Prvih petsto godina

Prvih petsto godina

Judita se prijevodima na više jezika uvrstila i u epiku prepoznatljive europske tradicije, doživjevši na taj način odjek kakav su u 16. i 17. stoljeću postigle Marulićeve glasovite latinske knjige

U travnju 1501. Marko je Marulić završio svoj spjev Judita. U završnim je stihovima prorokovao da će se spjev čitati dok bude hrvatskoga jezika i pismenosti, što se i obistinilo. Sudbinu svakoga književnog djela kao umjetničkog čina ponajbolje potvrđuje njegova recepcijska trajnost i poticajnost: koliko se ono čitalo, objavljivalo, prevodilo, stručno obrađivalo i znanstveno tumačilo. Takva su mjerila glavni pokazatelji i autorske vrijednosti djela. Naime, u polutisućljetnom razmaku od nastanka Judite do danas mijenjala su se i smjenjivali literarni pravci, estetski ukusi, pjesničke mode i škole, nestajali su, kako bi rekao Ivan Gundulić, kraljevstva i gradovi, a libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovic Judit u versih harvacki složena, unatoč tome prevrtljivom, razornom vremenu nije prekrila prašina zaborava u knjižničkim riznicama. Održavao je dodir s onima kojima je bio izravno namijenjen, s ondašnjim i budućim pretpostavljenim čitateljima. Istina, s usporenim ritmom, aritmijama, ali i ubrzanjima, što se može najjednostavnije i zorno pratiti na snimcima egzaktne recepcije.

Mnoštvo izdanja

Njegov tvorac, Starina s bijelom bradom, tako ga zamišlja Vladimir Nazor u jednom poglavlju romana Pastir Loda, dočekao je potkraj života tri mu izdanja u nominalno tri godine (1521-1523), a zapravo u mnogo manjem roku, u niti godinu i pol dana (u 17 i pol mjeseci). Rijetko je koji, a možda nije nijedan, hrvatski pisac upoznao za svojega vijeka tolik trenutačni uspjeh, tolik broj tiskanja jednoga djela. Da bi usporedba bila vjerodostojna i razmjerna, potrebno se prenijeti u rane dvadesete godine 16. stoljeća, kad su se knjige rijetko objavljivale, a hrvatske bile prava iznimka. Nakon toga Judita je objavljena još 27 puta, uključivši i prijevode na inojezike. Tiskana je ponovno potkraj tog stoljeća (1586) i u počecima novoga (1627), kada su u baroknomu književnom rasporedu starozavjetni sadržaji bili opet na cijeni. U 18. pak stoljeću, u kojemu su se žanrovski sustavi raspali u višestranim pjesničkim traženjima i usmjerenjima, Marulićev biblijsko-vergilijanski ep nije privukao nijednoga nakladnika. Mijenjala se i metrička situacija, osmerac i deseterac istiskivali Juditin složeno rimovani dvanaesterac.

