Opet se smijemo drugima

Ante Tomić, Što je muškarac bez brkova, HENA COM, Zagreb, 2000.

Autor koji voli svoje likove

Najkraće rečeno: roman prvenac Ante Tomića Što je muškarac bez brkova solidno je ispričana priča koja vas na trenutke uspijeva nasmijati. Tomićev roman obiluje dobrim dijalozima i filmičnim situacijama, što ga čini predloškom za scenarij kakvih na hrvatskoj televiziji nedostaje. Ipak, prizivanje tradicije češkoga romana u nepotpisanoj recenziji s ovitka knjige, kao i citat Bohumila Hrabala s početka ove proze, signaliziraju kako je Muškarac bez brkova zamišljen ponešto ambicioznije.

»Tomićevi likovi nasmijat će vas, a blaga ironija otkrit će kako se ispod grubog i primitivnog naličja kriju ljudi koji su u svojoj biti dobri«, reći će recenzija s ovitka i neće pogriješiti. Hrvatsko je društvo sa svim svojim slabostima prikazano kao harmonično i nekonfliktno. Za razliku od romana s kojima se uspoređuje, a koji su uvijek i kritika društva kojem se smiju, Tomićeva proza nekritično govori o hrvatskom društvu. Takav se pristup likovima »koji su u svojoj biti dobri« u hrvatskoj književnoj kritici uobičavao opisivati riječima da »autor voli svoje likove«. Kako su Tomićevi likovi nacionalisti i šovinisti, autorova ljubav prema njima dobiva neugodne konotacije.

Likovi koji vole svog autora

Ako je pripovjedačeva familijarnost s mentalitetom koji opisuje ikad i bila upitna, sam kraj romana takav odnos definitivno potvrđuje. Iako je Tomić u Muškarcu bez brkova većim dijelom pisao realističnu prozu nezainteresiranu za postmodernističke igre raskrinkavanja pripovjedačeve djelatnosti ili pozicije svemoćnog i sveprisutnog fokalizatora, u posljednjoj sekvenci pripovjedač silazi među likove. »Baš u dobar čas«, kako kaže pjesma, »jer svatovi su tu do nas«, ili u trenutku kada je janjetina »dozrila«, a trobojnica se razvila »iz prvog auta«, kada se mladoj turila u ruke prava bomba »kašikara«, a pop se već dobrano napio i nazdravlja pripovjedaču Anti. »Živio i ti meni, moj Stipane« odzdravlja Ante i obećava kako neće »svašta pisat«.

Ovaj nagli metareferencijalni obrat otklanja svaku dvojbu o tipu (auto)ironije kojom se Tomić koristi. To je ironija bliska kulturi kojoj (ili s kojom) se smije. Ta je autoironija bliska i društvu iz kojeg proizlazi, koje nije bez mana, ali je naše. Takva je pozicija pozicija kritike uz širok osmijeh i zlatan zub, ili pozicija »autora koji voli svoje likove«.

Ljubav prema likovima: Tomić:Brešan = 1:0

Solidnom dijelu hrvatske književnosti Dalmatinska je zagora poslužila kao scenografija za prikaz tradicionalne ruralne zajednice. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana ostat će kao jedno od najdojmljivijih djela te tematike. Groteskna Brešanova tragedija komičnost gradi na likovima koji su također paradigme hrvatske zaostalosti, no, za razliku od Tomića, Brešan ne cijeni svoje likove. Brešanovo je djelo politička i socijalna kritika društva i sustava koji patrijarhalno, ruralno i primitivno cijeni kao izvorno. Brešan ismijava dominantan politički diskurs i, iako bi mu se moglo reći da »ne voli svoje likove«, svjestan je konteksta iz kojeg piše.

Slično Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja, komičnost situacija Muškarca bez brkova proizlazi iz lako prepoznatljivih hrvatskih fenomena današnjice. No, ono što Tomića sprečava da napiše dobru prozu njegova je »ljubav prema likovima«. Bila riječ o nepriznavanju ili neprepoznavanju konteksta iz kojeg se piše, činjenica je da Tomić komičnost situacija često gradi upravo na, najšire shvaćenoj, političkoj nekorektnosti.

