SKRUŠENI ISPOSNIK ILI RAFINIRANI HEDONIST

SKRUŠENI ISPOSNIK ILI RAFINIRANI HEDONIST

Razmjena poslanica Božičević-Marulić

»U težnji za mirnijim životom povukao se gotovo već kao šezdesetogodišnjak na otok Šoltu... i ondje proboravio dvije godine u stanovitu samostanu (Sv. Petar u takozvanom Nečujmu).« Nijedna rečenica iz Marulićeve biografije koju je sastavio njegov mlađi suvremenik, prijatelj i književni obožavatelj Frane Božićević (Franciscus Natalis, 1469-1542) nije bila podvrgnuta kritičnijem čitanju od ove. Pošto je stoljećima uživao reputaciju vjerodostojnoga svjedoka i služio kao glavno vrelo najutjecajnijim povjesničarima nacionalne književnosti — od Kukuljevića, Medinija i Kasandrića, preko Vodnika, Kolendića i Florschütza do samoga Kombola — Božićević je u klasičnoj raspravi Cvita Fiskovića (1950) prokazan kao najveći krivac za naopaku sliku o Maruliću: takav samostan u Nečujmu nikada nije postojao; Marulić se na Šolti nipošto nije trapio nego uživao u ladanjskom životu; o njegovu interesu za ovostrane radosti uvjerljivo svjedoči poslanica Božićeviću, u kojoj se potanko opisuje objed kojim će počastiti prijatelje ako ga posjete. Dekonstrukcijsko čitanje famozne rečenice dovršio je Hrvoje Morović, koji je osporio i Božićevićevu dataciju, pa je Marulićevo privremeno bodulstvo povezao s prijevodom Tome Kempenca i smjestio ga u 1500. Takav pomak za desetak godina naniže prihvatio je u oba izdanja svoje monografije Mirko Tomasović, a s nešto zadrške naknadno mu se priklonio i Cvito Fisković.

Protumačena na taj način, šoltanska epizoda postala je krunskim dokazom Marulićeve renesansne normalnosti: od skrušena isposnika splitski se pjesnik prometnuo u rafinirana hedonista. U desetljećima napasne sekularizacije biografska reinterpretacija nedvojbeno je pomogla da se zadrži kakvo-takvo zanimanje za Marulića, no posredno ga je izvrgnula vrlo ozbiljnoj optužbi, najtežoj za pisca njegova kova: »Marulić je moralist. Ali njegove su pouke... papirnate, te se ni sam nije po njima vladao« (Marin Franičević).

Upravo zbog tih dalekosežnih izvoda pjesnička korespondencija Božićević-Marulić zaslužuje pozornije čitanje. Kad je riječ o kronološkom okviru, posve je nevjerojatno da bi se Marulić na Šoltu povukao u jeku Tursko-mletačkoga rata (1499-1503), jer bi tada odlazak iz Splita bio ne samo sigurnosno, nego i moralno problematičan potez: teško je, naime, pretpostaviti da bi Splićani s razumijevanjem prihvatili da jedan od najuglednijih sugrađana usred rata napušta rodni grad da bi se na miru posvetio Muzama. Jasno je, dakako, da se Marulić na Šolti nije pridružio nikakvoj redovničkoj zajednici — no Božićević to i ne tvrdi, ni u životopisu ni u poslanici. Latinsko monasterium, baš kao i hrvatski samostan, ne mora nužno označivati cenobij, dakle kuću koja udomljuje veći broj redovnika. Sam Fisković naveo je obilne potvrde, i arheološke i literarne, o tome da je Marulićev kum Dujam Balistrilić u supetarskoj dragi u Nečujmu sagradio pustinjački stan, u koji se povukao poslije 1504. Napokon, deset distiha u kojima Marulić najavljuje jelovnik moguće gozbe teško mogu biti bilo kakav dokaz njegova sladokustva. Kontekst poslanice bjelodano sugerira da je riječ o vrlo skromnu gošćenju, a to dodatno potvrđuju antički egzempli, i afirmativni (Gaj Atilije Regul Seran, Manije Kurije Dentat) i negativni (Marko Antonije, Lukul). »Ništa posebno, ali od srca« višestruko je posvjedočen topos antičke književnosti (Katul, Horacije, Marcijal, Juvenal); u skladu s tradicionalnom literarnom ulogom, Marulić u poslanici istupa kao gostoljubivi domaćin koji slabu ponudu nastoji nadoknaditi nesputanom srdačnošću.

Marku Maruliću koji boravi u Nečujmu

Marule preslavni, diko, prvače Nečujma, zdravo,

Ti kom je vječiti Kralj najveća ljubav i skrb!

Tvoji mnogobrojni spisi za našu su oslonac vjeru,

Svetomu Pismu bi njih trebalo dodati sve.

Tvoja je slava golema i tolik si požnjeo uspjeh

Da Ti i Muza kroz stih mora iskazati čast.

