskim glasovima usred Negromantove — Pometove priče. I cijela ta povorka glumaca — animalnih ljudica — lažnih ljudi, ljudi nahvao nakon Negromantova — Pometova prologa preobrazila bi se u likove komedije. Bila je to eksplikativna demonstracija povezanosti Negromanta i Pometa, koji sve konce i tajne komedije čvrsto drže u svojim rukama.

U felu od ljudskog naroda

Danas, nakon četrdeset i pet godina, u dvije moje Negromantske verzije — interpretacije u Dum Marinovim snima u Prohićevoj režiji u parku Gradac i najnovije na Peskariji u Kunčevićevu Dundu Maroju, moj Negromant je drukčiji, nemoćniji, osamljeniji — ne poteže na uzici ljude nahvao — zaigraniji je, ironičan je i autoironičan, u skladu s vremenom ciničnoga uma i životne prakse kada ljudi nazbilj ne izagnaše ljude nahvao i kada u Negromantovu mitsku priču pokušavam unijeti svoj osjećaj urušena senzibiliteta današnjeg života. Ne igram izmišljeno, iluzionistički kao da lik Negromanta, nego pokušavam igrati sebe glumca sa nehotičnim pometovskim iskustvom, koji igra Držićeva glumca koji igra Negromanta koji igra fecu od ljudskoga naroda sa svojim vlastitim licem bez dugog nosa, preobražavajući na trenutke svoj obraz u obraze od mojemuč, papagala, žvirata, barbaćepa (drvena lutka s dugim nosom) i ostalih životinjolikih obrazina, preobražavajući na trenutke pantomimski svoje tijelo u stas od čaplje, u izgled od žabe, od osla, od koze — odakle su potekli svi ti ljudici — ljudi nahvao, oglašavajući se nertikuliranim glasovima homunculusa i glasovima i smijehom žena koje uživaju erotski u tom kovitlacu preobrazbi, s kojim se spariše i koji su umnožile. Pokušao sam igrati na verbalnoj i neverbalnoj razini svoga Negromanta, biti i čovjek nazbilj i ljudi nahvao — pravi i lažni, uvlačeći sama sebe — glumca u Negromantovu priču, kao da na samom sebi pokušavam iskušati čarobnjački — glumački pokus, tako da tajnu o pravim i lažnim ljudima zapravo igram i govorom i tijelom, sredstvima mime, pantomime — čak i plesom. U obrnutom svijetu komedije igram obrnutog Negromanta — glumca čovjeka — nazbilj u nahvao. Lažnog u pravog — u fecu od ljudskog naroda. A u toj glumi, u toj feci — ološu od ljudi, svojom igrom pokušavam podmetnuti zrcalo publici da se pogleda u likovima komedije i zaželivši mirnu noć i dobar dan svijetloj krvi i gospodstvu, iznenada se nasmijem podrugljivim smijehom aludirajući na našu današnju erzac-vlastelu i gospodu.