Malo o Oscaru, više o Branku Lustigu

Da bi se izbjeglo ponavljanje, svega tri su producenta dobila po tri Oscara (Spiegel, Zanuck, Saentz), pet, šest dva, a među njima je i Lustig, što znači da treba navijati da dobije trećega. Najjednostavnije: i zato jer je odavde...

Što dulje nas Oscar prati, čini se da je sve dosadnije o njemu i pisati i čitati: déjŕ vu koji zapravo to nije — onaj istinski temeljito zbunjuje. No, ne možemo ga se riješiti: stvorila ga je bogata tradicija američkoga filma na koju uvijek uspješno podsjeti, uporno svakogodišnje ponavljanje navodi nas najprije na pogađanja zatim na uspoređivanja, a ne smije se zanemariti ni zanimljivost »predstave« koju prenosi televizija. Osim toga, više-manje svi pišu o Oscaru, i ne pridružiti se toj periodičnoj pošasti možda bi nalikovalo odustajanju u trci u kojoj smo istrčali već vrlo mnogo krugova.

No, napuštajući ova općenita pitanja i dalekosežnije odgovore, moramo priznati da je ovogodišnje, sedamdeset i treće, dodjeljivanje te nagrade pokazalo da se ipak možemo nečega novijega »uhvatiti« i stvarati i nekakvu novu bilancu.

Spektakli — dežurni oskarovci

Zato, najprije, o onome što je već poznato u svezi s tom nagradom. Nagradu za najbolji film dobio je Gladijator Ridleyja Scotta, a to je već viđeno. Oscara za najbolji film najčešće dobivaju filmovi koji imaju obilježja spektakla u bilo kojemu žanru, i to onoga spektakla koji bi mogao poslužiti kao putokaz u planiranjima održavanja filmske industrije u njezinoj željenoj moći. Međutim, budući da ne želimo da ta industrija propadne jer bi nam bez Hollywooda filmskogledalački život ipak postao dosadan, prisjećamo se »rimskoga« Ben Hura (masa Oscara iz 1959), filma koji je bio i ostao vrlo dobar film. Podržavamo ta dva filma jer smo se zbog njih prisjetili Rima, a zbog toga, tijekom ne baš razuzdane svijesti, i Dioklecijanove palače, a to naše vlasništvo nadahnjuje jedno melankolično domoljubno zadovoljstvo. A ako se u Gladijatoru sluti propast Rima, onda to zločestoga ohrabruje u nadi da bi i neki današnji Rim mogao doživjeti sličnu sudbinu.

Oscara za režiju nije dobio redatelj Gladijatora — Ridley Scott. Bio je nominiran, »upravo« kao što nije bio nominiran za svoj najbolji film Istrebljivač (1982). Začudna »asimetrija«, ali, brzopleto nabačeno, članovima Akademije možda je simpatičnije da strepi nestali Rim, nego sadašnji živahni Los Angeles, obavijen mrakom Scottova Blade Runnera.

Koliko košta gram horsa?

Oscara za režiju dobio je Steven Soderbergh — za film Traffic, o aktualnom problemu haranja droge, film koji će se češće bezrezervno uvažavati, nego euforično slaviti kao umjetničko dostignuće. Ipak, u svakom slučaju to je film koji nadilazi standarde visokoga američkoga prosjeka. Soderbergh koji je dobio Grande Prix na velikom europskom festivalu za Seks, laži i videokasete tada nije bio ni nominiran, a za uživljeni prikaz problema koji tišti znatan dio čovječanstva, a i njezina arbitra, bilo mu je lakše dobiti nagradu. No, nije »stvar« samo u tome. Soderbergh je bio kandidiran i za prividno znatno različit film — Erin Brockovich. Oscara za ulogu u tom filmu dobila je jedna od najtemperamentnijih holivudskih glumica, Julia Roberts, i tako je Soderbergh na neki način postao dvostrukim pobjednikom. A u tom kompleksu sada se nazire i druga konstanta dobivanja Oscara: dijeli se probitačnim spektaklima, ali i »konstruktivnim« filmovima s plemenitim idejama. Od Franka Capre, preko Martyja i Rockyja, vojnika Ryana, Zemeckisa i Toma Hanksa američki filmovi Oscarom poučavaju i ohrabruju naciju: »mali čovjek« može često uspjeti, a često i odlučivati o sudbini nacije. Po Zemeckisu to može biti, bez uvrede, i malko budalasti Forest Gump koji će postati veliki čovjek; po Soderberghu, pak, pametni i moćni član establishmenta (tumači ga Michael Douglas) postat će velik tek kad odluči da bude »mali«, kad odluči da najprije mete pred svojim vratima. Dakako, Godard(ovac) bi poludio kad god bi pomislio da netko ovakvoj orijentaciji bezrezervno povlađuje — no ima i gorih orijentacija. No, još nešto u svezi sa Soderberghom i predstavom dodjele Oscara: u govoru dobitnik se založio za sve one koji su se uživjeli u umjetničko stvaranje, za sve koji imaju ili bi trebali u njemu vidjeti neki smisao. Soderbergh je i nastupio kao Capra, ali na novi način. Capra je inzistirao na upornosti, skromnosti i čestitosti u radu; Soderbergh izgleda pridodaje »varijantu«: i umjetnost je nešto što bi moglo uzvisiti momka iz susjedstva.

