Slika je mjera ljudskog osjećaja

Slika je mjera ljudskog osjećaja

Već više godina likovni kritičari pišu o meni da stvaram svijet budućnosti. Ekološki svijet koji nam je svima tako potreban. Pročišćenje u pejzažu. Vizualno doživljavam taj budući svijet

Rabuzinovu osebujnu djelu čuveni hrvatski i strani pjesnici posvetili su u povodu sedamdesete obljetnice života knjigu Oči raja / Hommage á Rabuzin, a nedavni slikarev osamdeseti rođendan, obilježen je retrospektivom u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti, gdje se prikazuje pedeset i pet godina slikareva rada. Komorni projekt u kojem je sažeto najvrsnije iz slikarskog opusa sačinio je vrsni znalac i voditelj muzejske zbirke, likovni kritičar Vladimir Crnković, izdvojivši tridesetak lirskih pejzaža u kojima Rabuzin slikajući zavičajne krajolike stvara nove kozmičke prostore ispunjene osobitom kuglastom simbolikom prirodnih elemenata

Izložbu prati i prigodno tiskana knjiga Ivan Rabuzin, razgovori, umjetnost i život, u izdanju ogranka Matice hrvatske iz Novog Marofa i nakladničke kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica, u kojoj su sabrani razgovori s Rabuzinom od 1963. do 2001. U slikarevim riječima jasna je njegova poetična vizija, kojom je stekao atribut samosvojna umjetnika koji uvijek novim, nadahnutim, rješenjima iznenađuje publiku i kritičare.

Vaš slikarski opus odavno se vrednuje u svjetskim obzorima izvan standarda tzv. naivne umjetnosti. Po osobitu likovnom izričaju istaknuti ste među nositeljima slikarskog moderniteta. Na koji način osjećate početak novoga stoljeća, milenija? Što je za vas osobito poticajno?

— Već više godina likovni kritičari pišu o meni da stvaram svijet budućnosti. Ekološki svijet koji nam je svima tako potreban. Pročišćenje u pejzažu. Vizualno doživljavam taj budući svijet, a on može biti višestruk. Hoće li pobijediti destruktivnost ili ljudi koji se bore za očuvanje ekoloških vrijednosti naših krajeva i naše sredine?

Jednostavno, mi umjetnici moramo u tome prednjačiti, a meni je već odavno jasno da u slikama dočaravam bolji svijet, boljega čovjeka, bolji okoliš. Ne pozivam ljude, čovječanstvo, da napuste gradove. To je iluzija. Ali, područja izvan gradova neka budu naša svetinja. Prostori gdje čovjek može odmoriti dušu od svega onoga što ga u gradu pritiska i udaljava od pravih vrijednosti.

U ovom trenutku naivna umjetnost u svijetu i zbog takvih motiva civilizacije jako dobro stoji, bolje nego u nas. Grade se novi muzeji naivne umjetnosti u svijetu. To je dokaz da nikada nisi prorok u vlastitoj zemlji. Izložba koja se prošle godine vratila iz Amerike to očigledno dokazuje, jer tu su izložbu vidjeli deseci tisuća ljubitelja umjetnosti, Amerikanaca na Floridi. Bila je vrlo dobro organizirana. Strani časopisi objavili su reportaže o toj izložbi.

Možda u nas postoji zasićenje motivima naive, ali za to su krivi oni koji takvu vrstu likovne umjetnosti napadaju iz netrpeljivosti. Uzroci pada popularnosti naive u nas zapravo i nisu važni kad se vidi njezina pozicija u svijetu, gdje je naiva integrirana u modernu umjetnost.

Po krugovima vaših brežuljaka, u slikovitim kružnicama grmova naziru se odrazi cvjetova-planeta, kao da su ih tu usidrile neke kozmičke sile. Nebeski svod treperi nad zemaljskim oblicima, zagonetni oblaci natkriljuju iluziju. Slikate li zapravo obrnutim redom san u koji je uronjena zbilja?

— Veseli me ako likovni kritičari, književnici, pjesnici vide nešto kozmičko u mojemu slikarstvu, jer često razmišljam o tome kakav je svijet bio prije više milijuna godina. Jednom sam zgodom govorio kako su možda prije milijardu godina oblaci bili plavi, ili crveni, možda su bili žuti, to nitko ne zna. I to mi daje slobodu da oblake raspoređujem po nebu u svim mogućim bojama koje me vesele.

