Od groba do krova

Od groba do krova

Trebotićeve varijacije na Marulićeve motive

Marulić je temeljni pisac. Jezik kojim govorimo u njegovoj je kreativnoj preobrazbi prvi put zadobio sve nužne dimenzije. Dubinu, jer se nadovezao na ranije slojeve. Širinu, jer je posvojio cjelovitu ekspresivnu amplitudu. Visinu, jer je konkretnost govorenja podigao i na simboličku razinu, a sugestivnošću izraza ukazao na mogućnosti nadmašivanja zbilje. Ali temeljnost Marulova ponajprije je u njegovoj svijesti o višestrukim korijenima, u njegovu novom započinjanju koje je istodobno dograđivanje na grčko-rimske i judejsko-kršćanske zasade, pa i na skromnije tragove komunalnog i narodnog trajanja. Parafrazirajući, kazat ćemo da je on popločao dvore hrvatskoga jezika, postavio riječi i stihove na svoje mjesto, nametnuo mjeru kojom ćemo ocjenjivati svaki potonji prinos.

Mislim da je Marulić privukao Trebotića upravo svojim iskonskim položajem, svojom temeljnošću. Suvremeni naš slikar najradije je odavao počast zavičajnim larima i penatima, a među vlastitim likovnim precima ponajprije je birao skromne graditelje crkvica i tvorce arhetipskih prizora. Od književnika i pjesnika tražio je pobude ishodišnih znakova. Matko Trebotić neslučajno je i sam graditeljski formiran, arhitektonski orijentiran, pa svoje grafike i crteže također rado započinje od temelja, od plana i tlocrta kakve kapelice, male bazilike ili — gotovo najčešće — grobišne crkve. Kult mučenika pretpostavlja ugrađivanje tijela žrtve kao jamstvo uspješna djelovanja sakralnog objekta, a pradavna pučka tradicija također računa na svojevrstan danak u krvi kako bi se zidanje kakve ambicioznije građevine moglo privesti kraju. Marulićeve (ali i biblijski izvorne) junakinje, kao što su Judita i Suzana, nisu morale životom platiti svoje pothvate ili nevolje, ali također imaju karakter žrtve, težinu žrtvovanja i poput mučenica mogu čuvati zgradu (vjere, jezika, morala) da je s donje strane neke podzemne sile ne nagrizu.

Ako je jezik kuća bitka, spjev Judita jamačno je portal kuće hrvatskoga jezika. Trebotić ga tako i shvaća te korice, odnosno naslovnicu originalnog izdanja, postavlja kao vratnice na ulaz u dom koji znači zaštitu i sigurnost. Ali kuću koja je grad, Betuliju koja je vjera ugrožena od nasilnika i osvajača, i Marulić i Trebotić poistovjećuju sa starim Splitom, s jezgrom i ziđem prepunim patine i patetike. U tom kompleksnom zdanju od davnina grobna funkcija ima vrijednost bitnog okupljanja: Dioklecijanov mauzolej Jupitrov je hram, a zatim i kršćansko svetište, katedrala, utočište nade i prostor spasa.

Interpretirajući neke Marulićeve poticaje Trebotić je stupio u dijalog s neposrednom okolinom. Po uzoru na pjesnikovo čitanje biblijskoga predloška kao aktualne zbilje i on je mitska svojstva teksta prenio u ambijent u kojem živi. Tako je Judita postala Splićankom, a Betulija zadobila obrise i reference prepoznatljiva grada u sjeni zvonika sv. Duje. Kada je, prije već punih petnaest godina, Matko Trebotić načinio svoj prvi hommage Marulu (»Ploče pamćenja, knjige poštovanja«, 1985) posvojio je stihove kao znane mu oblike i prizore, pa je umjesto ilustracija ponudio likovnu interpretaciju nekih komplementarnih (kronološki ili topološki paralelnih) spomenika, tako reći svojevrsnih objektivnih korelativa Marulova pisanja (recimo: Peristil i Sustipan, Solin i Kaštela), s posebnim senzibilitetom za starohrvatski arhitektonski supstrat i za antičko-renesansnu simbiozu.