Zaslužni Jagić i Kukuljević

Nastupom narodnoga preporoda u Hrvatskoj se uspostavljao odnos prema književnoj baštini. U prvoj entuzijastičkoj fazi nije se dosta dugo spominjala Judita u izdavačkim projektima. Svu je pozornost stekao Gundulićev Osman, koji je odgovarao tadašnjim jezičnim i metričkim težnjama te romantičarskom ukusu i osjećajnosti. Međutim, u drugoj fazi, kad su proradile nacionalne institucije i počeo se ustrojavati književni život sa stručnom i akademskom kritikom, Marulićeva hrvatska poezija na čelu s Juditom dobila je počasno mjesto time što je bila prvenac Akademijine edicije Stari pisci hrvatski (1869). Suradnjom dvojice uglednih filologa, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Vatroslava Jagića, spjev je primjereno predstavljen i priređen, očišćen od glavnih grešaka, koje su se provlačile od prvog izdanja 1521. do petog 1627, te je napokon objavljen u Zagrebu, u tvorčevoj matičnoj domovini, gotovo dva i pol stoljeća nakon prvotiska. Do tada se Judita čitala iz starih izdanja i njihovih rijetkih primjeraka, koja su imali u rukama, primjerice, Ivan Gundulić, Filip Grabovac, Ante Kuzmanić, Ivan Mažuranić i zacijelo mnogi drugi pisci, osobito oni iz 16. stoljeća (Petar Hektorović, Brne Karnarutić, Petar Zoranić). Kontinuitet recepcije, dakle, nije bio izgubljen. Kukuljevićevo moderno izdanje u novom pravopisu i s tekstološkim anotacijama ipak je više bilo namijenjeno stručnoj publici nego običnom ljubitelju hrvatske knjige, poezije. Značilo je, nema dvojbe, prekretnicu. No, tridesetak godina 19. stoljeće ostalo je osamljeno, za nove čitatelje slijedom vremena sve nepristupačnije. Samim time Judita je gubila na važnosti, gubeći izravne korisnike teksta, postajući arhajsko štivo, čemu su pridonosili i još akutni nazori o njezinoj stihovnoj i jezičnoj neusklađenosti s programatskim idealima orijentacije prema narodnoj pjesmi kao pravom modelu. Sedmo izdanje iz 1901, kojim se opoštenila Matica hrvatska, otklonilo je uvelike šumove u komunikaciji. Ono je brižno grafički i likovno opremljeno kao divot-knjiga, ono je zahvaljujući suradnji Petra Kasandrića i Marcela Kušara opskrbljeno vrsnom uvodnom monografskom studijom, tumačem i napomenama o Marulićevu jeziku, te Rječnikom. Judita iz 1901, tiskana u nakladi od pet tisuća primjeraka, proizvela je zbog svega toga daleko jače vibracije od prethodne. Ali i ukus vremena se promijenio, modernisti i njihov naraštaj nisu više gajili nametani zazor prema davnom idiomu i dijalektalnom izričaju, koji su se, naprotiv, uklapali u pasatističku književnu tendenciju. Prema reakcijama nekih pjesnika moderne, ponajprije Tina Ujevića i Vladimira Nazora, zorno se očituje koliko im je Matičina Judita bila ne samo privlačna lektira, nego i izražajno poticajna za vlastite stihovne kušnje. Tim izdanjem Marulićev je spjev dobio prijeko potrebna stručna pomagala za praćenje teksta u promijenjenu jezičnom vremenu, ad usum discipuli et magistri, te će ono biti modelom za prošlostoljetna izdanja s raznim stupnjevima uporabe.

Ipak, prošlo je pet desetljeća do osmog tiskanja, do Zorine edicije iz 1950, obogaćene, tekstološki i komentarski, marnim radom Vjekoslava Štefanića, predgovorom Mihovila Kombola, likovnim prilogom Ljube Babića i Marka Marulića, odnosno njegovim drvorezima za drugo izdanje iz 1522. Nije lako objasniti zašto se Marulova Judita nije knjigom objavljivala između 1901. i 1950. Praznina nije mala, a okolnosti su brojne. Naše uvriježene jadikovke o lošim vremenima i odgađanju za neka bolja mogu, kako dobro znamo, služiti kao izlika za inerciju, što se, držim, i na ovom slučaju potvrdilo. Nitko se zapravo nije sjetio ili potrudio oko novog izdanja. Takvu inerciju u hrvatskom kulturnom stanju obično motiviraju izvanjski čimbenici (proslave, jubileji), ne djelatnost. Dobro da je i tako. Obilježavala se 1950. petstota obljetnica Marulićeva rođenja, kao što se 1901. obilježavala četiristota Judite. Stupanj njezina uvažavanja i kritički status vrijednosti, uspostavljeni na početku 20. stoljeća, čini se da su ipak bili zaleđeni do sredine stoljeća. To vjerojatno nije pogodovalo zauzetosti za reedicijom, koja bi oživila zanimanje za tekst, pa je riječ o negativnoj uzajamnosti. Pedesete je ostvaren još jedan dobitak: uzoran faksimil — pretisak prvotiska Judite iz 1521, čime mu je omogućena studijska dostupnost, jer se editio princeps čuva samo u jednom primjerku u samostanskoj knjižnici franjevaca u Dubrovniku.

