Pohvala Marku Maruliću ocu hrvatske autorske književnosti

Kad su na početku 20. stoljeća hrvatski književnici i književni povjesnici, utemeljili svoje strukovno društvo, Društvo hrvatskih književnika, s pravom su Marka Marulića nazvali ocem hrvatske književnosti. Matica hrvatska je tada za ljubitelje hrvatske pisane kulture izdala Juditu kao divot-izdanje, s opsežnim predgovorom i s tumačem zaboravljenih riječi, s osam ilustracija tada priznatih hrvatskih slikara Otona Ivekovića i Celestina Medovića. I kasnije je Matica hrvatska izdavala Marulićeva djela pa će tako učiniti i ove godine, u spomen na petstotu godišnjicu izdržljivosti i trajnosti onoga pjesničkoga govora kojim je započet autorski put hrvatske književnosti

Kada je Marko Marulić, u korizmene dane 1501. pisao svoj libar »u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih, harvatski složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibili«, bio je svjestan vremena u kojem je živio i prostora na kojem je djelovao. Sa svojih pedeset godina bio je i osobno, i kao građanin Splita, i kao zauzeti europski kršćanin, svjestan opasnosti koje su se nadvile nad kršćanski svijet i Europu. Doživio je i preživio brojne »jur nadvele pogibili«. Kao dječarac slušao je o padu Carigrada u turske ruke i o tragediji i groznom završetku građana Drugoga Rima (1453). Slijedio je pad Bosne (1463), a zatim i Hercegovine (1482), a nakon toga i teška tragedija hrvatske vojske na Krbavskom polju gdje »pobeždena bisi čest krstjanska« (1493), a nakon te tragične bitke »načeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proči ini«, a na hrvatski se narod spustila nesreća i velika skrb »jakože nest bila od vremene Tatarov i Gotov i Atele nečistivih« — kako je zapisao pop Martinac.

Svijet se rušio i ležao poražen i ponižen pod kopitima brzih turskih konja, koji su stizali kamo god su htjeli, noseći strah i užas, te su se tako zalijetali i u Splitsko polje i stizali do zidova dalmatinskih gradova, paleći na poljima zrelu žetvu, a u selima domove, hvatali i u roblje odvozili kmetove i slobodne, djecu i mladež — kao da se sudnji dan približio i kao da se sam đavao udružio s neprijateljskom vojskom. Mislio je tako Marulić, i znao je da su kršćanski vladari zabavljeni svojim ratovima, i da ne mare što gori susjedov krov, i što u neravnoj borbi stradavaju neki njima nepoznati narodi. Kao i drugi kršćani, i Marulić je u svom tom zlu vidio kaznu za grijehe neispunjavanja Radosne vijesti — evanđelja. Dok su neki tražili, i tada i kasnije, samo grijeh struktura, pa tako i papinskoga Rima, te krenuli u rušenje rimskoga kršćanstva, katolicizma, kao zla ravnoga Turcima, Marulić je trijezno sudio o grijehu struktura, ali još više o grijehu osoba, i o sveopćem zlu koje se potajnički i izdajnički skriva u svakom čovjeku. Ali gdje je spas? Od kuda dolazi pomoć? Te znamenite korizme, 1501, pročitavši biblijsku pripovijest o Juditi u latinskome prijevodu svetoga Jerolima Dalmatinca, koji je također u svoje dane vidio rasap dotadašnjeg svijeta, i nesreću svoga zavičaja, te slijedeći misao dragoga mu sveca poželio je pripovijest o hrabroj udovici prevesti na hrvatski kao poticaj za duhovni život i kao opomenu da zlo nije vječno i da se može pobijediti, najprije u sebi, a zatim i u svojoj sredini. Tada mu se u pamet uvukla misao da je biblijska junakinja dostojnija veće hvale i dostojnijega napora od pukoga prijevoda, te je odlučio tu priču svesti u stihove na način starih rimskih pjesnika i po običaju domaćih začinjavaca. Onih prvih koji pišu stihove u svoje knjige, ovih drugih koji stihove kao pobožne molitve predmole da ih drugi s pobožnom pažnjom ponavljaju kao litanije. I tako je stvoreno djelo koje je temelj hrvatskoj umjetničkoj, autorskoj književnosti, a koje pokazuje i otkriva što je Marko Marulić tada mislio, pjesnički i stvaralački, politički i kršćanski o spasu svoga grada, zavičaja, domovine i cjelokupnoga kršćanstva. Betuliju je spasila, svojom smionošću, pobožna udovica, nudeći sebe, svoju dušu i tijelo, u zamjenu za spas grada i domovine. Bog je tu žrtvu primio, a neprijatelja porazio i osramotio. U kršćanskom svijetu tu snagu Marko Marulić nigdje nije vidio, ali ju je prepoznao u stalnim iskazima hrabrosti u svojoj sredini, među Hrvatima koji se nisu prestali boriti protiv neprijatelja kršćanstva i kršćanske civilizacije. Hrvatska, bez svoga kralja, dakle udovica, svojom smionošću može svladati zlo koje je jur navrlo na njezine granice i na kršćanski svijet. Taj rusag, ta država — Hrvatska — ugrožena je na cijelom svom području, od juga i od svojih južnih gradova — sve do sjevera i svojih sjeverenih gradova, Siska i Zagreba, ali se brani i ne prihvaća nemoć i ne priznaje poraz, te tako postaje znakom otpora zlu i posljednjom nadom u budući povijesni preokret.

