Tko je za?

»Zbog svega toga — zaključivalo se u Izjavi — Matica hrvatska odriče se Novosadskog dogovora smatrajući ga bespredmetnim i nevažećim, jer ga je i povijesna zbilja već opovrgla...«

Bio je doista lijep, sunčan dan toga 16. travnja 1971. Pješke žureći nekamo, oko podneva, došao sam na Zrinjevac ne propustivši priliku prethodno, makar i na brzinu, baciti pogled na velike izloge tadašnjeg Američkog konzulata, jer bio je to za mene, još od prvih studentskih dana, inspirativan i ohrabrujući — pogled u slobodu... Nastavljajući prema Jelačić-placu, naišao sam na Hrvoja Ivekovića, koji mi, gotovo ne zaustavljajući se, dobaci veselim glasom: »Vidimo se, dakle, večeras u osam sati u Matici«! Pretpostavljam da ga je moje začuđeno lice ponukalo da doda: »Doći ćete, valjda, na sastanak Odbora!? Čini se da će se dogoditi nešto veliko.« Nisam znao za sastanak, a još manje »da će se dogoditi nešto veliko«! U svakom slučaju, znao sam da me ništa neće spriječiti da se navečer nađem u nedalekoj zgradi Matice hrvatske!

Tamo sam se pojavio minutu-dvije prije dvadeset sati, ali prostorija je već bila puna ozbiljnih i nekako neobično šutljivih muževa... Odmah sam shvatio da nije riječ o sastanku Glavnog, već Upravnog odbora Matice. Oko ovećega stola već su sjedili Jonke, Brandt, Đ odan, Ravlić, Veselica, Iveković, Franičević, Tuđman... Ovaj posljednji, vidjevši kako sam zastao na vratima, kimnuo mi je i rukom pokazao na stolicu do sebe, vjerojatno jedinu još slobodnu u čitavoj prostoriji. Prišao sam mu brzim koracima, gotovo pognut kao u kazalištu kada žurimo jer predstava samo što nije počela. Pozdravili smo se šapatom... Vladala je atmosfera zapretene napetosti tipične »urotničkim« skupovima... Kada je za koju minutu ustao predsjednik Matice hrvatske, profesor Ljudevit Jonke, nestalo je i ono malo žamora. Dojmljiv kakav je bio ne samo »glasom« u znanstvenim i stručnim krugovima, nego i stasom, kratko je pozdravio nazočne te bez krzmanja predložio da se prihvati Izjava kojom se Matica hrvatska — ništa manje! — odriče Novosadskog dogovora o jeziku iz 1954! Zatim je u potpunoj tišini pročitao Izjavu. »Zbog svega toga — zaključivalo se u Izjavi — Matica hrvatska odriče se Novosadskog dogovora smatrajući ga bespredmetnim i nevažećim, jer ga je i povijesna zbilja već opovrgla...« Na kraju, izgovorio i ono stereotipno: »Tko je ZA, neka digne ruku«! Svi smo bez riječi digli ruku te predsjedniku nije preostalo nego ustvrditi kako je Izjava jednoglasno prihvaćena, što je značilo da Novosadski dogovor o jeziku nije više bio na snazi. Taj čas raspoloženje se iz temelja izmijenilo. Što je — tu je! Natrag se više nije moglo... A ja sam bio sretan što je, čini se, providnost režirala moju nazočnost tom dramatičnom sastanku. Iako sam već mnogo prije toga događaja bio aktivan matičar, te s obzirom na golemu popularnost koju sam uživao u Hrvatskoj i u Hrvata diljem svijeta, bio sustavno napadan od državnih medija kao visoko rangirani »nacionalist i narodni neprijatelj«, toga trenutka bio sam uvjeren, (jer sam to žarko želio?) da će moja podignuta ruka te večeri biti veći trn u oku režimu, nego sva prethodna estradna, nacionalistička događanja oko mene! Ono što je uslijedilo te večeri kao da me demantiralo na neki način. Nakon glasovanja, naime, u opuštenijoj atmosferi, mislim da je baš Tuđman došao na ideju da se organizira veliki koncert popularne glazbe na kojem bi uvodnim govorom sudjelovao i predsjednik Jonke. Naravno, kome bi drugome od nazočnih mogli ponuditi da se time posebno pozabavi, ako ne meni! Prihvatio sam sa zadovoljstvom i ponosom, iako duboko u sebi nisam bio sretan... Nesiguran, naime, u vrijednost onoga čime sam se svakodnevno bavio, uznemiren efemernim i ispraznim obožavanjem široke publike, u stalnoj potrazi za smislom i istinskim vrijednostima, bio sam — danas mi je jasno — lak plijen politike i velikih nacionalnih ideja! Poštivao sam to ozbiljno društvo profesora u Matici, zavideći im ponajviše na neovisnosti o otvorenoj masi glasača, birača, obožavatelja, pa sam bio donekle iznenađen njihovom potrebom da iz svojevrsne ekskluzivnosti izađu na estradu!

Valja priznati, bilo je to razdoblje kada je malo tko mogao odoljeti omamljujućem odobravanju nacionalno pokrenutog mnoštva. Vrijeme u kojem je malo tko vodio računa o nijansama. Postojali su samo naši i njihovi, mi i oni. Danas bih, međutim, bez oklijevanja ponovio za Henryjem Kissingerom da je »bit politike (državništva) u nijansama« (Diplomacija). Da sam, kojim slučajem, skupa s ostalima, već tada imao oko za svijet važnih nijansa, možda bih se te večeri bio zapitao, recimo, zašto je baš pored Tuđmana bila ona jedina još prazna stolica?! A koliko sam tek daleko bio od mogućnosti da pomislim kako će jednoga dana nestati veliki, lijepi izlozi s Američkog konzulata — moj pogled u slobodu! — kada on avancira u Ambasadu i da će se tamo, umjesto njih, pojaviti mali prozori s rešetkama, brojni zaštitni stupovi i još brojniji čuvari? Tko je tada htio i mogao naslutiti današnju političku aporiju (logičku poteškoću): Amerikanci imaju više podozrenja prema svojim novim partnerima, nego što su imali prema političko-ideološkim neprijateljima!?

Vice Vukov