Kriterij za smiješno

Sue Townsend, Adrian Mole: The Cappuccino Years, Michael Joseph, 1999.

Nakon Tajnog dnevnika Adriana Molea — 13 3/4, Novih jada Adriana Molea i Adriana Molea na pragu zrelosti stiže i Adrian Mole — The Cappuccino Years, najnoviji dnevnik ovog bivšeg tinejdžerskog štrebera, a sada samozvanog intelektualca i neobjavljivoga pisca koji je još dovoljno pametan da zna da nije baš prepametan.

Unutarnje misli Adriana Molea postale su svojedobno najprodavanija britanska knjiga u posljednjih dvadeset godina, a prvi dnevnik donio je nekoliko nastavaka, dvije televizijske serije, mjuzikle i kazališne predstave. I najnoviji nastavak već je pretvoren u BBC-jevu seriju, ironično, budući da upravo Adrian svoja piskaranja BBC-ju nikako ne može prodati.

Šik pajzl u Sohou

Ovaj put Adrian se nalazi u samom epicentru trendovskoga Londona potkraj devedesetih godina. Sada mu je osjetljivih trideset i četvrt godina i poznati je kuhar u restoranu Hoi Polloi, šik pajzlu u Sohou koji se proslavio tradicionalnim engleskim jelovnikom koji uključuje krumpiriće pržene u loju, juhu od rajčice iz limenke, Nescafé i čokoladice After Eight. Mole svojim nekarizmatskim nastupom osim toga na televiziji vodi emisiju Offaly Good!, gdje kao televizijski kuhar predstavlja čari jela od iznutrica i ovčjih glava.

Dok su prijašnji dnevnici autorice Sue Townsend izbjegavali tadašnju Englesku pod Margaret Thatcher, najnoviji dnevnik odvija se u atmosferi medijskog ludila oko izbora novoga laburističkog premijera Tonyja Blaira, ali fasciniranost cool Britanijom ne pogađa primjerice Adrianovu mlađu sestru, koja s gnušanjem promatra televizijski prijenos laburističke pobjedničke fešte na kojoj budući ministri pokušavaju i zaplesati uz pop-ritmove. U ovaj su dnevnik ubačeni i drugi događaji s novinskih naslovnica devedesetih — smrt princeze Diane, ljubavne eskapade ministra Robina Cooka i slično. Tu je i jedini redundantni dio knjige — Adrianovi ne baš pozitivni osvrti na drugu poznatu britansku voditeljicu dnevnika — Bridget Jones.

Adrianova vječna ljubav, Pandora Braithwaite, sada je laburistička zastupnica u Chanelovu kostimu, koja, da bi dokazala odanost domovini, prelazi na Vivienne Westwood. Adrianov suparnik skinhead-pjesnik Barry Kent uništava živce svoga prijatelja postavši poznati i prodavani autor, dok BBC uporno ne zanima scenarij za komičnu seriju o dvostrukom životu dostavljača koji noću postaje serijski ubojica. Ni eksperimentalni roman bez vokala ne nailazi na odaziv izdavača. Zapravo je jedina osoba koja se za rukopis zanima srpski prevoditelj Jajkj Vljukjkjv (!), koji bi knjigu rado predstavio na tržištu bivše Jugoslavije.

Stan-kafić-krevet

Adrian je dakle napunio tridesetu, ali starenje očigledno uvijek ne povlači i sazrijevanje. Mora se priznati da je, za razliku od chardonnayem natakane Bridget Jones, čije se pustolovine odvijaju na relaciji stan-kafić-krevet, Adrian zaista kreativniji u stvaranju preduvjeta za katastrofu. Splet samoizazvanih događaja koji od njegova života čine omanji pakao zaista je savršen za moleovsku introspekciju — život s dvogodišnjim sinom Williamom, »divnim dječakom, naročito kad je pod sedativima«, nakon rastave od svoje nigerijske supruge, iznenadno otkriće drugoga, trinaestogodišnjeg sina, paljenje i uništenje tek naslijeđene kuće nakon nevesele veze s učiteljicom s piromanskim dosjeom.

Dakle, Adrian je još onaj stari, gotovo da se i ne razlikuje od svog tinejdžerskog prapočetka, ali upravo je to ono što čitatelji koji su starili zajedno s njim i očekuju. S njim se još može poistovjetiti svatko tko ima književne ambicije, bračne probleme ili naporne roditelje u klimakteriju, odnosno čije majke pišu pjesme o tugujućoj maternici, a humor Sue Townsend ostao je takav da se čitatelj, kako je napisao kritičar lista »Independent«, »glasno smije u autobusu ili podzemnoj, što je ujedno i jedini stvarni kriterij za smiješno«.

Iva Krtalić-Muiesan