Fuzija konkretnog i nedodirljivog

Fuzija konkretnog i nedodirljivog

Zajednički element u fotografskim slikama njemačkih umjetnika: svijet se čini ujedno čvrstim i nedodirljivim, te istodobno prolaznim

»Što ne mogu naslikati, to fotografiram«, rekao je jednom Man Ray. Tako su razmišljali umjetnici koji su u fotografiji pronašli inspirativan medij za transmisiju ideja i subjektivnih doživljaja svijeta. Tako je André Breton zapisao da vrijednost slike (znači i one fotografske) ovisi o »ljepoti postignute iskre«, te da je najjača slika ona koja pokazuje najviši stupanj proizvoljnosti. Naime, nadrealistički duh upravo je u fotografiji vidio sredstvo kojim će moći artikulirano izraziti uočenu dvosmislenost slike, ali i zbilje, s predumišljajem.

Ova priča veže se uz temu izložbe Fotoumjetnost ili FotoKunst, koja je postavljena u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Izložba koja je zamišljena kao presjek njemačke suvremene umjetničke fotografije zapravo predstavlja osam umjetničkih cjelina: Dieter Appelt, Anna i Bernardt Blume, Thomas Florschuetz, Jürgen Klauke, Astrid Klein, Sigmar Polke, Klaus Rinke i Katharina Sieverding. Nastala je u suradnji s njemačkim Institutom za odnose s inozemstvom (Institut für Auslandsbeziehungen) i Goetheovim institutom iz Zagreba.

Svaki fragment opusa odabranih umjetnika daje nam uvid u činjenicu da sami po sebi barataju različitim polazištima, pristupom i umjetničkim htijenjem.

Izloženi dijelovi opusa pripadaju uglavnom sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća. Kako kustos izložbe Wulf Herzogenrath kaže o njezinoj koncepciji, namjera izložbe bila je prikazati segment umjetničkih događanja spomenutog doba.

Neki od predstavljenih umjetnika već su dugo prisutni na svjetskoj umjetničkoj sceni, te su vjerojatno poznati zagrebačkoj publici s venecijanskih bijenala (Katharina Sieverding, Sigmar Polke, Klaus Rinke). Za ukupni dojam izložbe na kojoj prevladavaju veliki formati fotografskih tableaua u prostoru palače Kulmer sveprisutan je osjećaj naslijeđenoga germanskog misticizma.

Na primjer, umjetnost Sigmara Polkea kao ozbiljna umjetnika koji doživljava svoju umjetnost kao medij kojim prenosi komande viših sila. Neki pisci dovode ga u analošku vezu s američkim umjetnikom Andyjem Warholom. Polkeova umjetnička osobnost uključuje eksperimentiranje s različitim tehnikama (kombinacijom fotografije, akvarela i grafike), a za njega je karakterističan i mélange popularnih slika i nadrealističnih elemenata.

Dieter Appelt vrlo je precizno izgradio svoju fotografsku tehniku, te njegove crno-bijele slike jednostavnih kompozicija u pravom smislu riječi zaslužuju epitete mističnog i neodređenog dojma je ne sais quoi. Umjetnik rabi vlastito tijelo i njegovu šamansku transformaciju u serijama Trag sjećanja (1978/79) i Canto (1982/92) i Double take (1986).

U slikama Anne i Berhardta Blume čitaju se odmaci od tradicionalnoga, na tragu imaginacije iz koje proizlaze slike i istraživanja njihovih mogućnosti. Snažna je ironija i sarkazam prizora, u formi polaroidnih kolaža u kojima umjetnički par postavlja vlastite likove. »Magični determinizam je naziv kojim označavamo okolnost da smo sami povremeno — vrč.«

U perspektivi izbora ovoga dijela fotografije u Njemačkoj treba imati na umu da su u pitanju umjetnici koji se fotografijom koriste kao ravnopravnim dijelom svoje umjetničke ekspresije, često uz performanse i slikarstvo. Jürgen Klauke razmišlja u nizu fotografskih slika, režirajući prizore koje bismo mogli smjestiti u teatar sjena. Gradacijski izgrađuje vezu pojedinih fragmenata/slika koji sačinjavaju cjelinu (Nestanak motiva, 1990/92).

Berlinski fotograf Thomas Florschütz sredinom osamdesetih radi cibachrome fragmenata ljudskog tijela. Metamorfoze motiva gotovo do neprepoznatljivosti složene su u diptihe i triptihe, potiču promatrača na preispitivanje percepcije tijela. Početkom sedamdesetih umjetnica Katharina Sieverding fokusira se na žensko lice i njegov ambivalentan izraz. Odabrani radovi ove male perspektive dokazuju različiti tretman iste teme, dodatno ih međusobno diferencirajući bojom.

Zajednički element u fotografskim slikama njemačkih umjetnika: svijet se čini ujedno čvrstim i nedodirljivim, te istodobno prolaznim. Takva fuzija konkretnog i nedodirljivog stvorila je u umjetnika izvor za istraživanje enigmatske naravi sadašnjosti i ispitivanje zbilje.

Iva Brezovečki-Biđin