Razrijeđeni freak show ili roman (ni)je (ni) pola stvarnosti

Muškarca bez brkova čine dvije paralelne radnje: prva, o udovici koja se zaljubljuje u svećenika, i druga o Marinku — povratniku iz Njemačke — čija se kći zaljubljuje u hačeespeovca Stanislava. Dvije se radnje isprepleću kada udovica pogrešno zaključi da se svećenik sastaje s povratnikovom kćerkom, a petlja se raspleće u stilu deus ex machina — kada u selo dolazi svećenikov brat general koji se ženi udovicom, a povratnikova kći udaje se za hačeespeovca.

Marinko je jedan od najdojmljivijih likova ove proze, ujedno i primjer za Tomićev realistični freak show, koji sa zbiljom korespondira u omjeru roman = 1/2 zbilje. Politički zatvorenik i emigrant Marinko, »borac za Hrvatsku« u zatvoru je zaglavio zbog pjesmice Druže Tito kupit ću ti fiću, a Mercedes Anti Paveliću, a u slobodnoj državi Hrvatskoj »intimus (je) mnogih ministara, doministara, generala i saborskih zastupnika«. Sam Marinko, osim prijateljstava, za koje se ne može zaključiti kako su mu donijela korist, politički je nemoćan.

Kako zbilja piše najčudnije priče, hrvatski su politički emigranti u inozemstvu razvijali bliskost prema kudikamo bizarnijim načinima političke kritike od Marinkove pjesmice. Obredno mučenje svinje koja je nosila natpis s Titovim imenom samo je najpoznatiji primjer političkih bizarnosti. Kada su se vraćali u domovinu, nisu se vraćali kako bi udavali kćeri, negi da zauzmu pozicije moći.

Pravoslavac (u pravilu) nije čovik

Drugi primjer je Stanislav — desničar, hačeespeovac, član Društva hrvatskih književnika, koji za list »Stara ognjišta« piše etnološke eseje i izvještava s »aukcija slika za haaške uznike«. Tomiću je Stanislav smiješan jer piše loše pjesme, jer je loš udvarač i jer je nacionalist. Pravaš cijeni Petra Preradovića kao pjesnika, pa će za njega reći kako: »jest pravoslavac, al' je čovik«.

Tradicionalna i primitivna svijest smiješna je jedino ukoliko nema moć, a kako su Tomićevi Stanislav i Marinko u hrvatskoj politici posljednjih deset godina pripadali političkoj eliti, smijeh može biti kiseo. Da biste se smijali ovakvu humoru morate:

a) vjerovati Tomiću kada tvrdi da je »premda radikalnih političkih stavova... Stanislav bio bezazlena duša«

b) ne prepoznati u Stanislavovim stajalištima donedavno dominantan politički diskurs

c) ne pripadati ni jednoj od marginalnih skupina hrvatskog društva s kojima se Tomić ismijava.

I ostali likovi nosioci su sličnih političkih predrasuda: svećenik i general odgojeni su u obitelji »gdje se njegovala svakovrsna netrpeljivost, osobito prema Srbima«, Marinko koji se s ministrom obrane RH nekada nalazio »u zadimljenim emigrantskim gostionicama, pod Poglavnikovom slikom... gdje se snivalo nezavisnu Hrvatsku«, na Beograd bi bacao atomske bombe i slično.

Sredina kao i likovi kojima se Tomić bavi i dobro ih poznaje, mogli su osim kao materijal za skečeve poslužiti za sasvim solidnu analizu mikroscene, koja nipošto nije marginalna. No, Tomićev roman profitira na humoru koji će vas nasmijavati sve dok se ne zapitate o čemu Tomić zapravo govori, koje poruke šalje i komu se smije.

Potpuni izostanak političkih viceva posljednjih deset godina svjedoči kako je smijeh moćno oružje. Ukoliko se u novije doba počinjemo smijati politici, trebali bismo se konačno nasmijati i političkim elitama, koje su donedavno imale monopol nad tom terapijom. Nema nikakva razloga da im se smijemo suzdržano, niti da tvrdimo kako smo dio tog mentaliteta, da relativiziramo njihova politička stajališta, niti da se s njima poistovjećujemo. Te elite, za razliku od manjina (nacionalnih, spolnih i dr.) još imaju sasvim solidnu institucionalnu i izvaninstitucionalnu zaštitu, kao što još nisu politički nemoćne.

Dok politička i društvena satira u hrvatskoj prozi čeka neke autore koji, za razliku od Tomića, neće voljeti svoje likove desničara, ruralnih primitivaca i šovinista, Muškarac bez brkova ostaje još jedna humoristična proza u kojoj se Hrvati iskreno smiju samo Drugima.

Katarina Peović