Istinoljublje iz zamke

Slobodan Novak, Digresije. Razgovori s Jelenom Hekman, Ex libris, Zagreb, 2001.

Gotovo četvrt stoljeća, jao, Slobodan Novak nije objavio neku novu knjigu. Pisac nedvojbena ugleda i čitanosti, akademik i autor iz školske lektire, tvorac djela populariziranih filmom, kazalištem i radiom, istodobno pripadnik književne grupacije (ili orijentacije) s trajnim biljegom disidenstva, povukao se davno iz intenzivnijega javnog života, a bogme i iz uočljivije literarne prakse. Pretežno samujući u tišini svoje rapske Gajarde (ljetnikovca, ladanja, tuskuluma, kompenzacije za davni izgubljeni zavičaj), pristao je u zreloj dobi od sedamdeset i pet ljeta ispričati priču svojega života, te se oglašava knjigom od tristo i šezdeset stranica — zlobno govoreći, opsežnijom od najvećih mu djela.

Živa kronika

Vjerujem da će knjiga Digresije steći i zasluženu i nezasluženu pažnju, jer je riječ o iznimno živoj kronici velikoga dijela dvadesetoga stoljeća, o sudbini pojedinca, obitelji i čitavoga društva u hrvatskim prostorima, o sjećanjima u koje su pozitivno i negativno upleteni brojni sudionici.

Priznanje za trud i mjerodavnu provokativnost zaslužuje, dakako, i voditeljica razgovora Jelena Hekman, koja je pitanjima prorešetala inače itekako rezervirana pisca, ne dopustivši mu da se uljulja u (ionako nepripadnu mu) poziciju samozadovoljstva i samodovoljnosti. Poznavanjem konteksta, neophodnim pozivanjem na potrebu konkretizacije, specificiranja, produbljivanja, ona je uspjela od Slobodana Novaka izvući uspomene i mišljenja o gotovo svim razdobljima i pojavama u kojima je sudjelovao, iznuditi — da se izrazimo prikladno — ispovijed koju nismo zavrijedili. A opet se ne može reći kako je nad piscem počinjeno nasilje, ne osjećamo da je pitateljica (intervjuistkinja) zlorabila zgodu jer je Slobodan Novak autor bitno ispovjednoga karaktera, prozaik neosporne autobiografičnosti, čovjek koji je pisanje i govorenje iskoristio da se oslobodi tereta nataložena iskustva, bremena nepovoljnih okolnosti. Izražavanje je Novakova potreba i luksuz, kazna i povlastica, pa možda i nije čudno što je u pisanju strogo dozirao količinu iskrenosti, a što se u govorenju mogao slobodnije prepustiti toku svijesti. No da ne bude nesporazuma, i u govornom obliku pisac pažljivo formulira svoje rečenice, važe riječi i misli, dinamično artikulira i komponira pasuse, tako da nipošto nismo uskraćeni za užitak u tekstu.

Budimo naivni, i smatrajmo da nas knjiga Digresije ponajprije zanima kao dopuna i komentar već klasičnih ostvarenja kao što su Izgubljeni zavičaj, Badessa madre Antonia, Mirisi, zlato i tamjan i niza ostalih pripovijesti i radio-drama (među kojima se, poimence, razmatra slučaj Dolutalog metka i Izvanbrodskog dnevnika). Nećemo biti razočarani podacima i tumačenjima što nam otkrivaju manje znane detalje i čvrstu faktografsku podlogu većine napisanog opusa, a još će nas manje razočarati autorova sposobnost poetološke razrade motiva. Iako je Slobodan Novak manje poznat kao esejist i kritičar (više kao polemičar i feljtonist), te iako nema teorijskih ambicija ili filozofskih pretenzija, značajnim ulomcima Digresija ispisao je vlastitu estetiku i etiku pripovijedanja (ili dramatiziranja). Drukčijom montažom dijelova dobili bismo pandan Marinkovićevoj refleksivnoj knjizi Nevesele oči klauna.

