Pitomo za strpljive

Claude Lévi-Strauss, Divlja misao, prevela Jagoda Milinković, Golden marketing, Zagreb, 2001.

Kad bi nepoznat netko odlučio pobrojiti sva ona kapitalna djela iz teorije književnosti, lingvistike, antropologije, filozofije ili sociologije koja još nemamo u hrvatskom prijevodu, došao bi do zaključka kako su čitava razdoblja i autori u nas poznati samo po fragmentima iz antologija, po prijepisima, komentarima ili fragmentarnim preuzimanjima. I dalje nam — barem zbog nekakve kulturološke obveze — tu i tamo zatreba prevesti neko izvorno djelo, tek da se pokaže da ga imamo sada, kad već nismo onda kad je ono bilo aktualno i u trendu. Primjerice, nedavno je (s osam desetljeća zakašnjenja) preveden Saussureov Tečaj opće lingvistike, a Lévi-Strauss čekao je četrdesetak godina, taman toliko dugo, da ponovno postane aktualan. Velik broj ključnih književnih teoretičara 20. stoljeća poznajemo i prosuđujemo prema utjecaju na pojedine naše književnoteoretske škole, a da ih uopće nemamo u prijevodu. Ukratko, znanstvena recepcija nikad nije išla usporedno s izdavačko-prevodilačkom, pa je široj publici koja do određenih knjiga nije mogla doći ili pak nije znala nekoliko stranih jezika to bila poteškoća. Još jedan problem bili su monopolski srpski prijevodi koji su često bili napravljeni neuredno i netočno — izuzevši odličnu ediciju Sazvežđa u kojoj se nalazi i izdanje Lévija-Straussa.

I Marx, i Freud, i Jakobson

Ovaj podulji uvid ne želi biti svakidašnja jadikovka nad križnim putovima domaćeg prevodilaštva, nego mu je svrha spriječiti »otkrivanje tople vode«, odnosno novinskog pisanja o knjizi koja je u nas poznata, te o još poznatijem autoru. Ostaje dakle pitanje — što je to u Divljoj misli i danas aktualno? Jesu li strukturalistički binarizmi i usiljeno traženje paralela i simetričnosti unutar sustava etnološko-mitskih klasifikacija danas nešto sasvim zastarjelo, a autorov silan trud pri sinkronijsko-dijakronijskom čitanju mitova i njihovu enciklopedijskom kultiviranju zapravo uzaludan? Ili je pak, kako smatraju neki autori, zbog različitih stilova i načina izlaganja, isprepletanja različitih znanstvenih analiza i raznih tipova diskursa, riječ o »gotovo kanonskom djelu postmodernizma«, dakle knjizi koja i danas može biti zanimljiva u tom području? U svakom slučaju, riječ je o složenu djelu jednostavne nakane — utvrđivanju granica između pitome (znanstvene, zapadnjačke) i divlje (mitske, totemske, umjetničke?) misli. A takve su granice naravno fluidne i teško odredive — i sama knjiga pisana je kao razdjelnica između znanstvene pedantnosti, gotovo fetišističke sklonosti sustavnu popisivanju proučavanih fenomena i njihovu obvezatnom klasificiranju u unaprijed zadane etnološke tablice i križaljke i, s druge strane, razigrane i neobvezatne pripovijesti o etnografskim kuriozitetima koji se u krajnjoj liniji ipak ne mogu svesti na zajednički nazivnik. Time je trud znanstvenika Lévija-Straussa (pogotovo u gigantskim četverosveščanim Mitologikama) da otkrije temeljne strukture ljudskoga mišljenja potkopan disparatnošću građe koju donosi putopisac Lévi-Strauss. Naime, takva rehabilitacija primitivne misli nije ništa drugo doli pretvaranje etnologije u psihologiju, i to pod duhovnim vodstvom demonâ marksizma i frojdizma. U tom je smislu koketiranje s pojmovima Jakobsonove lingvistike u neku ruku ipak sekundarno.

Što tu traži Željko Malnar

Kao što je to već netko zapazio, Lévi-Strauss zahtijeva pozorna i strpljiva čitatelja. Ima li smisla pročitati cjelokupne Mitologike — u kojima se obrađuje osam stotina trinaest mitova u oko tisuću varijanti — da bi se od te zadivljujuće količine konkretnog znanja došlo do jednostavna zaključka kako ne postoji jaz između primitivnih naroda i naše civilizacije, odnosno da se poništi razlika između poretka osjetilnog i poretka shvatljivog, odnosno logičnog? S druge strane, tu je završno poglavlje (zbog kojeg je »proliveno mnogo mastila«) — kao eksplicitna polemika sa Sartreom, u kojem se raskrinkava mitološki temelj svake revolucionarne ideološke misli, odnosno u filozofiji povijesti otkriva poredak mita. Ako ništa drugo, potencijalnom čitatelju najzanimljivija može biti gomila detaljnih etnografsko-antropoloških opisa — ako vas zanima zašto pleme iz Gabona zabranjuje trudnicama da jedu vjeveričje meso ili kako na Borneu proriču tumačeći pjev kukmaste šojke, to je vjerojatno jedino mjesto gdje ćete naći te podatke. S praktične strane, ova knjiga ima i tužnu misiju kao svojevrsna enciklopedija mrtvih, naime opisujući neke već vjerojatno nestale običaje i plemena koja — ako već nisu fizički likvidirana — danas ne idu u obredni lov na zečeve, nego dokono ispijaju Coca-Colu i šutke promatraju kako im bageri velikih korporacija uništavaju sela i prašumu u kojoj su živjeli. Pripitomljavanje divlje misli nije ništa manje divlje i nasilno, a u konačnici se ispostavlja da je postkolonijalni pokušaj kroćenja Drugog zapravo neuspjeli pokušaj pitome misli da legitimitet stekne suprotstavljanjem unutar nečega što je (sudeći prema Léviju-Straussu) u biti nerazdvojivo, odnosno prividna, a ne stvarna opreka. Četiri desetljeća nakon nastanka, Divlja misao ipak je malo pitomija knjiga, ali i dalje samo za uporne i strpljive čitatelje. Da je kojim slučajem Željko Malnar ukoričio sve svoje putopise, te ih pritom malo potkožio terminima strukturalne lingvistike, ne bismo trebali čekati ovaj prijevod. S druge strane, nekom budućem Léviju-Straussu nije nužno putovati u egzotične krajeve, kad još živuće i neuništive primjere divlje misli i mitske svijesti može naći i na ovim našim prostorima — ostaje tek upitno dobiva li se išta njihovim prividnim ili stvarnim pripitomljavanjem?

Tonči Valentić