Samoubojički čin

Samoubojički čin

Kada se Cabaret pojavio u kazalištu Kerempuh, pa još i prije premijernoga prikazivanja, publici se jasno dalo do znanja što je predstavi bio uzor. Mislilo se, naravno, na slavni film Boba Fossea, a ne na njegovu istoimenu brodvejsku postavu, kao ni na njegove (literarne, kazališne i filmske) prethodnike. Stoga se odluka kazališta Kerempuh da se Cabaret ponovno, ali s vrlo jasnim aluzijama na film, vrati na kazališne daske čini vrlo hrabrom.

Svaka scena, svako glumačko ponašanje, svaki glazbeni broj može naći svoju paralelu u filmu. I tu teren postaje vrlo sklizak. Naravno da Barbara Rocco ne može glumiti kao Liza Minnelli niti su njezine pjevačke sposobnosti jednake onima slavne glumice. Ali Liza Minnelli tako dobro utjelovljuje razuzdani nihilizam Sally Bowles da gledatelj filma gotovo zaboravlja koliko je ona izvrsna pjevačica i plesačica. No Barbara Rocco ponajprije je glumica, a pjevačica postaje tek zahvaljujući (očigledno ne baš intenzivnu) treningu Branka Blaće, pa se njezine pjevačke (ne)mogućnosti nameću gledatelju od početka predstave i on je njih, na žalost, bolno svjestan.

Jednako prolazi i master of the ceremony Duško Valentić. U usporedbi s Joelom Greyem, koji utjelovljuje isti lik u filmu, postaje jasno da za tu ulogu nije dovoljno oslikati lice i graciozno šetati po pozornici. Ni Valentićev glas nije navikao na pjevanje, pa i u njegovu slučaju otpada mogućnost eventualne šarmantnosti zbog prirodnosti neškolovana glasa na koju su domaći glumci mogli računati. Činjenica da postoje Liza Minnelli i Joel Grey jednostavno umanjuje svaki pokušaj koji nije maksimalno elaboriran i čini ga blijedom kopijom filma.

Središnja scena filma Boba Fossa jest ona s pjesmom Tomorrow Belongs to Me. U kazališnoj predstavi Tomorrow Belongs to Me jedina je mikrofonima ozvučena pjesma (zašto ostale pjesme nisu u tom smislu ozvučene s obzirom na minornu kvalitetu glumačkih glasova?). Činjenica ozvučenosti (pa prema tome i veće glasnoće) privukla je na pjesmu pozornost, ali joj nije dala onu unutarnju snagu koja je razorno prodirala iz svakoga kadra filmskog Cabareta.

S druge strane, kazalište bi si moglo dopustiti povlasticu da ima živu instrumentalnu pratnju (koju film nije mogao imati). Dakako, financijski ili neki drugi razlozi tu su mogućnost odbacili, pa je domaći Cabaret i na tom planu ostao umjetan i neinventivan.

A kada se svemu doda povremena neugođenost djevojačkoga zbora, neujednačenost glasova i nemogućnost solista da se nose s grupom, tada se već možemo upitati je li nam ovakva reminiscencija na filmski Cabaret doista potrebna. Glazbeno, kazališna postava Cabareta na kraju nije hrabar nego samoubojički čin, a konačni rezultat (zbog neizbježne usporedbe) strašno razočarava.

Irena Paulus