Uglavnom iskreni odgovori

S manje naivnosti, a više obične ljudske znatiželje, zavirit ćemo u Novakovu autobiografiju, u kojoj se prelamaju mnogi ključni momenti novije povijesti. Što je radio u sjemeništu? Kako je prošao u partizanima? Gdje je bio za Informbiroa? Zašto nije snažnije sudjelovao u hrvatskom proljeću? Tko je skrivio njegova razočaranja u socijalizam? Na takva i slična pitanja dobit ćemo zanimljive i uglavnom iskrene odgovore, a intimni i kolektivni faktori biografije stvorit će nerazmrsiv preplet od kojega živi duboko egzistencijalna (i po svom senzibilitetu pretežno egzistencijalistički poantirana) dimenzija njegova pisanja.

Da i nema provokacija i pikanterija (na koje će se recepcija jamačno više hvatati) knjiga Digresije bila bi nam zanimljiva kao bildungs-roman pojedinca iskorijenjena iz prve obitelji (ranom smrću majke) i urasla u drugu sredinu, koju osjeća kao zavičajnu, formativno određujuću, emotivno najbližu. Pa kad taj pojedinac doživi nasilno uklapanje u rigidnost sjemenišnog naukovanja, zatim prođe kroz epizodu talijanske okupacije i školovanja u tim uvjetima (kojima se neherojski, ali mladenački drsko odupire), pa se prisilno svrsta u partizanske redove, pa preživi bolesti i ranjavanja, pa dočeka oslobođenje s obvezom ponovnog dresiranja u uvjetima partijske discipline... onda je to ozbiljna građa za opću povijest represije. Da i ne govorimo o nimalo epizodnim situacijama, kao što su ubojstvo strica — drugog oca (i to sa strane suboraca, kolege po oružju), kao što je šikaniranje supruge u prvom poraću, kao što je maltretiranje pisaca zbog slobodoumnijih nazora, kao što je to ponižavanje u nizu radnih zadataka, kao što je neprekidno potiskivanje u svrhu samoodržavanja. Doista, nakupilo se mnogo toga za »psihogram glavnog lica«, čovjeka koji je izgubio zavičaj (dobivši, istina, još dva rezervna), koji je izgubio vjeru u Boga (zamijenivši je najprije za neki apstraktni humanizam, a rezigniravši konačno u utočištu vjere u domovinu), koji je izgubio mnoge bližnje, prijatelje i znance, a ponajprije sve iluzije — ali sublimiravši gubitkle u stilu i meditativnosti izraza, u ironiji i gorčini posljednjih spoznaja, u cinizmu, ali i podsmijehu nad vlastitom i tuđom nemoći.

Mrzovoljan, ali uvijek blizu

Za ljubitelja književnosti dovoljne bi bile i slikovito opisane epizode protagonistova dječjeg nastupanja (u mjesnom kazalištu, u kazalištu lutaka, u sjemenišnoj teatarskoj grupi, ali osobito u kavani koju je vodio stric, a kao pratnja orkestra ruskih emigranata — upravo je potresna slučajnost kasnijeg susreta s udovicom majstora Lebedeva). Povjesničar književnosti neće moći preskočiti svjedočanstva o fazi »Izvora« i »Krugova«, »Republike« i »Književnika«, pa i kratkotrajna uređivanja »Foruma«. Simptomatično je da je Novak, iako pretežno distanciran i pomalo mrzovoljno odmaknut od središta moći, nekako uvijek vrlo blizu dominantnim društvenim i kulturnim zbivanjima. Naravno, zasluženi status uglednog književnika (gotovo bismo kazali narodnog umjetnika, pomalo i inženjera duša promaknutog na tu funkciju zaslugama bivšega borca Narodnooslobodilačkog rata) vodi ga prema dinamičnim i čak dramatičnim prigodama utjecaja, ali ga skeptična narav čuva od pretjerane revnosti, tako da mu, čini se, uspijeva naći se u oku ciklona i sačuvati autonomiju mišljenja. Kako bilo, dodiri s političkim moćnicima ostavili su raznolike brazgotine, a slučajevi ili skandali kao što su tiskanje pjesama Sime Dubajića ili nemogućnost objavljivanja Šegedinova otvorenoga pisma Šuvaru, uklanjanje Tomičićevih stihova ili smjenjivanje Šoljana s uredničkog mjesta ostaju kao mjesta mogućih trauma.

