Prvorazredni događaj

Prvorazredni događaj

Koncipirina kao svojevrsna retrospektiva, naslovljena Grafički dossier, izložba je fascinantni zbroj najvrsnijih autorovih likovnih argumenata bogata opusa koji i u svojem grafičkom segmentu pripada svjetskim antologijama grafičke umjetnosti

Umjetnikova stvaralačka putanja (rođen u Toledu, 1935) označena je u dobrom dijelu međusobno protuslovnim interesima i rješenjima. Nagli i naizgled neočekivani obrati dio su njegova ljudskog i stvaralačkoga habitusa koji istodobno i intrigira i zbunjuje radikalnim opozivima dotadašnjih vlastitih rješenja visokih dosega i ravnodušnim odricanjem, od konformizma pouzdanoga i dosljednog puta.

Reljefna i enformelna struktura

Potekao iz atelijera velikoga španjolskog sezanista Vázquesa Díaza, pripadao je poslijeratnoj generaciji umjetnika okupljenoj u grupi El Paso (Feito, Millares Rivera, Saura...), koja je potkraj pedesetih godina bogatila i razgrađivala onovremenu španjolsku likovnu scenu.

Iskonski Canogarov interes reljefna je i enformelna struktura. Sraz dramatičnog duktusa i polja slike izrasta na supstratima iberske slikarske tradicije (od Goye do Miróa), koja istodobno korespondira s turbulencijama suvremene ljudske sudbine i mučnine egzistencije. Na Venecijanskom bijenalu 1958. izlaže s mladim španjolskim umjetnicima. Iste ga je godine zapazila međunarodna kritika. Na velika vrata ulazi na svjetsku likovnu scenu (samostalno na bijenalima izlaže 1962. i 1968. godine, na Bijenalu u Sao Paulu dobiva 1971. Gran Premio Itimarati).

Prve Canogarove litografije pojavljuju se na početku šezdesetih godina s oznakama svojevrsne kaligrafske sinteze gestualnog i lirskog duktusa. No, potkraj desetljeća njegove radove obilježava tzv. angažirani realizam (narativne kronike) i iskazi umjetnikovih reakcija na europske pobune i nemire.

Canogarov opus može se pratiti u dva usporedna izraza; u slikarstvu i grafici. Riječ je o procesu u kojemu nepogrešivim metijerskim senzibilitetom i iznimnim perfekcionizmom izvedbe vlada različitim plastičkim sintagmama transmutirajući duktus u nov plastički jezik. U umanjenom formatu, na matrici široke difuzije, komprimira se dramaturgija (povezana u cikluse i mape premoštene serijama stilskih tranzicija i tehničkih mutacija) neumorna i strastveno ozbiljna prostora kontemplacije, likovnih i sadržajnih raščlambi i sažimanja. Serigrafija i litografija u koju umeće fotolit bliže ga masmedijalnoj poruci i svjedočanstvu represije, te se i njihova dramatična retorika doživljava kao ikona tog sada već povijesnog pamćenja. Isti će taj suosjećajni supstrat gotovo prirodnim procesom biti istiskivan, segmentiran i dekomponiran plohama, i označen i kontaminiran osjećajem nadrealnog. Serija apstraktnih kompozicija bakropisno razjedenih tekstura najavljuje (1970-ih) »refleksiju odnosa podloge i materijala« (najavljeno u rukopisima iz 1962) u korist »formalno-enformelne sinteze koja je u svojoj prvoj i bezobličnoj materiji, zamršenoj i organskoj, organizirana kao latentna i elementarna geometrija« (Canogar). Povratak liku u tom trenutku djeluje poput regresije (riječ je o evokacijama u primitivnoj umjetnosti, u kiparstvu Brancusija, u ikonama Gonzáleza i Picassa).

S Murtićem i Kulmerom 1980. u Parizu

Ubrzo je u njegovu djelu dijagnosticirana opasnost eklektičkog i arbitrarnog zatvaranja. On to gotovo potvrđuje ekonomijom motivskog repertoara, premda tome oponira fascinantna kombinatorika duktusa i tehnika koja utiskuje osjećaj lakoće i elegancije (lijeposti) i dubokih unutrašnjih nemira. Pulsiranje otvorenog, emocionalnog, komunikativnog i kontemplativnog Canogarova bmla danas je supremirano u djelima amblematskog moćnoga znakovlja graditeljskog sloga, koji nastoji obuzdati organsku narav tonskoga bogatstva površine. U materičnosti strukture i dubokim otiscima u krutu papirnu podlogu moguće je ustanoviti varljivu blizinu s objektnom naravi njegova recentnog slikarstva. Međutim, prividne podudarnosti izmiču pred stvarnim grafičkim perfekcionizmom i nerazmrsivim detektiranjima unutar temeljnog odnosa matrice i otiska. Najavljujući izložbu Rafaela Canogara spomenimo još da je 1980. izlagao u Parizu s Edom Murtićem i Ferdinandom Kulmerom (uz A. Perillija, P. Dorazija, A. Pizzinata) te da je unutar spomenute obitelji i generacijskoga srodstva dijelio srodne kreativne nemire i konvulzije koje nisu slučajno započele na polju materične strukture. U tim konstelacijama i u svjetlu ponovnih enformelnih izložbi i interesa, Canogarov se primjer može učiniti osobito zanimljivim. Canogarova ljudska i umjetnička narav, u ovo naše vrijeme, nedvojbeno utiskuje znakove svoje vlastite i naše zajedničke sudbine. Za hrvatsku likovnu sredinu buduća je izložba prvorazredan događaj i još jedna njezina europska poveznica i referencija.

Margarita Sveštarov Šimat