Dva retka — zagonetka!

Dva retka — zagonetka!

S praktičnoga stanovišta, nije bilo nimalo jednostavno u prostor u koji stane planiranih 40 redaka olovnih slova ugurati još dva retka

Zlatni pravokutnik također ishodi iz geometrijskoga svojstva kvadrata i samo je jedan među mnogim likovima i manifestacijama zlatnoga pravila, zlatne proporcije.

Prvi čin kojim diramo integritet kvadrata njegovo je polovljenje okomicom ili vodoravnicom. Oba polovljenja blagotvorni su znak križa. Tako udvajanjem dobivamo novi identitet, novo tijelo — polovicu kvadrata koja u sebi sadrži dva manja kvadrata — dvije četvrtine inicijalnog kvadrata, kvadrata roditelja.

Format dviju četvorina (dvokvadrat 1:2) naziva se dublon, koji, kao individualno biće, također ima svoju dijagonalu. Ta je dijagonala nova iracionalna veličina — kvadratni korijen broja pet (Ö5). Zajedno s vrijednošću polovine kvadrata (1/2) vrijednost polovine dijagonale dublona (Ö5/2) tvori veličinu koja je u zlatnom razmjeru s vrijednošću kvadrata a=1. Zašto se taj razmjer (1:(1+Ö5)/2) naziva zlatnom ili božanskom proporcijom?

Unutar Jednosti zlatna je proporcija tročlana i jedina je kreativna dvojnost.

Ona je plod primarne ili prve podjele Jednog u takva dva nejednaka dijela da se manji prema većem odnosi kao što se veći odnosi prema zbroju manjeg i većeg — prema nepodijeljenom Jednom. Zlatni rez, koji se s pravom naziva i božanskom proporcijom, nije tek geometrijska transcendentalna nad-ideja uistinu upravlja rastom svih prirodnih oblika. Divina proportione postoji u prirodi a priori, izvan svega i prije negoli je u vremenu i prostoru pokrenut sav razvoj. Točka zlatnog reza (Ř) integrira sve dijelove unutar Jednog (mikrokozma) sa svim dijelovima izvan Jednog (makrokozma).

Zašto kršćanska nauka zlatnu proporciju poistovjećuje s Kristom? Ne može biti slučajnom biometrijska činjenica da se točka Ř nalazi u visini čovjekova pupka (u tek rođena djeteta pupak je u sredini tijela). Kao što pupak povezuje dijete s njegovim ishodištem, s majkom — svemirom, tako Krist povezuje individualiziranu svijest s idealnom potpunošću iz koje ta svijest ishodi i kojoj će se neizbježno vratiti. Krist je Logos, Riječ-Um; on povezuje krajnosti: duh s materijom, univerzalno s individualnim, beskonačno s konačnim. Stoga je svaka knjiga, eo ipso, simbol Krista. Toga je Gutenberg potpuno svjestan. Zato u njegovoj Bibliji nalazimo ne samo jednom i ne samo na jedan način izraženu potvrdu Kristove osobe, odnosno simbole njegove nazočnosti.

Formati i izvedenice

Rekosmo da polovljenje kvadrata po okomici i vodoravnici znači njegovo križanje. Ta podjela znakom križa priprema uvjet za aktiviranje poludijagonale dublona koja je odlučujuća pri konstrukciji pravilnoga peterokuta i konstrukciji zlatnog reza. Zanimljivo je da dijagonale kvadrata i poludijagonale dublona svojim presjecištima određuju tropodjelu kvadratnog polja. Odbacimo li jednu trećinu tropodjele kvadrata, dobivamo polje pačetvorine sa stranicama 2:3. To je prije spomenuti format dvostrukog Pitagorinog pravokutnika, tzv. kvinton.

Svojstvo je jednoga Pitagorina pravokutnika (3:4) da polovljenjem ili udvostručivanjem daje omjer 2:3 te da ponovno polovljenje tog formata dobivenoj polovini vraća prvobitnu proporciju. Format 3:4 i njegova izvedenica 2: 3 vrlo su omiljeni pri formiranju kodeksa jer stalno naizmjenična promjena njihovih proporcija omogućuje sretno generiranje i kombiniranje temeljnih knjižnih veličina aktiviranjem principa zlatne podjele.

Na koji način Gutenberg eksploatira svojstvo, geometrijsku potenciju seskvialteralnog pitagorina pravokutnika — kvintona?

Latinska Biblija čije proporcije analiziramo naziva se još i 42-redna biblija, a u bibliološkoj se znanosti skraćeno označava B-42 da bi se razlikovala od B-36, od Fust-Schöfferova izdanja Biblije sa trideset i šest redaka u stupcu. Herman Barge u Povijesti knjigotiskarske umjetnosti (1937) navodi da se u nekoliko očuvanih primjeraka Biblije može naći prvih devet stranica otisnuto sa 40 redaka u visini stupca, deseta stranica sa 41 retkom, da bi dalje kroz čitavu knjigu tekst bio prelomljen na 42 retka u visini dvostrukoga Pitagorina pravokutnika.

