Iznevjerena očekivanja

Iznevjerena očekivanja

Očekivanja, međutim, unatoč tradicionalnim aplauzima dobronamjerne publike, nisu opravdana ni premijerne ni reprizne večeri, a za ovu predstavu teško da se može reći kako će propušteno nadoknaditi idućim izvedbama

Kada je riječka Opera HNK Ivana pl. Zajca najavila Verdijeva Don Carlosa kao središnji događaj sezone u godini Verdijeve obljetnice, većina poznavatelja matičnog ansambla pitala se tko će pjevati šest visoko zahtjevnih solističkih uloga. Jedan od razloga, naime, zbog kojeg se Don Carlos rijetko izvodi jest i solistička podjela u kojoj moraju biti tri moćna basa, čime se malo ansambala, barem u nas, može pohvaliti.

No, dirigent Miroslav Homen, koji je već godinama jedan od zagovornika postavljanja te opere na riječku scenu, angažirao je najbolju moguću podjelu u našim uvjetima, s tim da je čak imao dvojicu interpreta uloge Filipa, dvije Eboli, dva inkvizitora i dvojicu Posa. Kako su među solistima samo dvoje interpreta članovi matičnog ansambla, a brojni gosti i njihove obveze usložnjavaju planiranje repertoara, dvostrukom je podjelom glavnih rola omogućen život ovog djela na riječkoj sceni.

Ambiciozni projekt ovjenčan je angažmanom talijanskoga redatelja (ujedno i scenografa), Darija Michelija, uz čije se ime vezuju brojne predstave realizirane od Dublina do Seula, kao i nekoliko filmova i suradnji s poznatim filmskim redateljima.

Premijera se očekivala s velikim zanimanjem, a ulaznice su razgrabljene i za prvu reprizu, čime je na važnosti dobila i druga pjevačka podjela.

Neinventivna režija

Očekivanja, međutim, unatoč tradicionalnim aplauzima dobronamjerne publike, nisu opravdana ni premijerne ni reprizne večeri, a za ovu predstavu teško da se može reći kako će propušteno nadoknaditi idućim izvedbama. Riječ je, naime, o potpuno neinventivnoj, stereotipnoj, štoviše i banalnoj režiji, koja se nije bavila protagonistima, nego je samo aranžirala prizore. Stoga riječka predstava počiva isključivo na muzičkoj izvedbi, koja je, srećom, nadmašila scensku, ali i otvorila pitanje opravdanosti cijelog projekta. Nije li možda ipak bilo dovoljno, pogotovo u eri opće besparice, ovo djelo izvesti samo koncertno? Uostalom, uza sve napore i propagandu, Rijeka objektivno ima opernih gledatelja za jedva četiri izvedbe istog naslova.

No, što je — tu je. Riječka je opera dobila svog Don Carlosa u kojem su ulogu Filipa, na premijeri i prvoj reprizi, pjevali sarajevski bas Ivica Šarić i Splićanin Ivica Čikeš (a u podjeli je naveden i Dinko Lupi, koji bi ovom rolom trebao proslaviti svoju umjetničku obljetnicu). Ivica Šarić iskusni je bas, njegova je interpretacija Filipa bila proživljena glazbeno, ali joj je nedostajalo scenske snage. To se posebno osjetilo u velikoj sceni na auto-da-feu, koja je dodatno redateljski omalovažena bičevanjem i paljenjem heretika, realiziranim potpuno diletantski, kao u srednjovjekovnom prikazanju na nekom zabačenom sajmištu.

Banalnost prizora uništila je i dramu koja se zbiva između Filipa, njegova sina Carlosa (Ante Ivić) i Pose (Valentin Enčev/Carmine Monaco), koja je, u danim okolnostima, bila i glazbeno nedostatna.

Ivica Čikeš također se suočio s problemom kako sam samcat realizirati Filipa. Oslonivši se na svoju glazbenu intuiciju, on je vrlo angažirano izveo veliku ariju u petoj slici, jer je samo tada, u okrilju relativno malog prostora kraljeve sobe, prirodno vladao scenom.

Eboli i Posa

S istim su se problemom nosili i Ante Ivić i obojica interpreta Markisa Pose. Oni su scenski pokret i kretanje pozornicom sveli na minimum, s tim što Valentin Enčev ipak ima najveći utjecaj na sceni. Već sama njegova pojava, a onda i lijep zapjev, čine ga najdojmljivijim muškim akterom riječke predstave, čak i nakon što je slabo rasporedio snage i koncentraciju, tako da je u odlučujućem trenutku prizor umiranja jedva doveo do kraja. Carmine Monaco korektno je otpjevao svoga Posu, ali je njegov scenski utjecaj vrlo ograničen.

Dinko Lupi snažno je donio ulogu Velikog inkvizitora, dok bi više zrelosti trebao za tu ulogu imati Ozren Bilušić.

Mirella Toić pjevala je Elizabetu de Valois temperamentom i u maniri istinske verdijanske belkantistice, a prave ovacije na premijeri dobila je Nelli Manuilenko kao Eboli. Ona je ujedno ostvarila i najbolju kreaciju čitave predstave, jer je zapjev obogatila dubokom dramskom proživljenošću i sjajnom scenskom pojavom. Na repriznoj je predstavi Eboli tumačila Inge Heinl, čija je kreacija također patila od nedostatne režije.

Obje predstave dirigentski je vodio Miroslav Homen, pod čijim je ravnanjem orkestar zvučao kao uigran korpus. Kao što se i običava u talijanskim verzijama Don Carlosa, i ovaj riječki preskočio je scenu u Francuskoj, gdje se na početku upoznaju Carlos i Elizabeta.

Scenografija koju je potpisao Dario Micheli stupovima i lukovima nastojala je dočarati sve scenske prostore, a velikim križevima stalnu prisutnost i snagu crkve u vremenu Filipa Drugog. Najuspješnije je realiziran prizor u Filipovoj sobi. Kostime s kojima se riječka opera nije ni najmanje usrećila realizirala je Svetlana Kosilova, a izrađeni su u Studiju Erba, u Comu, a dorađeni u radionicama riječkoga kazališta. Ono što smo vidjeli nije trebalo posuđivati u Comu, bilo je dovoljno posegnuti u fundus bilo koje hrvatske operne kuće, pa tako i riječke.

Svjetlana Hribar