Putovanje i susret

Putovanje i susret

Razgovor s Berislavom Šipušem, umjetničkim ravnateljem 21. muzičkog biennala Zagreb

Premijernom izvedbom opere Marko Polo Tana Duna u Hrvatskom narodnom kazalištu, 20. travnja, svečano će započeti 21. Muzički biennale Zagreb. Uoči našeg najvećeg festivala suvremene glazbe, koji preskačući parne godine traje već četiri desetljeća, zamolili smo umjetničkog ravnatelja Berislava Šipuša da najavi i komentira ovogodišnji program.

Što biste istaknuli kao podnaslov 21. Muzičkog biennala Zagreb? Što je zajednički nazivnik 35 priredbi koji čine desetodnevni festivalski program?

— Ovogodišnji Biennale nastavlja ideju festivala iz 1999. Dvije su riječi nadahnule program: putovanje i susret. Otputivši se na put u susret s drugim, različitim, željeli smo ponuditi i odgovor na pitanje kakva bi mogla biti glazba 21. stoljeća te ujedno pružiti uvid u ono što zanima mlade generacije skladatelja i izvođača. Moglo bi se reći da ovaj Biennale pokreće rizik kreacije. Bit će mnogo praizvedbi, a umjesto svetih skladateljskih krava uključili smo mlade, pred kojima tek stoji umjetnička karijera.

Za koje je pravce Biennale pribavio kartu? Kamo sve putuje?

— Biennale putuje u različite krajeve Zemlje. Prvi nacrt programa nastao je tako da sam preko zemljopisne karte napravio križ. Biennale, koji stoji u sredini križa, želi ići gore i dolje, lijevo i desno. Pri tome nastoji korespondirati s idejom festivala koja postoji od 1961. do danas. On donosi oblik novoga, ali istodobno provocira sudar stilova i razumijevanja glazbi, susret glazbenih kultura i tradicija iz cijeloga svijeta, dakako, u okvirima naših mogućnosti.

Gledajući raster u koji ste upisali priredbe koje će se dogoditi tijekom deset bijenalskih dana, dobiva se dojam prilične sustavnosti u njihovu rasporedu. Dosljedno su iscrtana tri smjera: poslijepodnevni koncerti komorne glazbe u Muzeju Mimara koji uključuju velik broj praizvedbi, standardni večernji termini rezervirani za simfonijske koncerte i operne predstave te kasniji večernji off-programi koji će se događati u Tvornici, SKUCU i Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Svaki od tih ciklusa obraća se drugoj publici.

— To je točno. Putovanje i susret sadrži i generacijsku dimenziju. Biennale 1999. udovoljio je publici željnoj zvukova prošlosti 20. stoljeća, glazbe Bartoka, Berga, Schönberga..., ali je, isto tako, dao do znanja određenom tipu publike da to nije njihov festival. Ovoga smo puta željeli otvoriti vrata i nekim glazbama koje se do prije nekoliko godina nisu mogle pojaviti na festivalu. Nije se, primjerice, mogla pojaviti glazba koja će obilježiti ovogodišnji Biennale, glazba nastala miješanjem iskustava nacionalnih škola, podstilova, subkulture sa zapadnoeuropskim načinom glazbenog mišljenja, jednostavno zato što ona prije nije bila dosegnula dovoljno kvalitetnu razinu da bi je se uvrstilo u festival. Po meni, ono što glazba mora sadržavati neka je vrsta igre i intrigantne umjetničke istine. Mislim da će program čiji je izbor vođen tim kriterijima privući generacijski i sociološki različite ljudi. Neki su komentirali da festival nudi svakome ponešto. To nije istina. Festival nudi svakome sve i svatko će pronaći dio sebe u svakoj od tih glazbi.

Ciklus koncerta novoutemeljenog festivalskog ansambla Cantus u Muzeju Mimara naslovljen je kao Glazba i riječ. Svakom od četiri koncerta pridružena je druga riječ. Odakle baš izabrana četiri pojma i kakva je njihova veza s glazbom koja će se svirati na tim koncertima?

— Taj ciklus povezan je s osnovnom idejom putovanja i susreta. Putujemo kako bismo se susreli s drugim, stoga se na put upućujemo s nečim što možemo s tim drugim razmijeniti. Putovati u 21. stoljeće, a izostaviti san, vjeru, istinu i ljubav, s tim da ti pojmovi svakom od nas znače nešto drugo, bilo bi nečovječno. Popudbina, obavezna kako bismo uopće mogli putovati, odnosno živjeti, predložena je skladateljima kao moguće nadahnuće. Nove skladbe nadahnute četirima riječima uvrštene su u program ansambla Cantus.

U četrdeset godina postojanja Biennala ne pamti se veći broj glazbenoscenskih djela... Planirano je čak pet izvedbi djela glazbenog kazališta. Kako je do toga došlo?

— Stjecajem okolnosti došli smo do pet opera i pet autora, koje bih nabrojao ovim redom: Bussotti, Eötvos, Parać, Dun, Adčs. Generacijski oni pokrivaju gotovo cijelo stoljeće, potječu iz različitih sredina, kultura i nacionalnih tradicija i pripadaju različitim jezičnim grupama, a svi su se u jednom trenutku okušali u kultiviranoj glazbenoj vrsti zapadnoeuropske provenijencije, usuglašavajući svoje korijene s novim. Bit će zanimljivo provjeriti jesmo li spremni sve ih prihvatiti kao i to kakve su njihove kvalitativne odrednice.

Možete li predvidjeti hoće li se publika MBZ-a 2001. nostalgično prisjećati ovog Biennala kao što je to slučaj sa starijom publikom, koja žali za nekim ranijim godištima?

— Ostvari li se sljedeći Biennale onako kakva ga zamišljam sada, bit će šokantan. Ove ćemo se godine doista naslušati glazbe, a to se za sljedeći festival neće moći reći. Mogla bi se stoga dogoditi nostalgija za ovakvim Biennalom na kojem se sluša glazba, a uvjeren sam da će se na njemu mnogo toga dobroga čuti.

Ivana Bušić