Institucije mladima

Institucije mladima

Mislim da je zadaća svakoga ministarstva za kulturu i svakoga političara da najprije razori sve monopole

Eduard Miler predstavnik je poslijeratne generacije rođen u Ljubljani u miješanom slovensko-njemačkom braku. On je režiser trenutka, u stilu — tamo gdje je sam, vaš sam. Inače, najviše se osjeća svoj kod kuće u Trenti, u Lepeni, lijepoj dolini u Sloveniji, a jako je vezan i uz Prižbu na Korčuli. I što je stariji, Mediteran ga sve više vuče. Školovao se u Njemačkoj, u čijim je kazalištima, uključujući i Austriju, više godina radio kao glumac. Potkraj sedamdesetih počeo se ozbiljnije baviti režijom. Pripadnik je generacije koja je traumatizirana ratom i informacijski indoktrinirana interpretacijama toga rata. Vjerojatno ga zbog toga zanimaju mehanizmi pojedinačnog suprotstavljanja normama i za to se koristi teatrom kao medijem slobodna izražavanja. Za izabranu publiku, intuitivno i intelektualno sposobna gledatelja. Ali se njegove predstave pamte i nagrađuju, iako nisu često na repertoaru.

Prva predstava u njegovoj režiji s kojom sam se osobno susrela i poslije više puta gledala je Brechtov Pir malograđana, u ljubljanskoj Drami. Na istom je mjestu prije desetak godina gostovalo Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda s Brechtovim Baalom u njegovoj režiji. Više nego odlično. Zaključak: od tog redatelja ništa se ne propušta. Miler je ona vrsta režisera čije se predstave očekuju i pamte kao knjige omiljena pisca. Nestrpljivo i slatko. Najviše radi njemačke pisce, osobito autsajdere, jer su po njemu jako bitni za 20. stoljeće. Ono što ga je zadivilo kod Büchnera, čija je predstava Woyzcek nedavno premijerno prikazana u zagrebačkoj Gavelli, Miler kaže:

— Kod Büchnera me fascinira njegova senzibilnost, osjećaj za vrijeme. Njegov pesimistički pogled na svijet. Tako je radikalan u tome još samo Heiner Müller. Ima apsolutni osjećaj za čovječanstvo. On je jedan od bitnih autora za trenutno vrijeme.

Jeste li već negdje radili Büchnera?

— Radio sam Leons i Lena u Slovenskom mladinskom gledališču (SMG) prije osam godina. Sam sam već radio Woyzceka još kada sam bio student, prije više od trideset godina, na studentskoj sceni u Stuttgartu.

Zašto vas najviše zanimaju njemački autori?

— Zato što su mi najbliži, posebno njemačka dramaturgija 20. stoljeća. Dobro, tu je i Koltes, Harold Pinter, Sarah Kane, ali Heiner Müller ipak otvara za mene posebno zanimljive i važne dimenzije. Trenutno u kazalištima vlada općenita površnost, čudno tržišno ponašanje, tako da Müllerova dramaturgija teško prolazi, bez obzira na bitnost i dubinu. Trend populizma, nadam se, ipak će biti kratkoročan. Nadam se...

Kakav je vaš pogled na kazalište kao umjetnost? Kakvo kazalište želite?

— Takvo kakvo radim! (Ha, ha...) Kao gledalac apsolutno želim kazalište koje će me duhovno, misaono, estetski, emotivno, energetski... ispuniti. Na svim razinama. Može me i razveseliti, premda je vrlo teško da bih se ja u kazalištu smijao, iako se vrlo rado smijem. Ali činjenica je, da ne bih išao u kazalište da se smijem, samo radi smijeha.

Koje ste komedije režirali?

— Radio sam Pir malograđana u ljubljanskoj Drami i u Kerempuhu u Zagrebu, Klovne u Slovenskom mladinskom gledališču, Katastrofe u Caffe teatru u Ljubljani, Tartuffea u Düsseldorfu... Radim i komedije, ali pritom se borim protiv svake površnosti, jeftine komičnosti, a posebno mi se u komedijama ne sviđa dodvoravanje publici. Uvijek pokušavam i u komedijama naći misaonu dubinu, a ne samo komičnost radi komičnosti.

Vi ste jedan od rijetkih režisera koji je režirao po cijeloj nekadašnjoj zajedničkoj državi, a na tome ste i ostali. Vi i dalje radite predstave kao i prije na svim tim prostorima.