Azijati vs. Bijeli čovjek

Napokon, nagradu za najbolji strani film dobio je kineski Tigar i zmaj Anga Leeja, a alieni — na izraz navodi Ridley Scott, tvorac istoimenoga filma — znaju u tome imati i te kakve šanse, jer Hollywood stalno i globalno »napipava«. Ipak, tome ćemo se — zbog posebne važnosti — posvetiti nekom drugom zgodom, a sada recimo — nakon gledanja (u posljednja dva mjeseca) pet vrlo dobrih filmova koje su režirali Azijci, da su dotični barem (poslovično) marljivi, da dosta brzo uče, da mnoge od njih Bijeli čovjek još nije uspio iskvariti — iako je na dobru putu.

Pravi povod za ovaj napis nije bio u želji za brzometnim komentarima, kojih — dodajemo — nije bila namjera da budu »superiorno odrješiti«, nego u nečemu možda manje spektakularnom, što je također već viđeno. Riječ je o Branku Lustigu, producentu Gladijatora koji je dobio drugoga Oscara. Prvi put dobio ga je za producenturu filma Schindlerova lista. Kada je dobio prvoga Oscara, u nas se o njemu pisalo veoma mnogo, sada se pisalo nešto manje. Razlog, dakako, nije u Lustigu, nego i u tome što se mnogima čini da je o njemu sve važno napisano, i kod drugoga Oscara ne bi trebalo ništa ponavljati, nego jedino reći ono što čini se »paše« našim ljudima i krajevima: »Opet je Lustig dobio Oscara.« »Teza« je, međutim, da treba ponavljati, izbjegavajući ono »opet«.

Dakle, da bi se izbjeglo ponavljanje, svega tri su producenta dobila po tri Oscara (Spiegel, Zanuck, Saentz), pet, šest dva, a među njima je i Lustig, što znači da treba navijati da dobije trećega. Najjednostavnije: i zato jer je odavde...

Prepričavajući samo njegovu filmsku biografiju, spomenimo ipak najprije da je Branko Lustig među prvima, početkom pedesetih, studirao glumu na Kazališnoj akademiji u Zagrebu, gdje je uspio »prebroditi« Branka Gavellu. »Povlačio« se zatim po našim ekipama kao vođa snimanja, organizator, producent — što su sve pojmovi iza kojih se u Hollywoodu kriju ponešto drukčija značenja; u ozračju je stalne strepnje i grozničave odgovornosti — što se ne zamjećuje kod dodjele Oscara. No, dalje, radio je Lustig i u zaboravljenom Dubrava filmu, na koprodukcijama kojih sada u nas gotovo više nema. I stigao je, skraćujući kurikulum do maksimuma, do Hollywooda, sa svim njegovim spomenutim morama: Tu su vrlo popularna televizijska serija Vjetrovi rata, pa filmovi, dva Oscara.

Ostao je, ipak, ovdje stalno prisutan pa i zbog toga radije pišem o njemu nego o vrlo simpatičnome Russellu Croweu.

Uposlio je naše filmske djelatnike u dva Oscarom nagrađena filma, što ni u njihovim natpisima nije zanijekano. Riječ je o ljudima, popularno zvanim tehničarima, scenskim radnicima, izvođačima nekih praktičnih poslova — o zvanjima u kojima su ti naši dečki na svjetskome nivou i tako, nada je, tvore još nekakvu bazu za održanje i napredovanje hrvatskoga filma. Usput: u procesu balkanizacije i njoj srodnih fenomena takva vrsta radne kompetentnosti počela se zanemarivati. Također, usput, već osamdesetih Lustig je pokušao pomoći ovoj filmskoj sredini, no dušebrižnici su smatrali da je ličnost (svjetskoga, povijesnoga kalibra) o kojoj se radilo u tom projektu »nepodobna« — pa se to američko djelce otišlo snimati u susjednu zemlju. Napokon, najdigresivije, na smotri hrvatskoga filma u New Yorku (1997), na koju se pobrinuo doći, Lustig je autoritativno, s lakoćom demantirao gluposti koje o njegovoj zemlji pričaju oni kojima je izvor spoznaja površna novinska informacija.

Tek toliko, odnosno, tek bi sada trebalo početi pisati jedan novi i sadržajniji članak, o jednom američkom televizijskom i filmskom producentu našega podrijetla...