Komediju je lako kritizirati

Komediju je lako kritizirati

Danas uglavnom shvaćam redatelje koji su se uplašili divnoga teksta Bohumila Hrabala. Naime, kad cijenite nečije književno djelo, bojite se nećete li ga upropastiti. Mlad redatelj tako što ne osjeća i ne shvaća

Izbor filmova redatelja Jiuíja Menzela privukao je u zagrebačku Kinoteku mnogo ljubitelja čeških komedija. U uvodu retrospektive prikazan je dokumentarni film o nastajanju predstave Nemoćnik u pameti, koju je Menzel s glumcima kazališta »Komedija« prije dvije godine postavio u Zagrebu i Dubrovniku. »Film Jiuí Menzel — hrvatski dnevnik prvi je dokumentarac o mojemu radu u kazalištu«, rekao je češki redatelj kojemu je takva pozornost očigledno godila.

Retrospektivni izbor vaših filmova počinje Strogo kontroliranim vlakovima. Premda ste za svoj cjelokupni opus od desetak filmova dobili mnoštvo nagrada, za taj ste igrani prvenac dobili najveću nagradu — Oscara. Zašto su scenarij toga filma trojica uglednih čeških redatelja odbila snimati?

— Bio sam mlad, glup, nisam previše razmišljao o tome pa nisam ni znao što je strah od odgovornosti. Zato sam taj projekt željno prihvatio. Danas uglavnom shvaćam redatelje koji su se uplašili divnoga teksta Bohumila Hrabala. Naime, kad cijenite nečije književno djelo, bojite se nećete li ga upropastiti. Mlad redatelj tako što ne osjeća i ne shvaća.

Filmovima koje ste snimili prema književnim predlošcima Bohumila Hrabala i Vladislava Vančure dokazali ste da se vrsna književnost može pretočiti u vrijedna kinematografska ostvarenja. Koliko vam je u tome pomogao susret s Bohumilom Hrabalom?

— Kad sam počeo snimati filmove, Hrabal je već pisao i objavljivao. Bio je za naraštaj stariji, no nije još bio slavan jer je godinama zabranjivan. Naš je susret bio sudbinski za mene. Upoznao sam se s čovjekom koji mi je veoma blizak i od kojega sam mnogo naučio. Hrabal je volio ljude. Njegova se ljubav prema njima očitovala na skroman način, u konkretnim stvarima. Veoma to cijenim i nastojao sam u svojim filmovima sačuvati njegove žive likove s ljudskim sadržajem, likove vrijedne i ljubavi i sućuti.

Što vas je privuklo suradnji s književnikom Zdenekom Sverákom, poznatim piscem tekstova za osebujno praško kazalište apsurda Járe Cimrmana?

— Sverákov je humor divan. Zacijelo ga se sjećate iz filma Selo moje malo koji je u Hrvatskoj veoma omiljen. Taj autor ima mnogo zajedničkog s Hrabalom, premda je SvĐrák mnogo mlađi. SvĐrák prividno ne doseže književnu dubinu poput one Hrabalove, no i njegov je odnos prema ljudima topao i sućutan. To je možda već određena tradicija češke književnosti i kazališta.

Smatralo se da su Vančurini i Hrabalovi tekstovi odveć literarni. Kako ste ih uspjeli pretočiti u filmove?

— Nije istina da Hrabal nije dramski autor, samo se dramatičnost mora znati pročitati i izvući iz njegovih poetskih tekstova. Prema njegovim prozama nastao je niz filmova. Otprilike pet predstava igra se u kazalištima prema Hrabalovim književnim predlošcima. Znači, on zapravo jest dramatičan. To što on ne piše dramske forme ništa ne mijenja na toj činjenici. Stvarajući višeslojne, žive likove, Hrabal je zapravo pisao i kazališno i filmski.

Poznavatelji vašega djela uzalud su očekivali jedan od rijetkih filmova koji još nisu prikazani u Hrvatskoj, kontroverznu adaptaciju romana ruskog autora Vojnoviča. Zašto Doživljaji dobrog vojnika Čonkina nisu imali uspjeha kod češke publike?