Očigledno Gutenbergovo početno kolebanje s brojem redaka u zadanoj visini stupca govori da je s nekih, ne baš nevažnih, razloga u početku planirao knjigu tiskati sa četrdeset redaka.

Zašto baš četrdeset? Dosadašnja analiza pokazuje da nijedna veličina u knjizi nije prepuštena slučaju. Tako i veličina najvažnijeg elementa u knjizi — veličina slova, ne može biti izvan koherentnoga sustava proporcija, izvan ideje o jedinstvu svih sastavnica knjige. Vidjeli smo s koliko je strpljivosti i pažnje Gutenberg planirao i dotjerivao projekt tiskanja knjige — njegovu tehničku kao i njegovu koncepcijsku stranu. Njegovo djelo nije moglo, nije smjelo imati nedorečena, polovična rješenja: želio je potpunu, savršenu knjigu.

Uvjereni smo da je već pri izradi matrica za lijevanje slova Gutenberg znao mjeru visine stupca teksta kao i broj redaka slova u toj visini. Imajući u vidu da se u to doba primjenjuje duodecimalni sustav mjera, Gutenberg je na više načina mogao odrediti veličinu slike slova, odnosno broj redaka i broj razmaka u zadanoj visini. Vidjeli smo, međutim, da u Bibliji nije moguće otkriti tragove primjene postojećeg mjernog sustava. Stoga ćemo na format dvostrukoga Pitagorina pravokutnika primijeniti svetu geometriju — simbol križa koji postaje evidentan tropodjelom kvadrata. U tom slučaju stranice kvadrata istovjetne su sa širinom planirane slike teksta. Dobivene trećine opet ćemo tropodjelom usitniti u devetine. Trećom tropodjelom svake devetine temeljne širine teksta dobivamo 27 jediničnih mjera. Simbol broja 3, trostrukom tropodjelom kvadrata triput potvrđeno Sveto trojstvo, potpuno je u duhu Gutenbergova načela generiranja svetih proporcija. Ta triput ponovljena tropodjela u tijelu kvadrata, tom simbolu cijelosti, potpunosti Jednog, zapravo je vrlo čest oblik invokacije trojedne Božje osobe.

40 redaka? Ne, nego 42!

Kad originalnu visinu projektirane Pitagorine pačetvorine premjerimo dvadeset i sedminama, vidimo da ih točno 40 ispunja tu visinu. To je, nedvojbeno, onih četrdeset redaka koje Barge spominje na prvih devet stranica Biblije. Dakako, slika slova ne ispunja cijelu dvadeset i sedminu. Kad bi bilo tako, gornji i donji dijelovi slova nanizanih u retke međusobno bi se dodirivali — ne bi bilo proreda među njima.

Zbog čega je Gutenberg zanemario dosegnutu potpunu harmoniju svih komponenata knjige, u kojoj je i najmanja jedinica, veličina olovnoga slova, generirana dosljednom primjenom tvorbenih potencijala kanonskih, svetih formata?

Što ga je ponukalo da u prostor tako sretno planiran za 40 redaka teksta smjesti još dva retka više? Je li u pitanju bila dilema oko simbolike brojeva 40 i 42 (je li moguće da je Gutenberg upućen u tvrdnju gnostika i ezoterika da je izumitelj svih umjetnosti, pa i izumitelj pisma, Hermes Trismegistus napisao 42 sveta spisa o mističnim znanjima), ili je riječ o korekciji, o prilagodbi geometrijski idealne veličine optički sretnijem, ugodnijem izgledu slovnog rastera i njemu pripadajućih bijelih međuredaka? Je li moguć i neki treći, manje važan, manje uočljiv razlog za odstupanje od postignutog idealnog rješenja do kojega ga je vodilo znanje, u njegovo vrijeme, još tajne geometrije?

S praktičnoga stanovišta, nije bilo nimalo jednostavno u prostor u koji stane planiranih 40 redaka olovnih slova ugurati još dva retka. Ukoliko su između redaka bile prolagane trake papira (zbog lakše kontrole urednosti redaka), njihovim uklanjanjem (39 traka papira) mogao bi se dobiti prostor za dva retka. Potvrdu toj pretpostavci dobili bismo izmjerom debljine originalnih 39 listova knjige. Ako Gutenberg nije bio razvio tehniku prolaganja s trakama papira (ili tankim metalnim prološcima), jedini je način stvaranja prostora za dva retka u zadanoj visini stupca smanjivanje visine stošca slova. Prvo dotjerivanje visine stošca omogućilo je dodavanje samo jednoga retka (deseta strana Biblije s 41 retkom). Tek drugo dotjerivanje dalo je prostor i četrdeset i drugom retku.

