Klasična komparatistika

Dragutin Horvat, Oesterreichische Literatur in Kroatien, Naklada ArTresor, Zareb, 2000.

Danas, kada su svima puna usta globalizacije, europeizacije i multikulturalnosti, te su skloni te političke nazive — a oni su nerijetko tek flatus vocis — ponuditi u zamjenu za poimanje kulture kao jezično posredovanih intelektualnih i moralnih vrijednosti, specijalistička se knjiga književnoznanstvene orijentacije može doimati kao kakvo »prevladano« (marksistički rečeno: »ukinuto«) zanovijetanje nekih tamo »pukih« filologa. Ti »puki« filolozi međutim govore jasno, stvarnostno i logično. Govore, primjerice, o suodnosima austrijske i hrvatske književnosti. A književnost je ipak, uza sve današnje mnogoznakovne sustave i pripadne im kanale, pohrana svih izraza ljudskoga uma, od pamtivijeka do danas. A tako će biti dok bude ljudskoga društva.

Politički faktori kao mutavi tukci

Europeizirana otkad je kršćanska, hrvatska je kultura bila u tješnjim a plodnim doticajima s gotovo svim kulturama našega kontinenta, o čemu svjedoče knjige niza Relations, što ga objavljuje Društvo hrvatskih književnika uz doličan trud urednika Dražena Katunarića. Zlobno mogu ustvrditi, osvjedočen kadšto, da bi mnogi naši politički faktori što idu u goste stranim državnicima bez tih knjiga bili mutavi tukci. Tu nerijetko nalaze prve i, glede njih, jedine obavijesti.

A stvar je vrlo jednostavna. Umjesto frazetina i taštih sociopolitičkih instrukcija, valja se latiti istraživanja i izdavanja bitnih knjiga, kakve piše nemalen niz hrvatskih stručnjaka, a objavljuje ih, pored spomenutog Društva, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, te Matica hrvatska, primjerice. Objavljuju ih i ozbiljni nakladnici, to će reći oni duhovno ozbiljno zapitani.

Njemački vs. američki

Jedan je od njih svakako ArTresor, već tradicionalno sklon temeljnim filološkim djelima hrvatske kulture. Dragutin Horvat, ugledni naš germanist i profesor njemačke književnosti na Filozofskom fakultetu, objavio je u toga vrlog nakladnika knjigu mala opsega ali putokazno značajnu. Ako ništa drugo, Horvatova knjiga donosi poglavlja o recepciji austrijske književnosti, poglavlja što bi se površnu umu mogla činiti suvišnima, a ipak nas zaprepašćuju ukazivanjem na zaborav naše nekadašnje duhovne (ne samo političke) matice: Austrije, posebice Graza i Beča. Taj je zaborav možda manji glede svijesti o filozofskim i umjetničkim veličinama koje su nam bile smjerokazne, i nekoć i danas, a puno veći glede temeljnog problema: jezika. Njemački je danas u Hrvatskoj toliko zaboravljen, toliko malo čitan, toliko bagateliziran za račun slabo naučenog američkog jezika, toliko nadalje slabo znan, da to valjda i jest najbolji pokazatelj koliko smo u prošlom stoljeću osjetili blagodati »socijalizma kao svjetskog procesa«. A bez njemačkog, pridometnut ću: francuskog, talijanskog i španjolskog, nema, dragi moji globalizanti, ni Europe ni povijesti; ni napretka, dakako.

Na takva nas razmišljanja navode i podaci iz Horvatove knjige »priloga kakvoj interkulturalnoj povijesti književnosti«. Današnjem će mladom, pa i književno obrazovanijem intelektualcu, teško biti poznato, da su Franz Grillparzer, Oedoen von Horváth, Hugo von Hofmannsthal, Arthur Schnizler, Franz Werfel, Karl Kraus, a danas Joseph Roth, bitno suodređivali hrvatski kazališni, književni, uopće duhovni život. Zašto tomu više nije tako; zašto, primjerice, hrvatsko čitateljstvo pomalo zaboravlja i takve veličine kao što su Rilke, Kafka, Musil, Broch, I. Bachmann, uz pridružene »bezdomovince« Celana i Canettia, razlozi su najbanalniji mogući, i danas ih svi vole navoditi: kultura elektroničkih medija, bijeg od teških metafizičkih pitanja, »prevladavanje« starih vrijednosti, »stvaranje civilnog društva«, težnja sjedinjenu jeziku, i slična pomodna pojednostavnjenja. Kolega Horvat vrlo je razložit, točan, i ciničan: Nakon 1918. novi su se gospodari Hrvatske svojski trsili oko zaborava jedne od njezinih duhovnih matica, Austrije, isto tako i oko svođenja njemačkog jezika na status pasivnog medija. Držim da Drago Horvat izbjegava okolišne odgovore, te daje one jasno razvidne, točne, uvjerljive, uostalom povijesno dokazane i činjenično utvrdljive.

Praktičan poticaj

Uopće, takva mu je i knjiga. Pisana na njemačkom jeziku, ona i austrijskom čitatelju nudi neke spoznaje. Naime, kad god valja uvesti koji recepcijski punktum, hrvatskoga pisca ili prevoditelja, Horvat kratkom perifrazom predstavlja stranu čitatelju našega zaslužnika. Tiče se to i izlaganja nekih temeljnih povijesnih i političkih procesa. Ako ništa drugo, austrijski će se čitatelj osloboditi političkih stereotipa kojima su ga (i njegovi) ideolozi futrali o nekoć pridruženoj kulturi i njezinim tvorcima.

Osam poglavlja Horvatovih komparatističkih izvješća o »sudbini« navedenih austrijskih pisaca trsi se oko »recepcijskih«, manje oko »emisijskih« ili »mezoloških« problema. Uglavnom, na svojim najboljim mjestima knjiga daje točne podatke o prvim i daljnjim prijevodima, izvedbama, objavama, te prihvatu u čitateljskim i gledateljskim krugovima.

Mnoge se činjenice iz knjige, oživljenu čitateljskom sjećanju nadaju kao praktičan poticaj. Primjerice, rado bih da tko danas objavi sjajan prijevod Hijacinta Petrisa Mladeži bez Boga, Oe. von Horvátha. Učinio bi mnogo glede zaustavljanja nekih današnjih »negativnih trendova« u mladih nasljednika budućega svijeta!

Knjiga Dragutina Horvata vrijedan je prilog klasičnoj hrvatskoj komparatistici, kakve danas — a za volju taštijih zamisli — kao da ima sve manje i manje.