Vještina samokritike

Ne štedeći mnoge druge, mislim da Novak ni sama sebe ne čuva od neobične izloženosti (čak bez obzira na to što nikakvu gestu ne možemo zaštititi od njezinih psihoanalitičkih reperkusija). Uostalom, i sam je posvetio značajne stranice vlastitoj temeljnoj mani — istinoljubivosti. Prisjećajući se, još jednom, neizbježnoga strica, koji je govorio što bi mu padalo na pamet, pa kud puklo da puklo, govori i o svojoj »blesavoj istinoljubivosti«, pa čak kako je, valjda, »genetski opterećen nekom štreberskom istinoljubivošću«. Znajući kako je vještinu samokritike stekao u sjemeništu, a usavršio u komitetima, ćelijama i crvenim kutićima druge ortodoksije, nasmijat ćemo se na takve formulacije i, možda još više, na alibije koje nudi, dovodeći istinoljubivost u vezu s luđacima ili pak sa starcima, ali u potpunosti shvaćamo njegovu potrebu pročišćenja kroz fikcionalnu prozu, koja neće iznevjeriti faktičku podlogu. Dužni smo shvatiti i prihvatiti kako je literatura za Novaka gotovo isto što i sudbina, konsupstancijalni njegov dio. Izvanredno je indikativan citat iz Lacana, kojim se poslužio da bi objasnio vlastite postupke: »Uvijek govorim istinu: ne cijelu, jer cijela se istina ne uspijeva reći... nedostaju riječi«. Indikativno je također da je golem, pretežan dio opusa Novak ispisao u prvom licu, u Ich-formi, takoreći u epskom subjektu, umanjujući tako pregrade i maske između zbiljskoga i virtualnoga, a opet pak koketno ostavljajući nezajaziv razmak između vlastite i romaneskne-novelističke osobnosti. Ovoga puta nije ostavio mogućnost uzmaka u lik Maloga, ili nekakvu sličnu personifikaciju, nego je s jednim tipom svjedočenja, a time i vlastitog razgolićivanja išao gotovo do kraja, odnosno dokud dopiru riječi (koje inače, lakanovski, svima nedostaju, premda Novaka upravo primjerno služe).

I inače mislim da je snaga Novakova pripovijedanja u izazivanju empatije, u poticanju identifikacije s govornikom koji razotkriva svoje najintimnije postupke. Za razliku od Marinkovića, s kojim ga se često uspoređuje (zbog mediteranskog ishodišta, crnohumornog osvjetljenja, pirandelističke igre zrcala itd.), Novak je češće stavljao u optjecaj vlastitu ranjivost i mnogo se manje služio tuđim figurama na kojima bi projicirao groteskno osjećanje svijeta. Njegov bih književni postupak oksimoronski okrstio eksihibicionizmom introspekcije, a u ovom neknjiževnom djelu vrlo književnih svojstava vjerujem da je on doživio svoj vrhunac. Dapače, pojačavajući do paroksizma, kazat ću kako mi čak naliči na — oprostite nespretnu naško-globalnu kovanicu — stid-tease, na draškanje čula prekrivanjem kroz otkrivanje. Doista, ne možemo izaći izvan literature, ne možemo knjigu pročitati kao puki dokument, kad se iza svake tvrdnje i ne hoteć sluti piščeva strategija i rukopis upravo majstorskog pera. Nemalu pažnju Novak je posvetio upravo zanatskim svojstvima pisanja, a umetnuta rečenica o »ortografski poučnom izostavljanju zareza« nek nam posluži kao indeks pomnje i količnik znanja.

