Morbidne nježnosti

Drago Glamuzina, Mesari, Naklada MD, Zagreb, 2001.

Sve je očitije da trend neorealističke, stvarnosne književnosti ne ostaje vezan samo za žanrovska područja novele i romana (Jergović, Perišić, Pavičić, Tomić, Ferić), već se proširuje i prema poeziji nalazeći ponajbolje reprezentante u Tatjani Gromača i Dragi Glamuzini, čije se pjesme, nakon časopisnih izdanja, pojavljuju najzad i u obliku knjige.

U čemu se očituje stvarnosnost Glamuzinine poezije?

Prije svega, u tematskom sloju njegovih pjesama: pjesnički subjekt ispovijeda svoje obično, svakodnevno iskustvo, opisuje prizore iz bračnog života, priča o svojoj ljubavnici, sinu, prijateljima (neki od njih su i prepoznatljivi poput Marune i Valenta). Stvarnosnost tih pjesama posebno naglašavaju i formalni elementi: Glamuzinin stih karakterizira izrazita kolokvijalnost; stječe se dojam da su obične prozne rečenice razložene u stihovnu formu; međutim, taj obični, neritmizirani prozni iskaz aktom stihovne segmentacije (s brojnim opkoračenjima) dobiva očuđivačku dimenziju, banalnost svakodnevnih zbivanja postaje literarno opažljivom.

Narativnost

Treba, također, istaknuti i narativnost Glamuzinine poezije: većina pjesama ima prepoznatljiv narativni siže, uvijek se pojavljuje neka priča o ljubavničkoj zgodi u parku, o voajerskom zurenju u prozor preko puta, o ljubavničkim svađama, o izvođenju sina u grad, o utapanju psa, ili se, pak, prepričavaju sižei filmova; vrlo su rijetke pjesme u kojima se ostaje na razini apstraktnog iskaza ili čistog opisa slike bez poentiranja (odnosno bez opisa promjene koja nastupa nakon postavljanja inicijalnog prizora).

Naravno, iz aspekta poetičkih preferencija, koje su proteklih desetljeća dominirale u hrvatskoj poeziji, ispovjednost i narativnost bili su smrtni grijesi pjesama pisanih s ambicijom da budu tretirane kao visoka umjetnost; na to je eventualno mogao imati pravo Arsen Dedić, ali on je i sam za sebe govorio da je »primijenjeni pjesnik«, koji nema namjeru omjeravati se o prave pjesničke veličine. Tako je poezija prestala biti svjedočenje o intimnom, osobnom iskustvu pjesnika (to je prepušteno pjesništvu diletanata i uglazbljenim pop i rock stihovima); čitatelj je sve više gubio mogućnost prepoznavanja sebe u poeziji, identifikacije s osobnim iskustvom pjesnika; čitanje poezije pomalo se pretvaralo u svojevrsnu literarnu enigmatiku zasnovanu na prepoznavanju pjesnikovih intertekstualnih referenci, ili pak pokušaje razabiranja elementarne semantike u pjesmama koje razaraju konvencionalizirane veze označitelja i označenog. Ovo što rade novi pjesnici stvarnosnog usmjerenja zasigurno nije jedina mogućnost poezije, i ne bi bilo dobro da sva poezija postane takvom, ali oni vrlo dobro iskorištavaju zapušten prostor važnoga segmenta poetskog diskursa.

Stripovske reminiscencije

Valja odmah reći, Glamuzinino pjesništvo unatoč ispovjednosti i narativnosti nije lirika simplificiranih značenja. Svaka je pjesma brižljivo građena, znalački poentirana; iako govori o vlastitom svakodnevnom iskustvu, pjesnički subjekt vrlo se često koristi literarnim, filmskim, stripovskim reminiscencijama; urbana je svakodnevica fokalizirana preko vizure senzibilnoga mlađeg intelektualca koji svijet ne motri naivnim, kulturno neopterećenim pogledom. Ne, senzibilitet je pjesničkog subjekta snažno impregniran i umjetničkim iskustvom, iskustvom konzumiranja tekstova i visoke umjetnosti i popularne kulture.

