Ponešto o ljubavnom trokutu

Ponešto o ljubavnom trokutu

Drago Glamuzina, Mesari, Naklada MD, Zagreb, 2001.

Drago Glamuzina prilično je poznat novinar i publicist. Između ostaloga piše i pjesme. Objavljivao je poeziju po časopisima i novinama za kulturu, a nedavno mu je izašla i prva zbirka pod zanimljivim naslovom Mesari.

Drago Glamuzina u pjesmama tematizira problem ljubavnoga trokuta, posredno aktualizira poziciju Don Juana i brakolomstva, pa čak poseže i za nekim filmovima, koji su mu bili vrlo inspirativni. Stoga se u njegovoj zbirci isprepleće nekoliko artificijelnih razina. Tu se miješaju književni citati, citati iz filmskih sižea i prave životne situacije. Ne možemo znati koliko autor ide duboko ili daleko, jer ih jednako tretira, očigledno primjenjujući stanovitu uravnilovku koja s različitih strana mora poduprijeti zagonetku njegova teksta. Ta zagonetka ima dva aspekta. Prvi je duboki i mračni aspekt s dna ljudske psihe i s njim se pjesnik Glamuzina pokušava nositi i istražiti ga, a drugi je nešto komunikativniji, otvoreniji svijetu. Taj drugi aspekt stvaranja pjesme određeni je način bilježenja kojim Glamuzina ispituje druga umjetnička djela i pokušava u njima iščitati manje ili više skrivena seksualna i druga značenja. Stoga Glamuzina, kao i svaki autor koji pokušava ući dublje u tajnu seksualnih nagona, neizbježno ostaje djelomično zagonetan, hladan, odmaknut na poseban način. Njegova knjiga otvara nekoliko mogućnosti za tumačenje, ali ponajprije postavlja zagonetku.

Ono iza

Glamuzina se približuje sumračnoj pozornici nagona i želja na način kako je to pokušavao uraditi Georges Battaille ili, kad smo već kod filma, David Lynch u filmovima Twin Peaks ili Izgubljena cesta, a ponekad nije daleko ni od staze koju je otvorio Marquis de Sade.

Ipak, struktura Glamuzinine pjesničke naracije nije slična strukturi pripovijedanja francuskih klasika, a ni stilu poznatog američkog filmaša. Njihova je unutarnja zakonitost drukčija, a mehanizam naracije znatnije podređen iskrivljenju, da ne kažem izopačenju, pogleda i promjeni moralnog očišta. U Glamuzine narativnopjesnički model vrlo je konzervativan, puristički, podudaran s novijom praksom hrvatskoga pjesništva, a mogli bismo ga pronaći i prepoznati u Carverovu poetičkom modelu. Dakle, u Glamuzine nema, primjerice Battailleova iskrivljenja ili de Sadeove posvemašnje deformacije likova i naracije, nego se pomoću stanovitoga realizma trudi dočarati ono mračno u psihosocijalnom trenutku modernoga čovjeka, trudi se očuditi stvarnost i prikazati ono iza. Riječ je o prilično suptilnim intervencijama koje prikazuju, ili slute drugu stranu svakodnevnoga.

Gledano psihoanalitički

Čini se da je Glamuzina perspektivan autor koji je u okviru domaće književne produkcije za sebe pronašao odgovarajući prostor u poeziji, ali i u prozi — napose pričama koje je obljavljivao u »Quorumu«. Seksualnost je vrlo zanimljiv teren koji pruža različite mogućnosti, ali i ograničenje. Jer, gledano psihoanalitički, svaka se tema manje ili više dotiče seksa. Također, svaka seksualna tema stoji u određenom odnosu sa smrću, eros i thanatos obično se čvrsto isprepleću. Dakle, prevedimo to na običan jezik: smrt, seks i politika neizbježni su i uvijek ih se dotičemo u svome pismu, namjeravali to ili ne.

Rade Jarak