Kako ne znamo kakav je svijet bio prije milijardu godina, stvaramo ga takva kakvim ga zamišljamo. E, tu je naša sloboda, ali potrebna je i snaga da se tako daleko putuje u mislima, da se uroni u taj prapejzaž sna. Tu novu realnost na slikama uvijek sam zvao prapejzaž, pracvijet, prabilje, itd. Dakle, razmišljam kozmički.

Prostor vaših slika odaje spokojstvo bliskih predjela, ali i harmoniju beskraja. Slikate predjele u kojima se jedva razlikuje klijanje od vječne plodnosti. Zagorski brežuljak na kojem se oblikuje sunčev cvijet, nad kojim lebdi astralni oblak, samo je naizgled lišen zemaljskih promjena. Ipak, kakva je ljudska mjera beskrajnosti?

— S nekim stvarima već smo rođeni. Na istom mjestu nalaze se i pjesnik i slikar i muzičar, nalaze se negdje na istoj točki s koje gledaju u različitim smjerovima. Moje su slike bile nebrojeno puta izložene u Zagrebu. Neki su u njima vidjeli nešto nadrealno, imaginarno i ja sam dakako bio iznenađen, ali u konačnici bio sam sretan kad sam shvatio da sam se malo udaljio od realnosti, od priče. Slika je naš ljudski osjećaj, mjera onoga što raste ili vene u nama.

Na malom akvarelu sunce obasjava brežuljak ispred sebe, a oblake iza sebe. Sunce je tu gdje sam ga postavio. Dakle, ja sam na neki način stvoritelj svoga svijeta. Simbole koji su sastavni dijelovi moje slike, mojega pejzaža, raspoređujem po svojoj volji i stvaram novi red, novi svijet i poredak stvari. To se može vidjeti na slici koju zovem Crveno nebo. Oblaci u prirodi ne izgledaju ovako, ali ja sam ih upravo tako posložio. Na slici Zora linija puta ulazi u sunce. Zapravo se put gubi u suncu. Imam nekoliko slika, grafika i akvarela koje sam nazvao Put suncu. Taj put je nemoguć, jer sunce toliko bliješti i toliko je daleko da nikada do njega nećemo stići. Ali, dušom možemo putovati do sunca. Jer sunce nam daje sve. I lijepo bi bilo da svaki čovjek pođe prema suncu i da mu zahvali za sve ono dobro što mu daruje.

Živodajni, kuglasti poredak oblikuje vaš svemir ispunjen svjetlom. Pokazuje stvarnim ono što je oku neuhvatljivo, a nestvarnost na vašim slikama klija u mnogobrojnim kuglastim jezgrama. Iz čega rastu takvi irealni i nadrealistički prostori? Što može biti iza svjetla?

— Nisam osjetio takve nadrealističke pojave, na to sam upozoren. Nakon toga počeo sam pomnije promatrati što se događa na mojim slikama. To me navelo da budem još slobodniji, da idem još dalje. Na slici koja se zove 0,00 sati naslikan je prapočetak ovoga svijeta. Ne znam koliko tisuća godina prije velikoga praska, ali ako se pridržavamo takve teorije o nastanku svijeta, onda je to ta slika. Naslikao sam i sliku koja se zove Iza svjetla. Što može biti iza svjetla? Što može biti iza sunca?

Možemo gledati sunce i gledamo ga svaki dan s one druge strane. I znamo što je otprilike iza sunca. Znamo da su tamo zvijezde, druga sunca i galaksije. A sva su ta nebeska tijela osvijetljena, jer da nisu, ne bismo ih mogli vidjeti. Dakle, svjetlo je bilo prvo. Ako govorimo o velikom prasku, onda je najprije nastalo svjetlo. Spomenuo sam pojam iza svjetla ili, možemo reći — prije svjetla. Kad gledamo sunce, zapitani što je iza svjetla i dalje od svjetla, možemo reći: Bog je stvorio svjetlo. Stvorio ga je ne samo u svemiru, stvorio ga je i u nama koji vjerujemo u to svjetlo.

Vaša paleta sastavljena je od prepleta nijansi boja kojima dočaravate rajski sklad i vedrinu. I boja je, čini se, ogrtač duše, nadzemaljski izvor sklada i snovitosti gdje se izmiruje oblik s bezobličjem. Kakav je vaš odnos prema temeljnim bojama?