Judita Marka Marulića nije zato za nas samo jedna od starih hrvatskih knjiga; nju su shvatili i prihvatili kao svjetionik u mrklini povijesne noći, i kao svjetlo na putu novoga stihotvorstva — koje nije posao bezazlenih i od svijeta odmaknutih poeta — nego napor graditelja novoga svijeta. Marko Marulić bio je svjestan veličine svoga djela. Bio je osvjedočen da je hrvatski narod s tim djelom dobio svoga Dantea. A svoje djelo u posveti kumu Dujmu Balistriliću, usporedio je s voćnim stablima kad u proljeće »najveće veselo« cvatu; njegovo je djelo kao bogata gospodska trpeza s biranim jelima, ono je dapače lijepo kao sama junakinja, kao sveta udovica Judita kad se ukazala bezbožnom Holofernu. Na tom putu stvaralaštva Marka Marulića su, kao svoga prethodnika, prepoznali u hrvatskome narodu i oni koji su pisali latinski, i oni koji su pisali hrvatski: Petar Zoranić, Petar Hektorović, Juraj Baraković, Bartol Kašić, Juraj Habdelić, Rafael Levaković, Jerolim Kavanjin, Andrija Vitaljić, Ivan Dražić i drugi.

Kad su na početku 20. stoljeća hrvatski književnici i književni povjesnici, utemeljili svoje strukovno društvo, Društvo hrvatskih književnika, s pravom su Marka Marulića nazvali ocem hrvatske književnosti. Matica hrvatska je tada za ljubitelje hrvatske pisane kulture izdala Juditu kao divot-izdanje, s opsežnim predgovorom i s tumačem zaboravljenih riječi, s osam ilustracija tada priznatih hrvatskih slikara Otona Ivekovića i Celestina Medovića. I kasnije je Matica hrvatska izdavala Marulićeva djela pa će tako učiniti i ove godine, u spomen na petstotu godišnjicu izdržljivosti i trajnosti onoga pjesničkoga govora kojim je započet autorski put hrvatske književnosti.

Godine 1989. kao prvo izdanje Knjige Mediterana izašla je Judita s likovnim prilozima sedamnaestorice hrvatskih slikara i grafičara. Lik Judite i ranije je bio tema hrvatskoga slikarstva: svjedoče tome Andrija Meldola — Medulić i Bela Csikos Sessija. Judita je čest lik u srednjovjekovnom slikarstvu, u minijaturama i na freskama, a u renesansi lik židovske junakinje omiljena je tema brojnih slikara i kipara: Sandro Botticelli, Michaelagelo Buonarroti, Jacopo Tintoretto, Luca Cranach, Giorgio Giorgione, Orazio Gentileschi i mnogi drugi.

Početkom prošloga stoljeća u spomen na četristotu godišnjicu Marulićeve Judite Matica hrvatska Juditu je tiskala u knjizi. Ove godine ona u spomen na petstogodišnjicu najpoznatijeg Marulićeva djela izdaje kompakt disk (CD), s njegovim tekstovima, a uz to i s prijevodom Judite na suvremeni hrvatski jezik, i s likovnim prilozima Matka Trebotića na marulićevsku Juditu. U prošloj godini s velikim uspjehom skladao je Frane Parać operu Judita. S ekrana, kao s prozora u svijet nepoznatoga, zasjat će tekst staroga pjesnika za nove čitatelje, i za novo promišljanje vremena: o vrijednosti duhovnoga djelovanja i zauzimanja za dobro kojim se gradi sutrašnjica. Staro kamenje pjesničke zgrade izdržalo je ispit godina i napore stoljeća, i može se ugraditi u vrijeme koje je pred nama.

Josip Bratulić