— Volim Čonkina. Mislim da nije lošiji od ostalih mojih filmova, no neke su okolnosti bile nepovoljne. U njemu su glumili nepoznati ruski glumci, njegova je tema bila ruska. U vrijeme prikazivanja filma u kinima Češku je zapljusnuo val američkih filmova, koji su prije, u doba totalitarizma, uglavnom bili zabranjeni. Njihova je estetika bila drukčija od estetike moga filma. Mladi gledatelji, koji su veći dio publike u kinima, nisu uspostavili pravi odnos prema njemu.

Je li češkom nagradom za životno djelo prije nekoliko godina završila vaša filmska djelatnost i hoćete li odsad režirati samo u kazalištu?

— Trebao sam snimati Služio sam engleskog kralja prema prozi Bohumila Hrabala. Premda sam taj film možda i najviše želio snimiti, dosad u tome još nisam uspio. No to je prebolna tema za mene i ne želim o njoj govoriti.

Godinama sudjelujete u žirijima uglednih festivala. Čini li vam se da je komedija dovoljno zastupljena u svjetskoj kinematografiji?

— Pogledajte koliko je komedija dobilo važnije nagrade na filmskim festivalima. Možemo ih nabrojati na prstima jedne ruke! A zapravo mnogo ozbiljnih slavnih filmova koji su svojedobno dobili važne nagrade danas više nije gledljivo. Mislim da je to ponajprije zbog njihove pretencioznosti. Za razliku od filmova Renea Clairea, Jeana Renoira, Charlieja Chaplina. Sjetite se samo komedija Netko to voli vruće ili Praznik u Rimu. Ozbiljni filmovi iz tih vremena, ako nisu potpuno dosadni, doimaju se pomalo smiješno. Pogledajte staroga Fellinija i Antonionija i shvatit ćete o čemu govorim.

Općenito se smatra da je komedija lakši žanr. Je li doista lako snimiti dobru komediju?

— Komedija mora biti ponajprije kvalitetna. Kad nešto ne uspije autorima dramskoga žanra u kinematografiji, uvijek se mogu pravdati da je njihova pogreška ili nespretnost zapravo umjetnička namjera. Ozbiljnost teme sprečava gledatelje i kritičare da kritiziraju filmsku dramu. No komediju je lako kritizirati. Kritičari i ljudi koji vole biti ozbiljni moraju se malo osvetiti zato što su se u kinodvorani smijati i bijesni su na autore koji su ih — nasmijali!

Ima li u Češkoj, tradicionalnoj zemlji humora, i danas dovoljno komedija?

— Mislim da ima. Lijepe komedije snima Jan Sverák, redatelj Oscarom nagrađena filma Kolja, ili Jan Huebejk, čiji je film Moramo se pomagati bio ovogodišnji kandidat za nagradu Američke filmske akademije. Bit će prikazan na Tjednu češkog filma u Zagrebu, a trebao bi se pojaviti i u hrvatskim kinima.

Humorom kao iz vaših filmova prožeti su i tekstovi vaše knjige Pa ne znam..., čiji je hrvatski prijevod upravo objavio zagrebački nakladnik AGM. Za čitatelje »Vijenca« već blizu godinu dana pišete kolumne. Navodno ćete ujesen postaviti dvije komedije u kazalištu Komedija i zaigrati u jednom hrvatskom filmu. Kakvi su vaši doživljaji iz tjednoga promotivnog boravka u Hrvatskoj? Što vas toliko veže uz ovdašnju sredinu?

— Svidjelo mi se predstavljanje knjige mojih tekstova Pa ne znam... koje su čitali glumci kazališta Komedija. Publika se smijala i ljudi su lijepo reagirali na prijevod moga teksta. Jučer sam bio u Daruvaru u posjetu češkoj manjini. Iznenadilo me što rade prave kazališne predstave i cijenim to što njeguju češku kulturu. Volim Hrvatsku. U posljednjih dvadeset godina radio sam pet puta u kazalištima u Zagrebu i Dubrovniku. Ovdje imam mnogo prijatelja i osjećam se pomalo kao kod kuće.

Razgovarala Dagmar Ruljančić