U međuvremenu se dogodio i Domovinski rat, s neizbježnim mementom o sudbinskoj ugroženosti hrvatskoga prostora. Ipak, naš slikar nije pao u napast izravne aplikacije ili doslovnog ažuriranja osnovnih motiva. Međutim, prošle je godine Marulićeva Judita postala i objektom vrlo uspjele glazbene priobuke u obliku opere koju je skladao kompozitor Frane Parać, a Trebotić je dobio zadaću i povlasticu da se pobrine za scenografski izgled izvedbe, odnosno da prvi ponudi vizualnu komponentu impresivnoga kazališnog čina.

Bilo bi nelogično da iskustvo prostorne konkretizacije nije utjecalo i na novo viđenje Marulićeva djela. Naime, Betuliju-Split valjalo je doista na pozornici izgraditi, od temelja. Trebotić se već prije okušao na nekim teatarsko-likovnim zadacima, a s istim redateljem Petrom Selemom nedavno je radio na predstavljanju Bartokova Modrobradog. Ali u stvaranje scenskog okvira za Juditu naš je slikar mogao unijeti više neposrednosti, mogao se nadovezati na vlastiti minuli rad, mogao se čak i samonavoditi. Ali nije smio zaboraviti niti da je riječ o već prisno posvojenim ambijentima, a stanovite sugestije jamačno je primio od Paraćeve glazbene invencije i od Selemova redateljskog čitanja (pa možda i od nekadašnje Carićeve prezentacije Judite na splitskim trgovima i ulicama).

Grafičkom mapom od sedam posebno koloriranih bakroreza Matko Trebotić kruni svoje višegodišnje i višestruko bavljenje Marulićem i Juditom. Nakon trodimenzionalnog i kinetičkog iskustva scene naravno da su i dvodimenzionalni prizori dobili na specifičnoj težini. Simbolično govoreći, kazat ćemo kako je ne samo zaokružio prostorne odnose nego i podigao krov cjelovitoj viziji. Ponajprije su utvrde, kule i zidovi porasli, da bi na pojedinim listovima (urezano) nanizano kamenje zadobilo karakter »zida plača«. Zatim su se vrhovi građevina izdužili u piramidaste završetke: od oktogona kupole mauzoleja i vrška romaničkog zvonika pa do Olofernova šatora.

Ali krov nad zemaljskom razinom postojanja ne isključuje nebeski pokrov nad svim likovima i zbivanjima. Zato Trebotićeve prevladavajuće forme ostentativno teže visinama, zato su mu glavne kompozicijske direktrise usmjerene vertikalno: čempresi i jarboli brodova, uperena koplja napadača i šiljci obrane, a prije i iznad svega markantni lik križa, usađen i utemeljen u tlo, ali svojim okomitim krakom upućen u zvjezdana prostranstva. In hoc signo dolazi do iskupljenja i preobraženja, od žrtve do trijumfa.

U najnovijem grafičkom ciklusu došlo je do veće koncentracije linija i likova, do veće pročišćenosti znakova. Dapače, u nekoliko karakterističnih listova kao da su se sve silnice okupile oko jedinstvene osovine, sabrale poput gusta snopa, koji se zatim potencijalno rastvara i otvara prema nebesima. Dinamizam poteza i ritmizacija plohe namjerno se preklapaju s otisnutim djelićima partiture, nakupinama i nakapinama nota. Valovlje i brazde, oblaci i raslinje kao da su kompozicijski vođeni vidnim i slušnim poticajima, dok je izmjenična igra bridova i mrlja, omeđivanja i beskonačnih sugestija specifično likovni postupak kojim se uravnotežuje faktura i učvršćuje struktura.

U lancu zahvalnosti i dugovanja između Trebotića i Marulića mogli bismo staviti mnoge posrednike — najkonkretnije, u ovom slučaju, Paraća i Selema — ali je odnos slikara i pjesnika zapravo zasnovan na primarnom privlačenju, na traženju prvotnosti koju naš suvremenik sluti u ocu hrvatske književnosti, kao zastupniku regionalnih i lokalnih vrijednosti i kao zagovorniku univerzalne duhovnosti.

Tonko Maroević