Slavna prošlost, a kakva budućnost?

U povodu Dragulja Zagreb filma — Bendazzijeva izbora zagrebačkih animiranih filmova

Nedavno zagrebačko gostovanje Giannalberta Bendazzija, svjetski poznata povjesničara i proučavatelja animiranog filma (Cartoons: One Hundred Years of Cinema Animation, 1996) i njegov osvrt na dragulje zagrebačke škole crtanog filma* prilika je za malo sociofilmološko prebiranje po činjenicama i problemima zagrebačkih animacijskih prilika.

Pratiteljima animacije bolno je i trivijalno znana problem/činjenica na koju mislim: zašto povijesno svjetski slavna zagrebačka animacijska sredina (zagrebačka škola animacije), uza sva nastojanja da se održi živom, niti se danas doima živahnom, niti uspješnom? Ili: zašto zagrebački animirani filmovi, koji su dekadama brali glavne nagrade po najvrednijim svjetskim festivalima, danas ne uspijevaju pobrati ni domaću statističku nagradu hrvatskih filmskih kritičara (ni jedan prošlogodišnji film nije prešao prosječnu ocjenu 3,5 — raspon ocjena od 1 do 5 — koja je uvjetom za dobivanje Oktavijana na Danima hrvatskog filma).

Apstraktno gledano (uz zanemarivanje kritičnih činjenica), današnja je situacija za mlade animatore povoljnija od one u kojoj je započeo sustavan razvoj animacije u Zagrebu pedesetih godina prošloga stoljeća. Danas mladi animatori ne počinju ni od čega — imaju se u što ugledati iz animacijske prošlosti svoje sredine, imaju se kome obratiti za tehnički savjet, većina ih se već prije autorskoga posla ogledala u animacijskom radu bilo u sklopu tečajeva koje je održavao Zagreb film, bilo radeći razne crtačko-animacijske poslove u nekom od filmova iskusnijih kolega. Tehnološki su uvjeti pogodniji — većina ima na raspolaganju potpunu klasičnoanimacijsku tehniku u Zagreb filmu (ili privatno), ili kompjutorske programe za 2D i 3D animaciju, te dostupne PC-je za takav posao. A ekonomski gledano, iako je zaposlenička i radnovremenska rasipnost socijalističke ekonomije dobro poznata, i danas, kao i onda, animatori mogu računati na sustavnu državnu (ministarsku) financijsku potporu, dovoljnu za pristojan rad na projektu.

U čemu je, onda, kobna razlika između one i ove situacije? Ezoterično — i besadržajno — govoreći, razlika je psiho-sociološka.

U prvome redu, pionirska situacija ima velikih prednosti. Kerempuhova mladenačka grupa prionula je na izradu crtanog filma (Veliki Miting, 1951) bez iskustva, ali i bez kompleksa, s najvišim ciljevima. Bez poduke iskusnijih, bez uhodanog radnog okružja, prisiljeni cijeli proces rada na animiranom filmu apsolutno sami izvorno otkrivati, bili su izravno nagrađeni kad bi vidjeli da postižu efekte mjerljive s onima u visokoprofesionaliziranim inozemnim uzorima (npr. u Disneyjevim filmovima). Dakle, motivacija radnom uspješnošću nije izostajala. Drugo, zadugo su zagrebački animatori radili u izrazito stimulativnom grupnom duhu: blisko povezani, često u istoj radnoj prostoriji, razmjenjujući iskustva, ideje, savjete, prigovore, nadmećući se jedan s drugim, stvorili su ono što je uvijek najplodnije — izrazito stimulativnu stvaralačku sredinu, onu koja razvija snažne unutargrupne motivacijske mehanizme i visoke vrednovalačke standarde. Treće, kao što su i sami filmaši s oduševljenjem dočekivali vlastita ostvarenja, tako ih je dočekivala i javnost. Filmovi su im — barem u početku — gledani, hvaljeni, autori bodreni. Recepcijska javnost bila je sretna svime što je dobila od crtanoga filma. Tako je unutarnju motivaciju osnaživala i ova vanjska, javnorecepcijska. I četvrto, domaćoj se recepcijskoj pridružila i inozemna: filmovi zagrebačkih animatora postali su senzacijom na svjetskim festivalima, brzo im je nalijepljen identifikacijski naziv zagrebačka škola, filmovi su im počeli nagrađivačkim pohodom po svjetskim festivalima. To je stvorilo dobru službeno-produkcijsku i političko-kulturnu atmosferu (lako su dobivali projekte i bili vrlo autonomni u stvaralaštvu, uzvisivani u javnim medijima), ali je i pojačalo samosvijest i stvaralačku poduzetnost samih autora: hrabrost u eksperimentu, odnosno u istjerivanju na vidjelo vlastitih intimnih stvaralačkih sklonosti (svojih autorskih svjetova). Posljednje je i temelj Bendazziju za toliko brojan izbor baš zagrebačkih filmova u inovacijski vrh svjetske art-proizvodnje.

