Odlična inventura

Boris Senker, Hrestomatija novije hrvatske drame (I. dio 1895-1940), Disput, Zagreb, 2000.

Ambiciozan i hrvatskoj kazališnoj literaturi nužan projekt sažimanja domaće drame dvadesetog stoljeća u hrestomatiju, u sveobuhvatno izdanje koje bi klasificiralo i ukratko predstavilo glavne tijekove i predstavnike realizirao je dr. Boris Senker. Istina, riječ je tek o prvom dijelu Hrestomatije novije hrvatske drame, koji obuhvaća razdoblje od 1895-1940. godine, dakle od moderne kojom i počinje suvremena hrvatska drama, pa do novog realizma. Od Vojnovićeva Ekvinocija do Cesarčeva Sina domovine praizvedena 1940, Senker zahvaća 42 reprezentativne drame 25 autora, praveći kompetentnu inventuru drame prve polovice stoljeća.

Verizam-artizam

Klasifikacije, posebno u dvadesetom stoljeću i posebno drame, nisu nimalo lake i pouzdane, što priznaje i sam autor već u naslovu predgovora titulirajući razdoblje vremenom stilskog pluralizma. Tridesetak stranica autorova predgovora pregledna su slika gotovo polustoljetnog razdoblja koja ne zastaje samo na drami, nego daje osnovne natuknice za kazališnu sliku epohe, od ključnog intendanta i kazališnog organizatora Stjepana Miletića, preko najvažnijih glumaca pa sve do začetaka redateljskog kazališta u Hrvata kroz Gavellu ili Raića. Hrestomatija tim uvodom postaje ipak bitno više od isključivo dramske slike epohe i daje potpun uvid u razdoblje začetka modernoga hrvatskog kazališta.

Senker će modernističke, ali i ostale onodobne tekstove smjestiti »unutar širokoga polja što se duž svoje zamišljene apscise proteže između verističkoga i artističkog stilskog pola, a duž zamišljene ordinate između tragičkoga i komičkoga poimanja ljudske sudbine«. Što će heterogenu produkciju smjestiti unutar četiri programski postavljene čvrste točke: veristička tragedija, veristička komedija, artistička tragedija i artistička komedija.

Hrestomatija slijedi provjereni model ovakve inventurne literature: odabranu dramu analizira, prenosi nekoliko ključnih scena, navodi važnija izdanja i osnovnu literaturu o njoj te donosi izbor iz kritika, komentara i tumačenja ne samo iz pera suvremenika. Jednostavno, Senker ovom hrestomatijom nema ambiciju mijenjati svjetove, nego napraviti sustav koji funkcionira i inventuru koja pokriva zadano razdoblje na najpouzdaniji način.

Tako zamišljena i realizirana hrestomatija idealna je literatura srednjoškolcima ili studentima, koje će najbolje uputiti o razdoblju, dok će ozbiljan proučavatelj novije hrvatske drame možda požaliti za opširnijim predgovorom koji bi išao na račun stranica popunjenih scenama iz hrvatskih drama što su odavno opće mjesto školske lektire.

Jedva čekati drugi dio

Jer, Senkerov predgovor koncizna je analiza i inventura razdoblja koja će zadovoljiti i ozbiljnije proučavatelje drame i hrvatskoga kazališta prve polovice dvadesetog stoljeća. Čak će podsjetiti na tužnu činjenicu vezanu uz drugu scenu zagrebačkoga HNK koju nam obećavaju desetljećima i koja je nužna za rad takve institucije. Ta je scena naime postojala još 1923. u Tuškancu! Ali ne i danas. Kao što će još jednom (bez posebnog upiranja prstom) upozoriti na nevjerojatne sličnosti hrvatske kazališne situacije s početka devedesetih godina devetnaestog i dvadesetog stoljeća, vremena kad je kazalište tražilo u mitskoj pretpovijesti roda »gdje po pitomim zelenim gajevima, sočnim livadama i plodnim oranicama promiču svijetle, čiste, bijele figure vesele mladeži, srčanih muževa i časnih starina«. Nakon čega je slijedio prijelom. Onda kao i danas.

Ovakav će se koncept hrestomatije vjerojatno pokazati znatno boljim u drugoj knjizi, koja će se manje baviti dramama iz školske lektire, a više scenskim ostvarenjima živih autora, živim scenskim tkivom, koje povijesni odmak još nije stigao provjeriti. U situaciji u kojoj najveći broj drama iz osamdesetih i devedesetih kojima će se hrestomatija baviti nije ni objavljen, koncept predstavljanja drama i autora kroz najvažnije scene imat će gotovo prosvjetiteljsku svrhu.

Bez primjedbi

Jer dok je prvi dio ipak na neki način obvezni program od kojega nema mnogo odstupanja, drugi dio, posebno tamo od šezdesetih, u inventurnom je smislu i dalje terra incognita na kojem nema čvrtih stupova postavljene klasifikacije i dominantnih imena iz lektire. Prvom dijelu Senkerove hrestomatije ne mogu se stavljati primjedbe na izbor, unutra je sve što je moralo biti i što hrvatskoj scenskoj umjetnosti i danas može biti zanimljivo. Drugi dio mogao bi biti znatno zanimljiviji, a po svoj prilici i polemičniji.

Hrestomatija novije hrvatske drame nedvojbeno otkriva kako ju je sastavio i komentarima popratio ozbiljan kritičarski autoritet za dramu dvadesetog stoljeća, kompetentna je i argumentirana te opremljena svom stručnom aparaturom pa nije teško zaključiti kako ovako temeljita inventurnog izdanja dramske književnosti i kazališta prve polovice stoljeća dosad sigurno nismo imali.

Jasen Boko