Priča stara tri tisuće godina

Priča stara tri tisuće godina

Izložba je popraćena audiovizualnim efektima, pa nas u prigušenu osvjetljenju dočekuju nepravilni ekrani s videozapisima krajolika, nekropola i arheoloških nalazišta uz zvučnu kulisu šumova iz prirode ili etruščanskoga govora, što čitavom ambijentu daje pomalo sablasni ugođaj

Izložba Etruščani već pet mjeseci meta je domaćih i stranih turista u reprezentativnoj Palazzo Grassi u Veneciji. Taj najugledniji venecijanski prostor, koji svakodnevno pohode kolone posjetilaca, nastavlja tradiciju dobro osmišljenih višemjesečnih izložaba. Ova današnja pruža nam temeljit uvid u život naroda koji je nestao prije dva tisućljeća.

Ta divlja, režeća zvijer

Na vrhu stubišta, neposredno prije ulaza u svijet Etruščana, dočekuju nas dva karakteristična simbola. Himera iz Arezza brončana je skulptura iz 5. stoljeća pr. Kr. koja prikazuje mitsko čudovište s lavljom glavom i kozjom na hrptu, lavljeg tijela i zmijskog repa. Još od 16. stoljeća kada je skulptura iskopana i kada ju je Cosimo de Medici izložio kao čudo u Palazzo Vecchio u Firenci, pa sve do danas, ta divlja, režeća zvijer (kroz čiju napetu kožu izvijena, naturalistički oblikovana tijela možemo vidjeti njezin kustur, mišiće pa čak i žile), osvaja dinamikom i čistoćom izraza. Odmah pored nje, nadohvat balustrade, smjestila se 57 cm visoka, ekstremno izdužena brončana figura golog mladića. Taj neobični linijski istanjen zavjetni kipić iz Volterre s rukama priljubljenim uz tijelo, kojem je vjerojatno Gabriele d'Annunzio dao poetičan naziv Večernja sjena, sasvim je sigurno bio uzor talijanskom kiparu Albertu Giacomettiju.

A onda bivamo uvučeni u jedan svijet koji je prije dvije i pol tisuće godina dominirao teritorijem srednje Italije i čiju smo ostavštinu i mi baštinili.

U prvom tisućljeću pr. Kr. Etruščani su na području između Tirenskog mora, Arna i Tibera razvili naprednu civilizaciju. Još se pouzdano ne zna odakle su došli. Neki ih smatraju starosjediocima (autohtoni nosioci tamošnje kulture Villanova), a drugi doseljenicima sa sjevera ili iz Male Azije. Mnoge tajne u vezi s tom prvom visokom civilizacijom Italije još nisu rasvijetljene zbog nemogućnosti dešifriranja etruščanskih pisanih spomenika. Najduži natpis na lanenom povoju kojim je bila omotana neka mumija nalazi se u zagrebačkom Arheološkom muzeju. Njihov je alfabet veoma sličan grčkom, ali im se jezik razlikovao od svih ostalih jezika u Italiji.

Vrsni slikari

Slično kao i Grci, Etruščani nikada nisu osnovali jedinstvenu državu. Postojao je savez od dvanaest gradova, polisa čija je pravilna geometrijska organizacija (s ulicama koje se sijeku pod pravim kutom) bila prototip antičkoga grada. Uspostavili su dobre trgovačke veze s istočnim Sredozemljem, jer u etruščanskom društvu trgovina je bila pod neposrednim nadzorom aristokracije, koja je gostoljubivo dočekala grčke pridošlice. Unatoč utjecaju iz tih predjela (uvoz grčke keramike) nisu pokazivali sklonosti oslikavanju posuda, nego su razvili osobitu vrstu crne bucchero-keramike s pečatnom, reljefnom dekoracijom. U umjetničkom obrtu, osobito zlatarstvu, dostigli su tehničko savršenstvo. Filigranskom tehnikom, iskucavanjem, graviranjem te granulacijom najfinijih zlatnih zrnaca izrađivali su fibule, narukvice i ostali nakit.

Etruščani su bili vrsni slikari, što se očituje na zidovima grobnica gdje prizori iz svakodnevog života obiluju živahnim scenama i prirodnošću pokreta. Zahvaljujući restauratorskim zahvatima koje je finacirala Palazzo Grassi i velikodušnosti vlasnika, freske iz groba François prvi put su izložene. Na njima se vidi promjena stila. Tradicionalna tehnika iscrtavanja figura i njihova popunjavanja bojom ovdje je zamjenjena chiaroscuro-tehnikom, kojom su likovi dobili voluminoznost.

Kult mrtvih zauzima posebno mjesto u etruščanskoj religiji. Gradili su grobnice od kamenih blokova pod zemljanim tumulom, grobnice isklesane u pećinama te kupolaste grobove kružnoga ili pravokutnog tlocrta. Sarkofazi i urne bili su okruženi bogatim grobnim prilozima (oružje, posuđe, nakit), jer su Etruščani kao i mnogi drugi narodi vjerovali u prekogrobni život. Rekonstrukcija takve grobne komore u zamračenoj dvorani ujedno je i najzanimljiviji eksponat izložbe.

Raskoš etruščanske skulpture očituje se na mnogobrojnim glinenim kanopama i urnama, a osobito na sarkofazima od terakote koji prikazuju bračni par u poluležećem položaju. Realistička portretna skulptura, bez idealizacije svojstvene helenskom pristupu, posljedica je običaja da se pokojniku pomoću voska uzima otisak lica i po njemu izrađuje posmrtna maska.

Izložba je popraćena audiovizualnim efektima, pa nas u prigušenu osvjetljenju dočekuju nepravilni ekrani s videozapisima krajolika, nekropola i arheoloških nalazišta uz zvučnu kulisu šumova iz prirode ili etruščanskoga govora, što čitavom ambijentu daje pomalo sablasni ugođaj. Sve nas to uvlači u tri tisuće godina staru priču o narodu koji je prvi počeo koristiti arhitektonske lukove i svod, koji je prvi gradio vodovod, koji je osnovao današnju Firencu, Arezzo, Cortonu i Orvieto. Do prvog stoljeća pr. Kr. Etruščani će biti asimilirani u novoj rimskoj državi, koja će graditi budućnost na temeljima jednoga nestalog naroda.

Paulina Granec