Svatovi

Svake subote popodne ponavlja se isto: samo što čovjek legne da malko pridrijema, a na ulici počne trumbetanje. Ne treba ni gledati kroz prozor, pa da bi se znalo što se zbiva: dolje prolazi kolona automobila, na antene su povješali šarene trake, na haube natrndačili nekakve cvjetne aranžmane, ponegdje se i zastava vijori kroz prozor. I, svi ti automobili, svi do jednoga, trube kao mahniti. Ponekad se mogu vidjeti i vozači gdje —s izrazom zlobna užitka — pritiskaju sirene. I, samo što prođu jedni, već dolaze drugi, još gori od prvih, a za njima i treći.

To su, dakako, svatovi. Ljudi sklapaju brak, pa se i vesele: vozeći se iz crkve ili k matičaru, oni u koloni trube, a graktaji sirena — različitih glasova i melodija — ispunjavaju ulice. I, reklo bi se da ljude u automobilima to silno veseli, dok ljude u okolnim kućama to silno ljuti. Tako ih to na trenutak pretvara u neprijatelje: jedni se raduju, a drugi bjesne.

A ako se malo bolje pogleda, neobično je i jedno i drugo. Neobično je, naime, i što oni svatovi trube, ali je isto tako neobično i što se mi ostali toliko ljutimo zbog toga. Vrijedi se upitati u čemu je stvar.

Čudnovato je ponajprije to njihovo trubljenje. Zašto zapravo sviraju? Reći će netko: zbog veselja. Ali, kako može automobilska sirena biti izraz veselja? Svaka sirena — koliko god bila šminkerska — ima u biti neugodan zvuk, i budi u čovjeku nelagodu, jednostavno zato što je povezana uz opasnost, nesreću, uz nervozu i histeriju. Zato je, uostalom, upotreba sirene u gradu zabranjena, i zato ti isti vozači tu zabranu krše onda kad se stvori kakav prometni čep pa zapnu u koloni: tada odašilju sirenom gnjevne poruke, i očekuju da se njihov bijes uzme na znanje. Kako, dakle, mogu očekivati da se u subotu sirena razumije kao izraz veselja? Zar ne znaju da nas to živcira?

A s druge strane, nije posve prirodno ni to što nas živcira, a pogotovo koliko nas živcira. Jer, mi se ponašamo kao luđaci kad začujemo te sirene: psujemo, kunemo, ima ih čak koji izađu na balkon pa prijete šakama i obećavaju tko zna kakve strahote onim veseljacima u koloni okićenih automobila. Ni to, kažem, nije sasvim normalno. Jer, do nas i inače dopire s ulice svakojaka buka, pa jedva da je i zapažamo. Eto, zar nam ne razbijaju svaki čas kolnik pod prozorom pneumatskim čekićima (jedanput Elektra, drugi put Plinara, treći put Kanalizacija), pa jedva da smo se na to ikad i osvrnuli? Zar se ne događa da nam — baš u doba popodnevnog sna — kroz ulicu prođe auto s razglasom, reklamirajući kakav novi proizvod, pa na to samo odmahnemo rukom. Uostalom, događa se čak i to da pod našim prozorom nastane prometni čep, pa da automobili navale trubiti posve isto kao i oni svatovi, ali mi na tu halabuku i ne obraćamo pozornost. A ona subotnja, vesela trubnjava redovito nas izbaci iz takta.

Stvar je, kažem, vrlo neobična, i teško ju je objasniti. Teško je, eto, dokučiti i zašto oni trube, i zašto se mi zbog toga toliko pjenimo. Osim ako se ne objasni jedno drugim. Ako se, naime, ne zaključi kako oni trube upravo nama, zato da ih mi čujemo, i kako se mi i ljutimo zato što trube nama. Ogledajmo tu mogućnost.

To da svatovi trube nama, a ne samima sebi, to bi lako moglo biti. Ne trube oni jedni drugima, jer su ionako skupa, i znaju zašto su skupa. Trube, dakle, nama, koji nismo u svatovima, želeći da ih čujemo. Pozivaju nas na svečanost, dapače, uključuju nas nekako u svoju svečanost. A mi svojim gunđanjem i živciranjem tu svečanost uveličavamo.

I, upravo to nas i živcira, to što nas silom uključuju. Mi ne želimo sudjelovati u tuđoj svečanosti, jer ne poznajemo ni mladu ni mladoženju, i jer nas se sve to ne tiče. Nama je, uostalom, svega toga i dosta, jer svake nam subote prođe ispod prozora po nekoliko takvih svatovskih povorki, i svaka misli da je bogznakako originalna. Mi smo u svatovskim pitanjima rutinirani kao matičari, i nas sve to nimalo ne uzbuđuje, pa neka nas puste na miru. Uostalom, kad nas tako uvlače u svoje slavlje, mi se osjećamo pomalo kao žrtve egzibicionista što pred nekim raskriljuje svoj kišni ogrtač: oni svatovi trebaju naše uho, treba im da netko zna da se oni vesele, a inače ih za nas nije nimalo briga.

Ali, u tome možda malko i pretjerujemo, kao što i oni pretjeruju u svom trumbetanju. Jer, stvar ima i svoju optimističku stranu, samo je treba znati vidjeti. Moglo bi se i ovako rezonirati: oni nas trubama zovu na svoje veselje naprosto zato što to veselje bez nas nije potpuno. Mi smo, prema tome, zapravo sudionici svih tih svatova, mi smo u toj ceremoniji važni kao kumovi ili djeveruše. Svaka naša psovka, kad se trgnemo od sirene na svome kauču, zapravo je neka vrsta zdravice, premda pomalo neobične. Nemamo se, dakle, pravo toliko ljutiti.

Kao što ni oni nemaju pravo toliko trubiti. Jer, mi smo svjesni njihove prisutnosti i njihova veselja i bez tolike larme, mi zapazimo svaku svatovsku kolonu i onda kad ne trubi kao mahnita. Dapače, takva nam je kolona još draža i simpatičnija, pa često požalimo što nemamo pri ruci kakav cvijet da ga bacimo pred auto u kojem je mladenka, i krivo nam je što su svatovi samo u prolazu, pa im ne možemo održati pravi govor.

Nemamo pravo ni jedni ni drugi, pa smo tako i jedni i drugi kažnjeni. Svatovi su kažnjeni tako što nas, usprkos trubljenju, nikad ne dozovu na svoju svečanost, niti nas vide (dobro se krijemo iza škura), pa i ne znaju jesu li uspjeli. A mi smo kažnjeni tako što smo se na njih navikli, pa bez njihovih sirena više subotom popodne i ne možemo zaspati.