Autentična po pristranosti

Upadajući u zamke memoaristike, prikazivač također treba priznati da piše o jednom od svojih najdražih autora (nadam se da neću izazvati refleks nesretne simpatije). Negdje daleke 1956. slušao sam u splitskom narodnom sveučilištu (na Prokurativama) Novaka kako čita prvu verziju Badesse... i otad nadalje neodoljivo znadem da je i »u našem gradu živio« Pisac (s majuskulom).

Ne računajući na prerogative toga davnog divljenja ili na motiviranu predilekciju, dio knjige čitao sam s aktivnim neslaganjem (ne i netrpeljivošću). Trebam li se ispovijediti da o Tuđmanu mislim manje zanosno, a o Gotovcu znatno povoljnije, da oštrinu sudova o Matvejeviću i Zuppi nipošto ne dijelim (takav mi je karakter, a — da se narugam sebi — tako i je i konjunkturno). Trebam li napomenuti da o praškoj deklaraciji PEN-a i danas mislim kako je bila potrebna i korisna (iako o samo PEN-u nemam pretjeranih iluzija), te da Novak senior to jednostavno nije htio shvatiti.

Knjiga Digresije autentična je baš i po pristranosti i strasti. Pisana je iz rezervata, iz zamke (šoljanovski rečeno, koja omogućuje zanovijetanje), iz perspektive distanciranja i što manjega umakanja u odluke, pa stoga i nužnoga nerazumijevanja za društvene kompromise i životne komformizme. Ključan je, u tom smislu, razgovor s Mirkom Božićem, koji je »obnašao dužnosti« pa tako i preuzimao odgovornost, kao što bi stanovita taktiziranja ili laviranja u kontekstu vremena valjalo također ljudski ocijeniti. Ne duguje li sam Novak opravdanu i izričitu zahvalnost osobama što su mu, preuzimajući dužnosti i obveze, omogućili stanoviti eskapizam, neutralnost, pa i sam život (od doktora Pere-Matića koji ga je poslao na liječenje, preko inženjera Kulišića, koji je prekinuo nit partijske istrage, pa do Barkovića i Božića, koji su pokrivali neke liberalnije inicijative). Nije moja zadaća istjerivati povijesnu pravdu, niti imam kompetencije za takvo nešto, ali uzimam pravo iskazivanja stanovitih rezervi, relativiziranja odveć apodiktičnih tvrdnji (primjerice, smatram da je Gotovčevo ponašanje u povodu Deklaracije objašnjivije njegovom željom za isticanjem u drugoj sredini, njegovom željom za izazivanjem dojma, negoli nekim uvjerenjem ili čak djelovanjem na poništavanju efekata same Deklaracije.

Od trača do vječnosti

Knjiga Digresije odista obuhvaća široku amplitudu od trača do vječnosti (ako nekoga zanima, pisac ne traži popust ni kod Boga, još manje u samoj Crkvi, o Bozaniću da i ne govorimo). Na planu dokumenta epohe vrlo je zanimljiva, na književnoj razini upravo nenadomjestiva, te vjerujem da će pružiti povoda i za solidniju psihokritičku interpretaciju i za suptilnije lingvostilističke analize. Nakon prvoga čitanja, u jednom dahu, možemo samo iskazati zadovoljstvo postignutom koncentracijom i nadahnutošću, možemo samo (logično, za našu stvar, dalje) uspostaviti dijalog i iščekivati tko će se i kako odazvati. Naravno, Digresije su grananja, pa i (povremena) zastranjenja, a ponajmanje kriju da su djelo škorpiona i gesta nemirenja. Iskreno govoreći, bilo bi nam drago da Slobodan Novak nastavi svoja zapamćenja, a još draže da dio ponuđenih medaljona uobliči u čvršću fakturu (pogotovo da dopuni i zaokruži treći triptih). Ne znam jesam li uspio ukratko naznačiti što resi i gdje su mogući grijesi Digresija, ali ih svakako nisam promatrao ni iz progresivne ni iz regresivne (a ponajmanje agresivne) vizure.

Tonko Maroević