Gustoća recepcije

Taj bi pretisak bio deveto izdanje, a brojka se do danas popela na trideset (31. se upravo uvezuje u tiskarnici). Učestalost se prema kraju stoljeća uvećavala: od 1950. do 1985. Judita ja objavljena sedam puta, od 1988. do 2000. trinaest puta. Proteklo je desetljeće nadmašilo pak sva stoljeća; nadmašilo je i sva razdoblja po kakvoći i količini radova o njezinu autoru. Opet je riječ o zakonitosti, ali o pozitivnoj, odnosno međuovisnosti istraživanja i promicanja s objavljivanjem predmetnoga teksta, koji na taj način obavlja iskonsko poslanje pisca da dopire do što više primatelja i novih čitatelja. To je srž književne tradicije i glavna odlika klasičnog djela. Izdvojiti je neke potkrajstoljetne Judite na njezinoj razvojnoj recepcijskoj putanji. Vremenskim slijedom najprije onu koju je Ivan Slamnig priredio za Pet stoljeća hrvatske književnosti (1970), zbog toga što je dostojno u predgovoru predstavljena i modernije interpretirana, sukladno ulozi epohalne edicije. Po važnosti prednjači Judita iz 1988, priredio ju je Milan Moguš za Sabrana djela Marka Marulića, knj. 1, jer ima obilježje kritičkog izdanja s tekstološkim prinosom i ispravcima prijašnjih neuočenih grešaka te integralnim rječnikom. Popraćena je uz to trima uvodnim studijama i bibliografskim pomagalima. Godinu poslije spjev se pojavio popraćen ilustracijama suvremenih hrvatskih slikara kao posebna edicija Knjige Mediterana (1989). Uskoro, što govori o potražnji, Školska knjiga šalje u javnost svoje izdanje (1991, 1996) s pretiskom prvotiska. Matica hrvatska 1998. objavljuje Juditu, koju je priredio Milan Moguš, s ugodnim iznenađenjem: popraćena je prvotiskom drugog izdanja uz Marulićeve drvorezne crteže. Gustoća je devedesetih godina zamjerna i ona se produljuje u 2001, kad će se u okviru polutisućljetnog jubileja nastanka Judita tiskati još barem dva puta u uglednim nakladničkim nizovima. Pozadina takva rasta izdanja u koleraciji je, dakako, s vrednovanjem i prevrednovanjem pjesmotvora, po kojem je Marulić i dobio naziv oca hrvatske književnosti, odnosno sa zamahom maruloloških istraživanja u posljednje doba. I to se može brojčano predočiti. Od 1901. do 1980, ako kritičkim okom motrimo bibliografije, zapazit ćemo osam do deset monografskih jedinica ili onih koje po današnjim mjerilima pripadaju u izvorni znanstveni rad o Juditi od tada do 2000. barem dvadesetak, a u tisku je ili nagoviješteno nekoliko novih. Još je povoljniji omjer ako se uzmu u obzir marulološki radovi općenito, navlastito inozemnih autora (tridesetak bibliografskih jedinica). Kukuljevićeva prezentacija Marulića i Judite, te Jagićeva tekstološka oprema odgovarali su standardima sredine 19. stoljeća. Filološka obradba otvorila je put književno-znanstvenoj valorizaciji pjesničkoga teksta, koji treba odgovoriti na bitno pitanje o njegovim umjetničkim dometima. U tom pogledu Judita, jednostavno rečeno, nije dobro prolazila. Ukusu 19. stoljeća u nas Marulićev spjev nije pogodovao zbog već spomenutih jezičnih i versifikatorskih obilježja u prvom redu. Veći dio filologa, zadivljen i ushićen narodnim pjesmama i njihovim interpretacijama, Juditu je poimao kao tvorbu učenoga pjesnika u artificijelnoj formi s pokrajinskim prevladanim narječjem. Kad je Tomo Maretić u Akademijinu Radu (1888), periodiku vrhunske mjerodavnosti, onako usput izrekao ocjenu za Marka Marulića »da mu ne stoji pjesnička vrijednost baš visoko iznad ništice«, on se i pozvao na opće mišljenje (da su u tome svi složni koji su ga čitali). Ocjena je bila prihvaćena kao neprijeporni sud vještaka. Nisu je osporavali jer su se u biti s njom slagali. Štoviše, u obljetničkim radovima 1901, koji su isticali epohalnu znamenitost Judite za ustroj hrvatske poezije, izbor slavnog pisca da ne pjeva na latinskom nego na materinskom jeziku, antitursku tobože, rodoljubnu poruku provlačili su maretićevski naglasci. Dobar je primjer knjižica Vatroslava Rožića (Zemun, 1901) monografske ambicije, gdje pisac, pohvalivši na sva usta spjev, nadodaje da je šteta što je ispjevan nemogućim, slobodno kazano, stihom dvanaestercom (aleksandrinac) s dvojakim rimovanjem, umjesto da je u junačkom desetercu, to znači i u štokavštini. Jedino se Petar Kasandrić suprotstavio učenom profesoru, istina s dosta ograda, u ime tragova estetičnih tančina u Juditi. On je ponudio i kratku, ali vrijednu, analizu estetskih mjesta u spjevu. Pjesnici, Silvije Strahimir Kranjčević iste godine 1901, te Vladimir Nazor čak trideset godina poslije, bunili su se impresionistički protiv Maretićeva obescjenjivanja, citirajući ga, ali ne navodeći ime autoriteta. Neizravna glorifikacija Marulićeve estetičnosti došla je i do Tina Ujevića u sonetu Oproštaj (1914) oponašanjem jezika i pravopisa Judite. Za pravi pomak u spoznavanju njezine vrijednosti trebalo je čekati na monografsku studiju Petra Skoka o stilskoj strukturi spjeva, objavljenoj u Zborniku Marka Marulića 1950. Studija je, naime, utvrdila da Judita nije puka parafraza Biblije tijekom koje se pjesnik upušta u svakojake digresije, opterećujuće za pripovijedanje, kako se do tada tvrdilo, nego epski pjesmotvor promišljene kompozicije s primjerenim stilskim aparatom. Taj je aparat akademik Skok brižno i opširno znanstveno raščlanio, utvrdivši u njemu višeslojne elemente iz europske tradicije (dolcestilnovizma, petrarkizma) i Marulićevu sposobnost u građenju, uporabi i izražajnosti ukrasnih figura. Pri tome se višekratno divio pikturalnom pjesnikovu daru i jezičnoj kreativnosti. Govor o Juditi, dakle, prenijet je na drugu razinu i na novu kritičku ljestvicu vrijednosti. To je bila svojevrsna injekcija za deblokiranje njezina estetskog i literarnog položaja i uputa za buduće proučavanje. Novije analize dopunile su neke Skokove naznake u pogledu renesansnosti Marulićeve epske tvorbe i asimilacije ondašnje petrarkističke pjesničke manire.