— Vladar sam svega što je zeleno i ružičasto. Kad toga nema, onda sam bez kraljevstva, bez imovine. Najviše tonova u jednoj boji ima zelena. I slikarima je s njom najteže, zbog količine različitih nijansa. Eto, ja sam zarobljenik tih tonova i boja koje čine život. Zelena boja se miče, raste, nastaje, za razliku od plave, koja je na nebu ili u moru. Zelena putuje, ljudi je prenose. Smeđa je boja statična. Ružičasta je, naprotiv, prenosiva. Nosim je na prsima.

Sve boje izviru iz zemlje. Rastu, pojavljuju se, razvijaju. Iako zemlja sadrži sve boje, upravo bojom na svojim slikama dematerijaliziram stvari, nastojim dočarati obojene doživljaje. Vodu ne možeš slikati vodom, vodu možeš naslikati samo bojom. To je paradoks. Nebo ne možeš uzeti u ruke kao vodu.

Nebo možeš naslikati, možeš ga uglazbiti, opisati, ali ne možeš ga primiti u ruke. Sjećam se da sam prije trošenja boja, u svojem predslikarskom životu, često ponavljao stih nepoznatog pjesnika: »Vjetrovi, evo vam srce moje pa ga nosite niz putove duge«. U to doba, u moje predslikarsko doba, na tim sam putovima sazrio. Vidim prašinu koju je nosio vjetar, a putovi se gube u zavojitom nestajanju.

Svjetlo je ipak gradivi element, dijeli se po prvobitnom šumu, povezuje s vodom kao čista supstancija. Početak vaših slika obično je ta kapljica svjetla u vječnom kruženju, nedjeljivi element stvaranja. Kakva je u vječnom kruženju života uloga vjetra koji raznosi sjemenje i klice svjetlosti?

— Vidjevši na mojoj slici pšenicu nagnutu na jednu stranu likovni kritičar Josip Škunca rekao je: »Pa vi ste naslikali vjetar«. Ja toga nisam ni bio svjestan, a razlog mi je objasnio okulist, koji je na pregledu ustanovio da mi se vertikale ruše ulijevo. Bilo kako bilo, nagradu za akvarel u Krapini dobio sam upravo za vjetar. Sjećam se vjetra u stablima koji su u meni učvrstili potrebu da slikam. Bilo je to davno, davno...

Kad sam imao osam godina, gledao sam golemo stablo u mom selu. Mislim da je bio orah. Snažni južni vjetar pokretao je njegovo lišće i savijao grane. Bila je to veličanstvena borba za opstanak. I 1944. u Podsusedu sa Savskog mosta promatrao sam vjetar u stablima. Vjetar stabla čini bjelkastim, srebrnim, jer im okreće lišće. Sjećam se topole srebrolisne, čiji listovi titraju sitnim pokretima na najmanji dašak vjetra. Bjelasaju se.

Igra zelenog i bijelog, igra boja, to su gledale dječje oči i zapisivale u dušu. To je početni kapital, koji se poslije pretvara u sliku, dakako, posredovanjem duše, ruke, srca, dakle svega onoga što nas čini čovjekom, a nakon toga slikarom.

Na vašim slikama sunce putuje s oblacima, podiže se sa zrakom, a na drugima pada, potonulo je Prizemljeno sunce, kao da je obišlo cijelu kuglu i sad iznova izranja iz zemlje i šume?

— Već sam 1964. naslikao Prizemljeno sunce. Želio sam sunce imati pred sobom, kraj sebe, negdje svojem vrtu ili pokraj svojih bregova i šuma, ispred šume, ispred brega, među cvijećem, u ruci. Tu sliku nazvao sam Prizemljeno sunce. Nakon dvadeset godina jedan likovni umjetnik napravio je skulpturu Prizemljeno sunce i izložio je na ulici. Bilo mi je drago da sam ipak nekoga potaknuo. Isto se dogodilo i s Obojenim svjetlom. Taj sam izraz upotrijebio s pojavom televizije u boji, što je negdje i zapisano. Eto, danas se taj termin široko upotrebljava.

Latice, dok lepršaju u bezvučnom skladu, razgrađuju dimenzije poznata svemira. Pod svodom lebde boje, a svjetlost se pretvara u kristale. Kakav je vaš odnos prema apstrakciji?

— Mene kao slikara nazivaju naivnim slikarom koji razmišlja apstraktno, a to se vidi i iz ovog našeg razgovora. Mislim da je slikarstvo kako ga ja tumačim moja apstrakcija, odnosno, po tome mogu pretpostaviti da su slike koje donosim na svijet moje apstraktno razmišljanje. Ako slikam ono čega nema, onda idem u apstrakciju prostora, vremena i boje.