Možda bi volio, Marko, za braću, za drugove znati,

Kako su? Majčinu riječ čuti i pobožni sud?

Je li odjeknuo teško u jadnome rodnom Ti gradu,

Prijateljima bol nanio odlazak Tvoj? 10

Rizničar Barbaro, koji zaslužuje drukčije ime,

Živo Te gleda u snu, stalno Te spominje svud;

Ako za Tvoje pismo od nekoga dočuje, pita:

»Pamti li mene još? Pozdravlja Marul me moj?«

Kad se osvjedoči sam da i njemu je upućen pozdrav,

Lice mu obuzme grč, suzni ga izbrazda trag.

Alviz i Marin, oba i fini i čestiti ljudi,

Lišeni društva Tvog tuguju ko da je kraj,

Žarkom molitvom mole od dragoga Boga da mogu

S tobom podijeliti sve, bio to život il smrt. 20

Nikola Petraka više ne kleči ko nekoć uz oltar

Otkada nisi tu: stalno Ti zaziva spas,

Tiho se za Tebe moli, bez prestanka o Tebi priča,

Danju, kad padne noć, premda Ti ne vidi lik.

A Jerolim, kad pjesmu o Svetoj je dobio Djevi,

Posvud Ti, Marule, s njom čudesno pronosi glas,

Uglazbljenu je pjeva, pred ljudima kuje u zvijezde,

Privija k sebi na grud, vječne zahvalnosti pun.

Tvoja su braća dobro i premila majka Ti živi

— Ako je život kad njen od nje daleko je sin! 30

Domovina, međutim, uz glasne uzdahe jeca,

Čupa si kose, uz krik razdire lice i grud.

Jedan si jedini Ti još nedavno kod nas u Splitu

Svima kazivao put, bio nam uzor i čast.

S naglim je odlaskom Tvojim i čestitost otišla svaka,

Svako poštenje i stid, vjera i zadana riječ.

Živimo bez Tebe ovdje u tuzi i žalosti; sad su

Naša još strašnija zla, Tvoj nas dokrajčuje bijeg.

Živi smo — no ako hoćeš upoznati bolje nam život,

Marko, najdraži moj, sada me pozorno čuj: 40

Izvan zidina kreni — odasvud tek turske grozote,

Klanje i krvavi plijen, kuknjava, oganj i bijeg.

Seljak dojuri blijed, bez kapi krvi u licu,

Javlja za okršaj ljut, koga su odveli sve.

Stražar visoko s kule u strahu na uzbunu zvoni,

Viče: »Opasnost! Trk, brzo se sklanjajte svi!«

Svatko na oružje zove, sprema se, oružje zveči,

Oružje uzima mlad, trči do oružja star.

»Unutar zidina mir pohvaliti treba jer«, kažeš,

»Njime se izvanjsko zlo često ublažiti zna.« 50

Eh, da barem je mir! No unutra, proklet i surov,

Divlja još gori rat, novi ga razgara bijes,

Kakav Romulov rod u povijesti vidio nije,

Kakav nijedan još nije doživio vijek.

Sin se diže na oca, na majku nasrće kćerka,

Protiv tasta se svog bezdušni okreće zet,

Brat od vlastita brata ni ne traži podršku više,

Drugu ne pomaže drug, unuku mrzak je djed.

Bratić od bratića strepi, na sestru navaljuje sestra,

Kao kad maćeha zla bjesni na pastorka svog. 60

Ako iskrsne svađa, natezanje neko, galama,

Neki lopovluk, spor, psovke uz luđački bijes,

Odmah se gomila sjati, i to u povećem broju,

Pita: »O čemu je riječ?« — Rodbina sređuje stvar!

Ljubav je nestala. Što nam pred nesrećom utjehu pruža?

Oružje razbija grad, oružje razbija dom.

Ti, međutim, s vedrinom u blaženom uživaš miru,

Sjajnijem nego je sjaj ružin što ima ga cvijet.

Čist od poroka čekaš na nagradu vječnog života,

Bezbrižno gledaš kroz smijeh našega vremena kraj. 70

Nepotresivom vjerom na kušnje odgovaraš svijeta,

Trudiš se, Marko, da Krist zauvijek ostane Tvoj.

Daj mu se, prijatelju, za nesretnog Franu pomoli,

Neka Ti uzvrati Bog, vječno nek dobro Ti da!

Odgovor Marka Marulića

Tvoje me pozdravno pismo veseljem proželo, Frane,

Dokaz mi dalo da Tvoj ostajem prijatelj drag.

Iz njeg sam doznao kako zbog mojeg odlaska pate

Ljudi s kojima svoj svaki sam dijelio tren.

Još se i više žaloste jer stalno gledaju gdje se

Otimlje ratni plijen, odvode čovjek i skot.

Kušat ću reći kako od duševne boli se brani,

Koji je najbolji lijek jednom i drugomu zlu.