Iskustvo čitanja, svijest o vlastitom prosedeu i relacioniranju prema mreži artefakata i pisaca s kojima se stupa u dijalog, izuzetno je važna za Glamuzinu; to je također dio stvarnosti, čak ni metapoetički ekskurzi Glamuzinini ne gube svoju usidrenost u stvarnost, »oporu« i »zajebanu«, primjerice u pjesmi Nešto galopirajuće:

»ondaatje, durrell, carver, kavafis, / callaghan. valent, mrkonjić, petrak. / maruna. nin, miller, artaud. mahler, / gropius, werfel. pratt, campbell. / rondo, čaj u sahari i banović / strahinja. mislim da su to svi / koje sam spomenuo ili citirao. // noćas čitam charlesa bukowskog / i želim napisati nešto poput njega, / nešto oporo i zajebano. / nešto što neće biti o njoj. / nešto što će dati misliti / svima koji to budu čitali.

U tom mnoštvu pisaca koje Glamuzina spominje posebnu važnost imaju dvojica: Carver i Bukowski. Od Carvera Glamuzina preuzimlje koncept narativnosti, stihovane proze, bavljenje naoko banalnim situacijama iz svakodnevice, slijedi njegov smisao za otkrivanje beznačajnih detalja u odnosu dvoje ljubavnika (što postaju indikatori dubljih emotivnih poremećaja); također su i eksplicitni citati i posvete piscima koje voli (osobito Čehovu) dio Carverovskog pjesničkog prosedea. Od Bukowskoga, pak, Glamuzina preuzimlje žestinu, opscenost, interes za morbidnu dimenziju seksualnosti. Zanimljivo je da unatoč brojnim pozivanjima na literarne uzore, Glamuzinina poezija ne ostavlja dojam literarne derivativnosti, ona se ne doimlje kao reciklaža lektire, već ima snagu izravnog iskustva: ona u najsnažnijim pjesmama doista djeluje dokumentaristički oporo i zajebano.

Ljubomora i nježnost

Ne sjećam se da je netko dosad u hrvatskoj poeziji tako snažno i otvoreno, samoogoljavajući se do kraja, progovorio o temi ljubomore među ljubavnim partnerima, o razornim svađama koje se naglo smjenjuju s prizorima nježnosti, o opscenim primislima koje iskrsavaju u inadekvatnom, korotnom trenutku (Josipova mama).

Oporost se ne gubi ni u onim pjesmama u kojima se pojavljuje lik sina. U pjesmi Ja ljubim nju, ona ljubi njega, on ljubi mene početak je u znaku prizora nježne krevetske igre majke, oca i sina, koji se dodiruju nosovima, da bi se u poenti ispostavilo kako je sin smislio tu igru da bi zaustavio svađu između roditelja. U pjesmi Popodne sa sinom opisan je izlazak sa sinom u grad, njegovo upoznavanje očeva šefa i šefice, ručak s očevom ljubavnicom, potom očeva svađa s ljubavnicom, da bi pjesma završila poentom: »došao kući pun svijeta / koji ne razumije / ali koji je u njemu / to sigurno / našao svoje mjesto.«

Od domaćih pisaca starijeg naraštaja nešto od te vrste ispovjednosti Glamuzina je mogao pokupiti od Marune (ne pojavljuje se slučajno on i kao lik u pjesmi Singularitet); Maruna doista ima nešto od te robusne izravnosti osobnog iskaza, za koji vjerujem da je u izravnoj vezi sa senzibilitetom američke beat-generacije.

Ali, unatoč svim uzorima koje tako rado ističe, Glamuzina je očuvao samosvojnost, autentičnost pjesnika koji govori izravno i hrabro, oporim, neuljepšanim pjesničkim izrazom o svakodnevici urbanog intelektualca, o njezinim morbidnim i tamnim stranama, ali i o nastojanjima da se, bar na trenutak, osvoji prostor nježnosti i ljubavi.