Svjetlo izvora, voda; element koji dotječe iz natpovijesnoga doba potiče uvijek novo stvaranje. Slikarska optika tog magičnog svijeta razlistava se i na vašim akvarelima, na čudesan način otkriva se aura svjetla i vode što pokreću prizemljeni svemir i razdvajaju svjetlo od tame.

— Akvarel je posebna disciplina, to sam nazvao mokri zrak. Imali smo obojeni zrak, ovdje imamo mokri zrak u koji smo udahnuli malo boje prije nego što je pala na papir, i tako nastaje akvarel. Ta bjelina i vlažnost papira vrlo su delikatne kad počnete stvarati sliku. Nema povratka ni popravka. Mora se biti načistu s onim što želimo. Pratiti svaku pojavu na mokroj podlozi.

Vašu umjetnost sa svim njezinim osobinama vrlo je uspješno prigrlio dizajn. Njemačka tvornica porculana Rosenthal angažirala vas je među najuglednijim europskim umjetnicima. Oslikali ste i kazališni zastor u Tokiju. U zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, imali ste zapaženu izložbu dizajna pokućstva. Nekim ste osvrtima na tu izložbu ipak bili nezadovoljni?

— Tome je trebalo prići na drukčiji način. Našu sam tradiciju prilagodio modernom vremenu. U tome je ta vrijednost, koja nije zapažena. Ja sam svoje napravio: stol, stolci, kreveti, škrinje i druge predmete koji su bili na izložbi. Iskreno sam se nadao da će doći netko i razgovarati sa mnom, kako to primijeniti u našoj drvnoj industriji. Je li moguće proizvoditi te stolice, jer, eto, naši su hoteli puni uvoznoga pokućstva.

Nitko me nije pitao da li može upotrebiti neki motiv s naslona stolca za dekorativni tekstil kojim bi se tapeciralo pokućstvo. Rado bih da je neka tvornica napravila taj tekstil, a da je druga, koja proizvodi pokućstvo, napravila ostalo.

Pokućstvo ne mora biti baš ovakvo, ali na njemu su simboli mojega slikarstva. To su uočili Francuzi, pa su proizveli posteljinu s mojim motivima. Amerikanci su napravili ručnike i zastore za kupaonice. Švicarci su proizveli kilometre dekorativne tkanine. U nas nitko ništa ne zapaža, a vi me pitate zašto. Na to vam ne mogu odgovoriti.

Za novine sam svojedobno izjavio, daj Bože da mi netko pokrade ideju, jer su me vani pokrali. Ali ovdje me nitko nije ni pokrao. Pa to je bogu za plakati.

Kako se osjećate, potiče li vas nešto ili sputava u daljem radu? Svojedobno ste bili prilično nezadovoljni, čak ste najavili odustajanje od izložbenih projekata.

— Niti me sputava, niti me potiče. Nitko nije znao što slikam na početku, ako me Bog poživi, mogu slikati još deset godina, a da nitko ne zna što uistinu radim. Mene kao slikara nemoguće je uništiti. Ni kritikom ni, Bogu hvala, sad mogu i to reći — ekonomski. Dakle, bio sam tu, tu jesam i bit ću kao slikar. A žao mi je da se ne iskoristi ono što se može iskoristiti od mojega slikarstva.

Evo, u malom mjestu Novi Marof željeli su podići raspelo. Pa su došli k meni, rekli su, pomozite nam, mi bi tak jedno raspelo hteli, imate li kakvu ideju? Od srca sam napravio kompletno rješenje za to raspelo. Ti pametni ljudi bili su oduševljeni.

Ponosan sam na to i bit ću još ponosniji kad vidim čovjeka u prolazu uz raspelo. Možda ga neću čuti kako kaže hvaljen Isus i Marija, ali reći će, mislim, barem u sebi, hvala ti, Bože.

Živite u rodnom Ključu, u osobitu mikrokozmosu. Imate li dovoljno kontakata s drugim umjetnicima i javnošću. Volite li razgovore?

— Moram imati mir i samostalnost. Iako živim na selu, volio bih biti dalje i od sela, što bliže prirodi. Da budem u kontaktu s potpunim mirom. Da se oslobodim zlokobnih zvučnih poziva i smetnji. Ne želim se izolirati, nego si omogućiti mir svršetka.

Šutljivi slikar više može reći bojom nego govornik za govornicom. Govornici slikaju i crtaju riječima. Ali i razgovor je stvaranje. Razgovor je slika duše, ako smo iskreni.

Razgovarala Andriana Škunca