Ovaj opis tehničke manipulacije slagarskim materijalom ne rasvjetljava zagonetku, ne odgovara na pitanje o Gutenbergovu razlogu, poticaju za povećanje broja redaka u stranici.

Možda postoji neki jači razlog od ovoga koji ćemo ponuditi. Međutim, s činjenicama kojima raspolažemo na postavljeno pitanje nismo u mogućnosti dati bolji odgovor.

427 radnih dana

Cijela Biblija broji 1282 stranice ili 641 list (prvi svezak od 330 listova i drugi svezak od 311 listova). Započevši zamišljeno i pomno pripremljeno ostvarenje, Gutenberg vjerojatno nije mogao unaprijed točno proračunati ukupan broj tiskanih listova u knjizi. Znao je da ga svakako čeka velik i zahtjevan posao s mnogo zamki.

Navodno se u jednom danu otiskivala naklada samo jedne stranice na šest preša istodobno, što bi iznosilo tri lista dnevno. S takvim je tempom rada za tiskanje čitave Biblije bilo utrošeno 427 radnih dana.

Dva dodana retka na svakoj stranici čine ukupno 2564 retka s kojima bi se moglo formirati 64 pune stranice. Na taj je način Gutenberg, povećavši broj redaka na svakoj stranici, građu za 32 lista utrpao u prijelom sloga za 641 list. Tako je uštedio 16 folija papira ili pergamene po knjizi. Pretpostavljena papirna naklada Biblije bila je 150 primjeraka, pa bi dva retka donijela uštedu od 2400 folija papira. Na pergamenskoj nakladi od 35 primjeraka ušteđeno je 560 koža. Toj materijalnoj uštedi treba još pridodati i ušteđenih deset radnih dana tiskanja.

Prevedeno u materijalnu kompenzaciju, riječ je o uštedi kojom se dobivaju dva kompleta Biblije na papiru i jedan svezak Biblije na pergameni.

Ostaje otvorenim pitanje: je li dobivena ušteda dovoljno jak, težak razlog, poticajni motiv zbog kojega bi Gutenberg narušio idejno rješenje uistinu idealne kompozicije svih formativnih komponenata Biblije? Ne raspolažući nikakvim drugim indicijama, nama je na volju procijeniti stupanj vjerojatnosti i pravu narav moguće Gutenbergove dileme: ili čista ideja — ili nešto više zlatnika u kesi.

Gutenbergova sustavnost

Možda takva ili slična dilema uopće nije postojala. Mi smo je rekonstruirali slažući mozaik činjenica, oslanjajući se na dokaz šestara razmjernika i logiku autoreprodukcije proporcija koja je dovela u blisku vezu veličinu slova i broj redaka u formatu sloga, a slog u format stranice knjige, odnosno u otvoren folij papira. Zbog čistoće i snage geometrijskog dokaza, uvjereni smo da je Gutenberg prolazio putem sustavnosti i susljednosti koji smo prepoznali i rekonstruirali. Mali iskorak iz sustava samo nam je pomogao potvrditi stvarno postojanje sustava i vrlo obzirno uvažavanje kanona, autoriteta božanske mjere za svetohranište Božje riječi — za knjigu.

Frane Paro

Sveta geometrija u Gutenbergovoj 42-rednoj Bibliji

Projektni format knjige — stranica knjige

Projektno polje bifolija Biblije položeni je invarijantni pravokutnik dijagon u formatu 2:Ö2.

Presavijen folij — stranica knjige zadržava istu proporciju. Veličina stranice u centimetrima: 31 x 43,8.

Pačetvorina teksta

Širina stranice zlatnim se rezom dijeli na veličinu major i minor. Major širine stranice bit će šira strana okomitom pravokutniku u formatu 1:1,5 — to je proporcija kvintona ili dvostrukog Pitagorinog pravokutnika i polje koje zauzima tekst.

Donja margina

Trećina širine stranice (ili 1/6 otvorenog bifolija) mjera je donjoj margini Biblije.

Bočne margine

Dužina otvorenog bifolija podijeli se na 33 dijela. 1/33 mjera je za razmak u dvostupačnom tekstu na stranici.

4/33 mjera su širini vanjske, bočne margine.

Polje teksta (lijeva + desna strana) u otvorenom bifoliju

Format zajedničkoga polja teksta u bifoliju položeni je zlatni pravokutni auron 1:Ř. Manja stranica aurona visina je teksta (tri polovine majora od širine Biblije). Duža stranica aurona (Ř u odnosu na visinu teksta) mjeri 25/33 duže strane otvorenog bifolija.

Veličina slova — broj redaka u stupcu

Širina se teksta trostrukom tropodjelom (M/3/3/3) dijeli na 27/27. 1/27 majora širine Biblije vrijednost je za visinu slovnoga stošca — to je najmanja tipografska mjera u knjizi. Točno 40/27 ispunja visinu stupca u polju teksta.