Hrabar pad

Hrabar pad

Onako kako je do visokog sjaja uglađeno Bure baruta imalo smisla samo zbog kotrapunktiranja, tako i Sudnji dan u režiji Marija Kovača pokušava otkriti skrivenije strane teksta Žanine Mirčevske

Iako uvijek zanimljiva, Makedonija je, dopusti li se generacijska pristranost, u posljednjem desetljeću bila među intelektualnom publikom svojevrsna oaza eskapizma. Osim jednog filma i dosta glazbe, za to je uvelike zaslužna i makedonska novija dramska književnost. No, kako je to prije više od godinu dana pokazalo i Kerempuhovo Bure baruta, ona ima problema s hrvatskim uprizorenjima, i to uglavnom zbog pretjerane mentalne aktivnosti. Otvorene strukture pogodne su za učitavanje i iščitavanje, ali ne i za iživljavanje, ponajprije redatelja i dramaturga, dakle intelektualnoga zamašnjaka kazališne predstave. Onako kako je do visokog sjaja uglađeno Bure baruta imalo smisla samo zbog kotrapunktiranja, tako i Sudnji dan u režiji Marija Kovača pokušava otkriti skrivenije strane teksta Žanine Mirčevske.

Dramski tekst originala zauzima tek 25 stranica knjige manjeg formata. Da bi se rastavilo i rastegnulo toliko teksta, uz poneki štrih, na više od sat i pol stvarnoga kazališnog vremena, treba imati dobar razlog. Autori predstave pokušali su ga naći u kratkim i efektnim scenama koje raspravljaju i alegoriziraju pojedina moralna načela ili njihove suprotnosti, kao i u totalitarnom pesimizmu teksta, pa i vlastitom odgovoru na njega.

Ipak, za odluku dramaturškog prekrajanja, pa čak i koreografiranja cijele jedne priče koja prati tekst, što zasigurno gledatelj koji ne poznaje izvorni tekst neće pravilno shvatiti, treba imati više iskustva, više invencije ili bolje suradnike. Nažalost, ni koreografija Maje Kovač ni dramaturški prinos Ane Prolić Sudnjem danu nije pomogao. S druge strane, pomogla mu je dobra podjela, u kojoj su parovi pojedinih scena složeni prema načelu većeg i manjeg scenskog iskustva, što pridonosi ujednačenosti izvedbe. Par Ecija Ojdanić — Nikša Marinović, kao i onaj Pere Juričića i Hrvoja Kečkeša, najbolji su primjeri za to, dok je spajanje Anice Tomić i Nine Violić gotovo spektakularno. Suverena Nina Violić scenu poznaje baš kao i svoje mogućnosti, pa Anici Tomić u toj istospolnoj vezi daje i previše slobode, koju ova ne uspijeva do kraja iskoristiti. Svojevrsne su iznimke Olga Pakalović i Dražen Šivak, najujednačeniji par u predstavi, s najmanje posla i najvećim simpatijama publike.

Autori predstave odlučili su i završnim dodatkom napraviti presudan odmak od teksta. U nijemu prizoru koji nadopunjuje iskaz neke vrste pripovjedača Tvrtko Jurić u liku ne odveć inteligentna djeteta ostalim likovima dijeli zlatne ribice. I to nakon što zaključi kako smo ostali bez mogućnosti ispunjenja želja zbog pametnoga ribara, kojem je treća želja uvijek bila da ribicu ulovi i sljedećeg dana. Višeznačnost prizora, usprkos prvobitnom šoku zbog takva, osviještena kiča, ograđuje tekst i njegovo crnilo kao samo jednu od mogućnosti.

Senzacionalistička konstrukcija bila bi prozvati Sudnji dan zaista takvim za jednog mladog i perspektivnog redatelja, ili pak zaključiti kako je isti imao tek sjajno prolazno vrijeme, ali je u drugom dijelu staze — pao. Usprkos dobroj podjeli i hrabrosti, kao i videoprojekcijama Philipa Caznera i otkrivanju našičkoga benda Kukuriku Street (!), njegova je trenutačna profesionalna bilanca 1:1.

Igor Ružić