Udžbenici ne vole Juditu

Vijugavom, dakle, stazom Judita se uspinjala do moderne kritičke svijesti, s njom Marko Marulić također u nacionalnomu pjesničkom zrcalu. Trebalo je još definirati njezin žanrovski status prema suvremenim književnoznanstvenim teorijama. Je li Biblia versificata, parafraza Starog zavjeta, poema, pobožna pjesma ili izvorno autorsko djelo. Naši genološki stručnjaci dokazali su da je Judita zamišljena i ostvarena prema renesansnim epskim paradigmama (Pavličić, 1976), dapače da je eminentno epsko djelo (Fališevac, 1997), u tradiciji, razumljivo, biblijsko-vergilijanskoj (sacra poesis). Usporedo s time novim je instrumentarijem ispitan prozni dio spjeva (Lučin, 1996, Plejić, 1998), dok su jezikoslovci produbili spoznaje o njegovim značajkama s lingvističkog i frazeološkog stajališta (Vončina, Moguš 1998). Otklonjena je i dvojba o možebitnom talijanskom uzoru (Borsetto, 1998). Proces poželjnoga studijskog istraživanja Marulićeva pjesmotvora nije dovršen, ali je stupanj proučenosti toliko napredovao da je u monografiji Marko Marulić Marul Judita (1999) prikazana na četrdesetak stranica.

