Poticajno srednjovjekovlje

Andrea Zlatar, Ispovijest i životopis: srednjovjekovna autobiografija: rasprava, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2000.

Objašnjavajući u uvodu knjige izvore čovjekove težnje za ispovjednim diskursom Andrea Zlatar uvodi nas u zanimljiv, ali i poprilično složen svijet istraživanja srednjovjekovne autobiografije. Već na samom početku, u pokušaju terminološkog određivanja žanra, susrećemo se s paradoksalnošću pojma srednjovjekovne autobiografije, koja leži kako u nemogućnosti suvremene književne teorije u poetičkom određenju srednjovjekovlja kao jedinstvene književne epohe (jer sagledavanje medijevalnog svijeta traži reinterpretaciju pojmova poput individuuma, slobode i sl.), tako i u fluidnosti žanra autobiografije koja nerijetko usvaja i posuđuje pripovjedne strategije ostalih srodnih žanrova (hagiografije, biografije i sl.), o čijim će obilježjima također posredno biti riječ i u knjizi. No epohu i žanr veže i sličnost koja se očituje u njihovu središnjem položaju — autobiografije kao sredine između književnosti i historiografije te srednjeg vijeka kao mračne i glomazne tvorevine između dvaju čistih razdoblja, antike i renesanse. Ideja o središnjem položaju dovest će autoricu do teze o srednjovjekovnom sabiranju dvostranih intencija prethodnog i zahodećeg razdoblja, što će biti vidljivo i na obilježjima autobiografije.

Socijalno nad personalnim

Raspravljajući o generičkoj situaciji srednjovjekovnih tekstova uz određenje dva osnovna pristupa tom materijalu: usustavljivanje i popisivanje književnih vrsti, autorica prikazuje načine genologijskoga klasificiranja u suvremenih teoretičara (na čija će se stajališta pozivati i poslije u knjizi). U određenju žanrovskoga položaja srednjovjekovne autobigrafije kao jedno od temeljnih postavlja se pitanje identiteta, odnosno individualiteta. U srednjovjekovlju socijalni identitet nadilazi personalni, jastvo osobe nije nesvodivo na druge i originalno, nego se projicira u svijet u zadanim funkcijama. Upravo razlika modernog i srednjovjekovnog poimanja individualiteta dovodi neke teoretičare do zaključaka o njegovu nepostojanju u srednjem vijeku, što postaje argument za teze o nepostojanju autobiografije u antici i srednjem vijeku. No pitanje individualiteta, kako kaže autorica, odgovor ne dobiva u nijekanju, nego u specifičnom povijesnom određenju. Razmatrajući pripovijedanje o nečijem životu unutar postavljene trijade antika (svijest)/srednji vijek (savjest)/novi vijek (samosvijest) i teze da je u srednjem vijeku antičkoj javnoj personi pridodana kršćanska duša kao osnova osobnosti, autorica zaključuje o srednjovjekovnoj savjesti kao sabirnom mjestu u kojem se potisnuo racionalitet antike, ali i otvorio put uspostavi moderne ideje samosvijesti.

Tradicijsko podrijetlo autobiografije razmatra se od utjecaja antike, u kojoj postoje momenti koje će poslije preuzeti srednjovjekovni autori: moment krize u usponu do spoznaje, znakovi koji proriču sudbinu, pripovijedanje de suis scriptis i sl., do filozofskoreligijskih izvora u kultu misterija i neoplatonizmu. Kao rodotvorno djelo za žanr autobiografije autorica analizira Augustinove Ispovijesti u kojima se, za razliku od antike, značenje prošloga života poništava u korist sadašnjosti ispovijedanja, a sva djela pojedinca promatraju kao određena od strane Boga. U Ispovijestima nastaje niz narativnih figura koje poslije postaju tradicionalna mjesta ispovjednih tekstova.

Četverolist

Dok Augustinovi nasljednici u 10. i 11. stoljeću relativno neosviješteno slijede njegov uzor, a djela koja pišu još nisu prava autobiografska djela, visoki srednji vijek uz osviještenost o uzoru donosi i uspostavu autobiografskih modela. Uz određenje četverolista glavnih autora (Guibert od Nogenta, Gerald iz Walesa, Otlon iz Sv. Emerama, Abélard) i portret tipičnog autora autobiografije — redovnika koji piše o svojoj formaliziranoj svakodnevici, odnoseći se prema sebi ne kao prema individuumu, nego kao prema Everymanu, autorica dolazi do podjele na dva osnovna modela srednjovjekovne autobiografije: kronikalnobiografski i konfesionalni. Kao primjer prvoga modela analizira Geraldovu autobiografiju, u kojoj se kronološki prate događaji kao takvi, s vrlo malo introspektivnih dijelova i temeljnim motivom pisanja — ponosom. Pisanje Guiberta i Otlona primjeri su pak konfesionalnog modela u kojem se događaji, na račun kronološkog slijeda, tumače u svjetlu božanskih znakova, a motiv pisanja postaje oprost grijeha. Dokaz da i u formaliziranom shvaćanju osobe individualnost nije mogla biti posve zanijekana pruža i analiza atipične Abélardove Povijesti nevolja, hibrida dvaju modela, ali i djela filozofijskih obilježja, u kojem model života nisu grijesi, nego nesreće, a briga postoji zbog kazne, a ne zbog kajanja. Pišući o nastavljačima četvorice autora Andrea Zlatar analizira Petrarkin Secretum te mističku literaturu koja radikalizira konfesionalni model.

U posljednjem dijelu autorica podrobno analizira narativne kategorije i strategije pripovijedanja u medijevalnim autobiografskim tekstovima, baveći se subjektom autobiografskog diskursa, razlozima pripovijedanja u prvom i trećem licu, zahtjevom za istinitošću diskursa te poimanjem vremena i uporabom vremenskih struktura.

Unatoč relativno kasnu objavljivanju ove knjige (odnosno doktorske disertacije autorice), koje je rezultiralo, kako sama Andrea Zlatar napominje, njezinom stanovitom zastarjelošću, knjiga stručnošću i zanimljivim pristupom temi može biti vrlo poticajna zainteresiranima za medijevalnu književnost.

Ljubica Anđelković