— U zajedničkoj državi tražio sam mogućnosti za dobar rad, za dobre uvjete. Zato sam i išao okolo. Pokušavao sam se probiti na tom prostoru, bilo gdje. Došao sam iz njemačkoga prostora i tu nisam imao nikakvih kontakata, zato sam u Jugoslaviji bio potpuni autsajder«. Bilo je teško, jer su to bili zatvoreni krugovi, koji su se držali svojih monopola. Uvijek si se morao boriti s tim krugovima, koji su i sada obnovljeni, naravno na novi način. Ljubomorni su na svakog gosta, stranca. Isto je i u Ljubljani, Zagrebu, Splitu... Ja sam za zdravu i moćnu konkurenciju, jer samo to može pridonijeti estetici.

Gdje ste se najbolje snašli i kakva je danas situacija?

— Najbolje sam se osjećao u Beogradu, gdje mi je dosta pomagao Jovan Ćirilov. On je stajao iza mene, iza moje estetike, davao mi je fantastične uvjete za rad. Dobro sam se osjećao i u Splitu za vrijeme Restovića, a i onda kada sam bio dvije godine u vodstvu splitskoga HNK-a. U Ljubljani je bilo teško naći prostor, našao sam ga tek kada sam preuzeo ravnateljstvo SMG-a. Tamo se i sada osjećam kao kod kuće. Ali bilo je teško. Istina je da sam i sada u tim prostorima našao svoj prostor, tamo gdje mi odgovara. U Sarajavu jako dobro komuniciram s novom generacijom koja vodi MESS i gdje sam selektor za njemački prostor, jako dobro se razumijem sa crnogorskim kolegama, koji su vrlo ambiciozni, teže otvorenosti, a imam mogućnosti i dalje raditi projekte s beogradskim prijateljima.

Sudjelujući tako u stranim kulturnim sredinama, upoznali ste se s radom mnogih kazališnih kuća. Jeste li osjetili velike razlike između njih?

— Naravno. Ali to bi bila prednost ukoliko te razlike proizlaze iz određenog profila kazališta. Mislim da su kazališne kuće općenito gledano u velikoj krizi. Imam osjećaj da posebno u Hrvatskoj vlada kaos. To dosta šteti ansamblima, koji se raspadaju, kao i samim glumcima, te općenito kazališnim predstavama. Što više ideš prema jugu bivše Jugoslavije, više vidiš taj duhovni raspad. Kakvo je gospodarsko stanje u državi, takvo je stanje u kazalištu. Moram spomenuti, da bez dramaturgije nema pravoga teatra, a stvarno je stanje u kazalištima da uglavnom nemaju dramaturge.

Kakvo je stanje u hrvatskim kazalištima?

— To što sam nakratko vidio žalosno je. Najstrašnije je što se cijela situacija već godinama apsolutno ne pomiče. Vlada stagnacija. Miješanje politike u teatar ostavlja duboke rane i teško ih se osloboditi preko noći. Iako bi se s nekim zahvatima, posebno zakonskim, situacija radikalno raščistila. Mladi moraju apsolutno preuzeti institucije. Mislim da je zadaća svakoga ministarstva za kulturu i svakoga političara da najprije razori sve monopole. Svi bi morali biti mnogo hrabriji u realizaciji novih projekata. Treba istraživati s novom dramaturgijom, i pored toga što se možda doimlje odveć kontroverzno.

Je li ovisno o kulturnoj sredini koji ćete tekst raditi?

— Svakako da jest. Postupak kada se odlučiš za neki projekt dugotrajan je. Najprimarnije je pitanje je li je taj tekst dovoljno dobar za taj prostor. Imaš li glumce za to? Je li tamo to moguće realizirati? Je li se to već kada igralo? Mnogi faktori odlučuju o tome. To je dijalog s kazalištem s kojim radiš.

Čiji ste režiser? Slovenski, njemački, hrvatski...?

— Ja se ne odlučujem. To čine drugi. Primjerice, nakon premijere u Düsseldorfu kritičari su napisali da sam srpski režiser. Jer za njih je sve južno od Beča Srbija. U biti moja je obitelj podijeljena između Nijemaca, Slovenaca, čak i nešto Hrvata, zato sam čista mješavina.

Razgovarala Neda Galijaš