Sad sam na otoku, znaš, od kojega tek je desetak

Milja udaljen grad čiji stanovnik si Ti. 10

Ako su prijatelji zaželjeli mojeg se društva,

Ako ih privlači prost, seljački životni red,

Manje od sedam sati uz dobra vesla im treba

Da bi mogli na moj ovdašnji kročiti prag.

Bit ću sretan da dođu, izmijenit ću poljupce s njima,

Obraza sljubiti dva, pasti u zagrljaj čvrst.

Tad ćemo ispod stabla sjenovite masline leći,

Dok nam do uha blag dopire valova šum,

Razgovor ugodan vesti, predavati slatkoj se priči,

Dok nam se pripremi stol, nešto da zabavi zub. 20

Kad nas pozovu na jelo, pred nama neće se naći

Gozba kakvih je niz proždro Antônijev stol,

Bogme ni, Lukule, pladnji iz Tvoje kuhinje niti

Praseće vime il s njim kopun i više no tust,

Nego ručak za koji s veseljem časni bi Seran

Sjeo, utažio glad jednom kad ostavi plug,

Kakav bi pojeo rado, uz prezir za samnitsko zlato,

Stari Kurije, taj hrabri i čestiti muž.

S pravom se, vjerujem, kaže da već i od priloga samog

Možeš postati sit, vodom ugasiti žeđ; 30

To je za pohvalu svaku, a krajnjom sramotom se drži

Kad si proždrljiv stvor, vlastitom želucu rob.

Ipak, predragi moji, za objed će dovoljno svega

Naš vam pružiti vrt: blitvu, slanutak i kelj,

Bit će i riba koje u obližnjoj vali se love:

Salpa, sipa i pas, menula, brancin i sarg.

Neće uzmanjkati čaša, ni u njima crnoga vina,

Bit će i s vodom vrč jaku da razrijedi kap.

Na kraju, kao desert, poslužit ću domaće voće,

Smokvu, il komu je drag kruške i jabuke griz. 40

Prijateljima, dakle, ukňliko zbilja ih muči

Briga i htjeli bi sad vidjeti kako sam ja,

Reci nek slobodno dođu — pa dovde se putuje lako;

Ako sam u srcu Tvom, doći ćeš, Frane, i sâm!

Manje je bio sretan Alkinoj, vješt u vrtlarstvu,

Kad je na njegov dvor Uliksa dovela kob,

Manje srdačan Molorh, kad silni je došao Herkul

Kao nenajavljen gost njemu u pastirski dom.

Ja ću vas čekati sam, na licu će sreća mi sjati,

Spremno ću cijeli vam svoj odmah prepustiti stan. 50

Hoću da najbliži moji u sreći uživaju koju

Meni je pružio Bog, sa mnom da podijele sve.

Ako međutim je riječ o utjesi, Frane, za boli

Ratna što nose ih zla, ovo je savjet Ti moj:

Ne daj da zlo te slomi, u sreći se ne uzoholi,

To je najbolji stav, jedini ispravni put.

Ništa na kugli zemaljskoj ni trajno nije ni čvrsto,

Hitrog kotača krug nosi i odnosi sve.

Prosjak je začas bogataš, bogataš začas je prosjak:

Krezom će postati Ir, Irom će postati Krez. 60

Tko se dičio žezlom, u ropstvu se ubrzo guši:

Maloprijašnji rob diči se žezlom ko kralj.

Ukratko, svugdje u svemu svjedoci smo golemih mijena,

Ista, hirovita kob donosi uspon i pad.

Zato nek naš se duh i molitve uprave tamo

Vječna dobrota gdje svoj stalni je pronašla dom,

K mjestu gdje kršćane vjerne nemjerljiva prožima radost,

Radost takva da njoj nikada ne prijeti kraj.

Ničeg se strašnog ne boje i nikakve ne plaše tuge,

Jer su zavrijedili čast gledati Gospoda svog. 70

On poručuje da je na blistavom nebu nam kuća,

Nipošto tu gdje smo sad, dolje na prljavom tlu.

Zato, tko god se žalosti zbog nekog zemnog gubitka,

Nije u pravu, jer tu nije mu istinski dom.

Tu oplakivati treba tek grijehe opake duše,

Da bi iskrena bol smirila Gospodov gnjev;

Tu nas na kajanje zove, da možemo uzići tamo,

Tamo gdje nikakav jad ne kvari blaženi čas,

Tamo gdje radost je spasa, spokojnost, gdje vječni je život,

Gdje je bez noći dan, gdje je bez prijepora mir. 80

Eto, toliko! A sad, prijateljskom našem bi krugu

Muza rado za kraj pozdrav uputila svoj:

Marinu, ozbiljnom stvoru, Jerolimu, slavnom sviraču,

Alvizu, koji baš sve ratarske poslove zna,

Nikoli veseljaku, no ipak, na prvome mjestu,

Neka pozdravni glas dospije Barbaru mom.

Premda i književna slava i bolje ga resi podrijetlo,

Ipak je pjesmotvor naš uvijek pročitati sklon.

Preveo i priredio Darko Novaković