A kako sa svime time stoji danas?

Posve naopako. Prvo, kako je to polazna usporedba upozorila, danas mladi animatori više nisu u pionirskoj situaciji. Oni ulaze u tradicijski uhodano, iskusno, radno okružje. Iako svaki rad u formativnom razdoblju karijere nosi neka intimna radna otkrića autoru, ta otkrića više nisu javno mjerodavna, jer su, često, rutinom u iskusnijih i vještijih kolega. Radni uspjeh sad je zanatski (u sklopu standardiziranoga radnog procesa) i više nije automatski cijenjen. Drugo, danas u Zagreb filmu — tradicijskom središtu plodne stvaralačke sredine — više nema grupno-motivacijske sredine. Animatori danas pretežito rade osamljeno, ili u malim grupicama svojih vršnjaka jednako slabih kompetencija. Nema više kritične stvaralačke sredine, kad je animacija u pitanju. Treće, domaća javnost dočekuje svako animirano djelo s povijesno razmaženim najvišim doživljajnim očekivanjima. Takva je očekivanja lako razočarati. Kritičarske reakcije na animirane filmove današnjih autora zato su često — zaoštrene razočaranjem, vrlo negativne, odbacivačke, često neosjetljive za poneke aspektualne vrijednosti filmova mladih autora. Pri tome, četvrto, inozemna potpora, logično, posve izostaje — danas je velik uspjeh da se filmovi zagrebačkih animatora (nažalost, tek po iznimci) uspiju probiti u natjecateljski program nekog svjetskog festivala animacije. Zagrebačka se animacija danas susreće sa svjetskom ignoracijom — neznanjem ima li je uopće u povijesno čuvenom Zagrebu.

Ima li kakva izgleda da se osiguraju uvjeti da se bar ponešto od toga izmijeni, i da animacijska budućnost bude povoljnija od sadašnjosti?

Ima. U prvome redu, još imamo visokostandardne animacijske iznimke — osobe koje pripadaju 'gornjem domu' stvaralaštva — Danijel Šuljić i Nicole Hewitt. A postoji i još rasplinuta mogućnost da se neki stariji autor pridruži kojim filmom. Drugo, država sustavno stimulira produkciju, a gdje ima stalne — artističke — produkcije, ima izgleda da se nešto iz nje iznjedri. Treće, utemeljen je studij animacije na Akademiji likovnih umjetnosti i treba se nadati da će se u sklopu tog studija postupno stvoriti plodna stvaralačka sredina iz koje će proizaći ne samo istaknuti pojedinci nego i viši prosječni standardi od onih današnjih.

Jedno je ipak sigurno: oni koji očekuju da će se već sljedeće godine trajno izmijeniti situacija nabolje bit će neizbježno razočarani. Zadobivanje izgubljene kritične stvaralačke sredine polagan je i kumulativan proces, trebat će pet do deset godina da do nje dođe — ako povoljni uvjeti potraju.

Hrvoje Turković

* Zagreb film doveo je Bendazzija u sklopu svoje promotivne kampanje kasete Dragulji Zagreb filma, s bendazzijevim izborom zagrebačkih crtanih filmova. Bendazzi je sudjelovao u promociji kasete, predstavio svoj izbor u MM centru SC-a i održao predavanje na Akademiji likovnih umjetnosti. Bendazzi je, naime, za potrebe Annecyjevog festivala, napravio izbor od 84 filma ('dragulja') iz korupsa svejtskih remekdjela, a gotovo desetinu tog broja čine zagrebački filmovi.