Ono što nas u recepciji neće zadovoljiti, a teško je protumačivo, činjenica je da te njezine pozitivne i afirmativne tendencije iz proteklog stoljeća ne slijede školski udžbenici. Imamo naprotiv paradoks da je Marulićev ep u prvoj polovici stoljeća zastupljen s više stihova, s više stranica, nego u drugoj u učeničkim čitankama, a početkom šezdesetih godina da se sveo samo na početne invokacijske strofe. Ni u najnovije se čitanke Judita nije vratila na velika vrata. Nedvojben raskorak između suvremene marulologije i pedagogije, uzdati se, mogao bi smanjiti svečani povod, ovogodišnja petstoljetnica (22. travnja) nastanka pjeva. Kada se 1901. slavila četvrta stoljetnica, primjerice, Kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu, pod banovanjem Dragutina grofa Khuena Héderváryja, posebnim dopisom od 9. travnja te godine (br. 11472) obvezala je sve škole, prosvjetne zavode i korporacije da prirede proslavu Judite. Napokon, obilježavanje njezina jubileja tijekom ove godine priredit će se na nekoliko uglednih svjetskih sveučilišnih institucija. Štoviše, u povodu jubileja iz tih sveučilišnih krugova potekla su tri prijevoda cjelovitoga teksta spjeva.

Judita u inozemstvu

Kako smo rekli na početku, sudbina književne tvorevine ovisi i o tome je li ostala u svojim jezičnim granicama i omeđenjima, nedostupna inogovornicima. Judita je prevladala i te prepreke, i njih u posljednjoj dekadi svojega polutisućljeća. Slavist Henry R. Cooper preveo ju je na engleski i objavio dvojezično u New Yorku 1991. Komparatist i kroatist Lekös Istvan prepjevao je tekst u dvostruko srokovanom mađarskom dvanaestercu (Budapest, 1999). Talijanistica Luciana Borsetto svoju je verziju (od koje su publicirana dva prva pjevanja) protkala starotalijanskim pjesničkim izričajima. Erazmolog Charles Béné, da bi mogao čitati Juditu, na izmaku svoje sveučilišne nastavne djelatnosti upisao se na tečaj hrvatskog jezika i toliko ga svladao da je preveo Juditu na francuski te je ponudio mogućim nakladnicima. Ulomci iz epa pojavili su se i na španjolskom jeziku u izboru iz Marulićeva svekolika opusa. Da njezina inozemna emisija nije ostala samo na mehaničkom prijevodnom zadatku, potvrđuje nam sudjelovanje kolege Coopera na predstavljanju Marka Marulića u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu referatskim izlaganjem te kolegice Borsetto, kolega Bénéa i Lekösa na međunarodnom znanstvenom skupu u Splitu (23-25. travnja), posvećenu obljetnici Judite, na kojem će sudjelovati 35-40 prijavljenika. Stručnjakinje i stručnjaci raznih znanstvenih usmjerenja sa svih četiriju hrvatskih sveučilišta te iz Bosne i Hercegovine, Mađarske, Italije, Švicarske, Njemačke, Francuske i Kanade govorit će i vijećati o marulološkim temama u znaku Marulićeva najdražeg djela i zacijelo proširiti spoznaje o njemu. To je djelo upravo zbog toga što ga je poticala ne samo erudicija nego i afekcija, privrženost materinskoj riči i njezinim začinjavcima, ushitno djelovalo na suvremenike, bivalo pobudnom uspomenom tečajem pet stoljeća, otporno izdržalo smjene književnog ukusa i kritičkih presuđivanja. No, Judita se prijevodima na više jezika uvrstila i u epiku prepoznatljive europske tradicije, doživjevši na taj način odjek kakav su u 16. i 17. stoljeću postigle Marulićeve glasovite latinske knjige. To možemo potkrijepljeno reći godine tekuće MMI i prepričavajući jednu rečenicu iz Marulove posvete Dujmu Balistriliću, zapisati: »Eto k vam gre Judita gospoja vaša visoko počtovana s velom dikom«, odnosno lijepo dočekana od mnogih čitatelja, pa i onih koji ne razumiju naš jezik, dobro proučena i istumačena, često objavljivana.

Mirko Tomasović