Jednostavna formula

Amélie Nothomb, Higijena ubojice, Algoritam, Zagreb, 2000. S francuskog prevela Bosiljka Brlečić

U vrlo kratkom vremenu pred hrvatskim su se čitateljstvom našla dva romana belgijske spisateljice Amélie Nothomb. Mlada trideset četverogodišnja autorica iza sebe već ima podulji niz od devet naslova, a pozornost hrvatskih izdavača privukao je ponajprije Strah i trepet — dobitnik nagrade Francuske akademije za najbolji roman 1999. Higijena ubojice zanimljiva je, pak, iz dva razloga — to je autoričin prvenac, kojim je odmah zaslužila pozornost kritičara i publike, a nedavno je upravo po njemu snimljen i film.

Nina doživljava katarzu

Glavni lik — iznimno debeo osamdesetogodišnji Prétextat Tach, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, obolio je od raka i preostaje mu tek nekoliko mjeseci života. Svaki novinar koji drži do sebe želi biti onaj koji će objaviti njegov posljednji intervju. Nakon niza neuspješnih pokušaja u kojima ih slavni pisac sadistički vrijeđa i ponižava, dolazi jedna žena. Hladna i cinična novinarka Nina napokon uspijeva jednakom mjerom odgovoriti na njegovu mržnju i provokacije i razotkriti starčevu mračnu prošlost te stvarne motive i pobude iz njegovih romana. Dva glavna lika u većem dijelu romana izmjenjuju kratke, britke replike i gotovo u svakoj rečenici ismijavaju književne i životne klišeje, institucije, ljudski rod te, ponajviše, same pisce i njihove čitatelje. Takve ironične izjave iz usta mlade novinarke (otprilike vršnjakinje dvadeset petogodišnje autorice) djeluju ipak pomalo pretenciozno i arogantno, a Amélie Nothomb ne čini ništa da nas uvjeri da to nije i njezino stajalište. Pomalo umjetno stvorenom dijaloškom dinamikom koja bi se trebala kretati prema nekakvom završnom krešendu autorica nas dovodi pred konačnu dilemu. Kada se ta dilema napokon razriješi, novinarka Nina doživljava katarzu, ali čitatelj u njoj ne sudjeluje, dapače, osjeća samo antipatiju prema oba lika i općoj autoričinoj ideji.

Želja za dokazivanjem

S tim romanom Amélie Nothomb započela je i tradiciju upletanja autobiografskoga u svoja djela. Bogat izvor činjenica autorici je pružio njezin nimalo običan dotadašnji život — djetinjstvo u Japanu, rad u velikoj japanskoj tvrtki i neposredan doživljaj njegove kulture, odbijanje da se odrekne svog bezbrižnog djetinjstva neuzimanjem hrane i anoreksijom te opsjednutost Nietzscheovim Zarathustrom i starijom književnošću. Autentično podrijetlo starčeve mizantropije te njegove opsjednutosti hranom, djetinjstvom ili nekim piscima daju romanu dodatnu, bolesniju, dimenziju. Ali svi su se kritičari složili u pohvali jednostavne i uspješne formule oko koje Amélie Nothomb gradi svoje romane — zatvorena tematska i prostorno-vremenska konstrukcija s rijetkim izletima u podsvjesno ili u prošlost, vrlo malen broj glavnih i sporednih likova, naglašenost opisa te velika važnost dijaloške forme, često svedene tek na izmjenu kratkih replika. I dok su sve navedene karakteristike najjasnije izložene u posljednjem, nagrađenom romanu, Higijena ubojice, kao prvi u nizu, ipak je roman nešto otvorenije forme i manje čistih ideja.

Možda je oduševljenost književnih francuskih kritičara koji su za ovaj roman tvrdili da je odveć zreo da bi bio djelo debitanta ipak bila malo pretjerana, no Amélie Nothomb svakako su zasluženo dodijelili nagradu za deveto, potpuno zrelo djelo, Strah i trepet. Prvenac, ipak, velikim svojim dijelom zrači pubertetskom željom za dokazivanjem, ismijavanjem autoriteta i društvenih pravila te, relativno neutemeljenim, naglašavanjem vlastite intelektualne premoći. Dakako, već su ovdje uočljive i neke njezine kvalitete, koje će tek u kasnijim romanima sasvim doći do izražaja. Higijenom ubojice autorica je, ponajprije, pokušala prebroditi vlastitu životnu krizu i pomalo zakašnjeli ulazak u svijet odraslih, na koji je napokon morala pristati.

Jelena Gluhak