Jedanaest desetljeća hrvatskoga pravopisnog križnog puta

Prošlo je već gotovo jedanaest desetljeća od izlaska I. izdanja Hrvatskoga pravopisa dr. Ivana Broza 1892. Ta je knjiga značila preokret u povijesti hrvatskoga pravopisanja: do hrvatskoga narodnog preporoda u pravopisnoj se praksi prepletala primjena fonološkoga načela, koje odgovara transparentnoj glasovnoj strukturi hrvatskoga jezika, s primjenom morfonološkoga načela, kojega se uporaba može tumačiti raznim čimbenicima (na čem se danas ne ćemo zadržavati). Nakon Preporoda natječu se i smjenjuju razni pravopisi uređeni prema morfonološkome načelu, vladajućem u slavenskim jezicima (Zagrebačka i druge škole). Brozova knjiga unosi bitnu promjenu. Broz uvodi fonološki pravopis, razmjerno dosljedno (vrabac-vrapca, sladak-slatka, svatovi-svadba, pod+pun-potpun, i sl.). U tome se on slaže s Maretićevim krugom hrvatskih jezikoslovaca, kojemu sam samo djelomično pripadao. Osim svoje pravopisne nověnZ Brozov Hrvatski pravopis donosi i dvije slovopisne novosti: uvodi pisanje slova đ za dotadanji dvoslov dj/gj i pisanje dugog jatova refleksa troslovom ije, koji inače u hrvatskom jeziku označuje dva sloga (nijedan, krijem, kutije i sl.), iako se naš dugi jat u pravilu čita, to jest izgovara kao jedan slog.

Od fonološkoga načela Broz odstupa, izuzmemo li promjene između riječî (kod kuće umjesto kot kuće), samo u tome da d ne prelazi u t ispred s, š, c, č, ć. Za kasniji pravopisni razvoj važne su još neke pravopisne odredbe. U dvjema od njih Broz nije dosljedan. Imeničke plurale na -dci, -tci piše tako samo iznimno, inače -ci, a za kratki jat iza skupine suglasnik + r (tzv. pokriveni r) piše čas je (krjepost, pogrješka i sl.), čas e. Navest ću još samo jednu pojedinost: Broz piše rastavljeno ne ću.

Boranić

Nakon Brozove smrti priređivanje Hrvatskoga pravopisa preuzima Dragutin Boranić i izdaje ga kao Broz-Boranićev (4 izdanja do 1915). Boranić ne unosi bitnijih promjena, samo razrađuje tekst, a Brozova kolebanja uklanja samo djelomično te smanjuje broj primjerâ s je iza »pokrivenoga r«. No nakon I. svjetskog rata Boranić već znatnije intervenira te u četiri izdanja između 1921. i 1928, objavljena već samo pod Boranićevim imenom, mijenja i naslov u Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Što se tiče izostanka asimilacije d, nema promjene, ali je iza »pokrivenoga r« ostaje još samo u (po)modrjeti i ogrjev, drugdje je već e.

U razdoblju od uvođenja šestojanuarske diktature i izdavanja obvezatnoga Pravopisnog uputstva 1929. pa do uspostave Banovine Hrvatske 1939. Boranić izdaje od 1930. do 1937. tri izdanja uglavnom prilagođena nametnutomu Uputstvu. Takav je pravopis bio omražen u Hrvatskoj i neovisna javnost nije ga se držala, tako da je među prvim aktima Banovine Hrvatske bilo ukidanje nametnutoga pravopisa. Sam Boranić priređuje za Banovine dva izdanja, 1940. i 1941. pred rat, vraća se na stanje iz 1928, a izdanje iz 1940. određuje kao četvrto ne priznajući svojih izdanja iz doba diktature te tako unosi pomutnju u bibliografije (često se govori o deset Boranićevih izdanja, a bilo ih je zapravo jedanaest).

NDH, ZAVNOH

Pri koncu Banovine Franjo Cipra, Petar Guberina i Kruno Krstić priređuju novi fonološki Hrvatski pravopis, u kojem nastoje vratiti prvotne Brozove pravopisne odredbe, uključujući i proširenje primjera u kojima se Broz kolebao (-dci, -tci, je iza »pokrivenoga r«). No dolazi rat i vlasti NDH uništavaju 1941. već složenu pravopisnu knjigu triju autora (objavljena je tek 1998. prema očuvanim tiskarskim otiscima). Te vlasti izdaju pravopisne propise 1942. i 1944. vraćajući morfonološki pravopis iz 80-ih godina XIX. stoljeća, koji se nakon uvođenja Brozova pravopisa bio postupno povlačio iz prakse sve do I. svjetskog rata. No na područjima izvan kontrole kvislinških vlasti ostao je na snazi banovinski Boranićev pravopis, što je ZAVNOH i potvrdio na zasjedanju u Topuskom (to je valjda jedinstven događaj u povijesti ratova). Nakon rata izlaze još dva Boranićeva pravopisa, 1947. i 1951. uglavnom ista kao za Banovine (samo što 1951. nema više nijednog primjera s je iza »pokrivenoga r«, no to izdanje nije više priredio sam Boranić).

Hrvatsko filološko društvo željelo je dotjerati i modernizirati pravopis i s početkom 50-ih godina osniva Povjerenstvo za izradu novoga hrvatskog pravopisa. U radu sam i sam sudjelovao pa se sjećam da su odredbe bile slične kao u onome što je uništen 1941. Rad Povjerenstva bio je već gotovo završen kada je morao biti prekinut zbog priprema za Novi Sad.

Londonac

Novosadski pravopis 1960. zapravo je bio namenut. On svodi čuvanje d samo na položaj ispred s i š, iza »pokrivenoga r« je tolerira samo u ogrjev (uz protežirani ogrev), a uvodi i sastavljeno pisanje neću. Bio je na snazi do Deklaracije 1967, a od tada se sve do konca 80-ih u praksi primjenjuje bez ikakva reda razne kombinacije novosadskoga i Boranićeva pravopisa. U doba Hrvatskog proljeća trojica autora priređuje novi Hrvatski pravopis u sličnu duhu kao Cipra-Guberina-Krstić i kao Povjerenstvo HFP, ali i sa sličnom srećom: nakon Karađorđeva je uništena gotovo cijela naklada već otisnute knjige. Spašeno je nekoliko primjeraka iz tiskare pa je izdanje pretiskano u Londonu (tzv. »londonac«).

Tu sad počinje posljednja faza razdoblja od jedanaest desetljeća nakon Broza. O njoj u sljedećm prilogu. Ali jedno valja već sada spomenuti. U slavenskim je jezicima vladala njemačka interpunkcija, takozvana »gramatička«, i u većini je tako i danas. U 20-im godinama Aleksandar Bečić uvodi u srpski jezik anglo-francusku interpunkciju, takozvanu »logičku«. Ona je i nama bila nametnuta 1929-1939. No nijedna od njih ne odgovara duhu slavenskih jezika. U novosadskome se natezanju između Boranićevih i Belićevih pravila iznašla jedna nova, kompromisna interpunkcija, koja zaista odgovara slavenskoj gramatičkoj strukturi. Od 1960. ona se primjenjuje, tiho i ne baš dosljedno, ali u našim se pravopisnim raspravama ona i ne spominje, jer ju nitko ne osporava. Uostalom, ni »gramatička« ni »logička« interpunkcija nisu bile specifičnom ni hrvatskom ni srpskom tradicijom. Jednostavno: u svakom zlu i nešto dobra!