Duhovita komunikativnost

Duhovita komunikativnost

Berto Lučić, Dve kumedije i još čagodar, Matica hrvatska, Kastav, Biblioteka »Zvir», 2000.

Dvije komedije (Zlatni pir i Prezentacija), u izvedbi Kastafskega pučkega teatra, i još ponešto, zapravo stihovi koje na priredbama najčešće »povedaju mići čakavčići« (Talijanova penzija, Boćanje, Teštament...) motivsko su i tematsko zavičajno ozračje uobličeno kastavskom čakavštinom.

Jednostavnom fabulom komedija u maniri pučkoga teatra i poezijom od smijeha i sjete, izgovorenima na domaćem zajiku kao značenjskom odrednicom za poimanje inače uobičajenih životnih situacija, temperamenta i naravi mediteranske, pisac uspostavlja duhovitu komunikativnost s publikom.

Osebujnom porugom, podsmijehom, doskočicom, verbalnom zabunom, zapletom i raspletom izaziva na smijanje vlastitim slabostima.

Premda je predložak Lučićeve zaokupljenosti razlikovan po iskustvu i trajanju, njegov teatar i stih nasmijava i razveseljava i širu publiku — izvođen je na pozornicama više naših gradova i na festivalima amaterskih kazališta.

Strah od praznog prostora

Nenad Pivar, Horror vacui, MH Čakovec, Čakovec 2001.

Ova knjiga poezije i proze, premda opsegom nevelika, prema književnim je kvalitetama vrijedno književno ostvarenje hrvatske ratne zbilje. Djelo je to mladog Nenada Pivara, dobitnika Goranove nagrade u kategoriji srednjoškolaca 1998, tragično preminulog na samom početku života.

Nenad Pivar našao se kao dvanaestogodišnji vukovarski dječak u beskonačnim prognaničkim kolonama, što je zasigurno ostavilo traga u njegovoj književnoj fizionomiji. U pjesmama izražava mračnu tjeskobu kao posljedicu ratne zbilje i slike kaosa. Rat je doživljavao kao apokalipsu, kao moru koje se do kraja kratka života nije mogao otarasiti. Iako se nastojao domoći svjetla optimizma, nije mu to pošlo za rukom.

Njegova poezija i proza iznikla iz okrutna vremena otkrivaju vještinu oblikovanja, te su književna svjedočanstva visoke književne vrijednosti.

Neumorni dušobrižnik

Boris-Jakov Barun, Usputni radovi, Matica hrvatska, Umag 2000.

Motive koje je iz života župe, župljana, susreta, doživljaja i sudbina, vjerskog rada u domovini i inozemstvu, a sve kao usputne radove u crkvenom okrilju i okviru godinama bilježio (i u časopisima objavljivao), autor je kao kariku i vlastite biografije sakupio u knjizi koju tematski iščitavamo kao opise i zapise o svemu ponešto, što je smatrao vrijednim zabilježiti.

Zapisi o osobnom neumornom djelovanju dušobrižnika (»samo Jedan zna za njegove korake«), o samozatajnim znanim i neznanim ljudima i događajima koji su ga provocirali na propitkivanje, isprepleću se s natruhama političkog stajališta kao odraza turbulentnoga hrvatskog vremena.

Pri objavljivanju knjige ipak je trebalo otkloniti neke stilske i jezične nespretnosti i pogreške.

Marijana Lisjak