Doza potrebne razlike

Fran Galović, Zeleni oblak, izbor i predgovor Mladen Kuzmanović, Mozaik knjiga, Zagreb, 2000.

Kada se na jednome književnome poslu u isto vrijeme nađu pravi urednik, prava tema i pravi priređivač, onda je dobar rezultat neizbježan. Upravo to desilo se (desiti, a ne npr. dogoditi!) Zelenome oblaku, najnovijoj knjizi Frana Galovića (1887-1914), koju je za dobro nam znani nakladni niz Biseri hrvatske književnosti urednice Đ urđe Mačković priredio Mladen Kuzmanović, a objavila je zagrebačka Mozaik knjiga.

Riječ je o 26. knjizi uredničinih i nakladnikovih Bisera, a koliko su to i hrvatski književni biseri, najbolje se vidi po dosad izišlim knjigama od kojih dosta da spomenemo nekoliko — i to odreda paradigmatskih — autorskih imena: Šenoa, Gjalski, Kranjčević, Matoš, Ujević, Krleža, Kaleb, Cesarić, Tadijanović, Šop, Marinković, Šoljan... Tretirajući isključivo klasike, Đ urđa Mačković igra na sigurno, a da bi tako i ostalo, za svoje suradnike okuplja odreda naše najistaknutije stručnjake svih generacija kakav je i Mladen Kuzmanović (1940), svojevrsni subspecijalist za hrvatsku kajkavsku književnost.

A Galović?

Koliko je taj enfant terrible hrvatskoga modernizma uistinu dio spomenute paradigme?

Ponajprije recepcija ovoga pisca pokazuje očitu kvantitativnu progresiju koja se ogleda u rastućem broju bibliografskih jedinica, tj. raznovrsnih priloga (članaka, eseja, studija) o životu mu i djelu. U isto vrijeme nesumnjivo zanimanje generira ne samo ponovna objavljivanja pojedinih Galovićevih naslova već i rad na istraživanju, sakupljanju i prezentiranju njegova opusa, koji — začudo — počinje fascinirati ne više samo svojom kvalitetom nego i kvantitetom! Djelujući, naime, svega desetak godina, sada znamo da je Galović toliko intenzivno stvarao da je do svoje prerane smrti obogatio žanrovsku sliku moderne hrvatske književnosti kao malo tko prije i poslije njega.

Kantilena bez premca

Najnoviji priređivač Galovićevih izabranih djela zato i polazi od te fascinacije tumačeći joj razloge u solidnome Galovićevu obrazovanju i obiteljskoj situiranosti, talentu i ambiciji, radinosti i okolnostima te u svojevrsnome društvenome oportunizmu, a sve to imajući u vidu činjenicu da je riječ o kajkavcu koji se tek učio standardu! I dok je u kajkavskome dijelu svojega lirskog opusa stvorio — ističe Kuzmanović — »kantilenu bez premca u hrvatskoj književnosti« na najbolji način raskrilivši vrata za revival dijalektalnih hrvatskih literatura, u štokavštini — i pokraj npr. uzornih soneta — Galović pokazuje manju sigurnost i manju izvornost. No, u Hrvatskoj mladoj lirici, skupa s ovom kultnom tek kasnije verificiranom antologijom pjesnik Galović postaje mjestom razlike hrvatskoga lirskog modernizma.

A još više je to svojom prozom, dijelom opusa manjim od pjesničkoga, što su mu i suvremenici priznali zajedno s vodećim dvjema institucijama — MH i DHK: prva mu nagradi Začarano ogledalo, a druga ga objavi. Priznaje mu to i naša suvremenost koja ga, štoviše, proglašava — poziva se Kuzmanović na Velimira Viskovića — i »najavangardnijim novelistom hrvatske moderne, moderniji čak i od Matoša, Kamova ili Baričevića«.

Od deset svezaka Galovićevih djela čak ih polovica, tj. pet, otpada na drame, dok će člancima i kritikama pripasti jedna od ukupno deset; ostale ravnopravno dijele pjesme i novele. Već u dvadesetoj zagrebačko mu kazalište izvodi dvije jednočinke, Grijeh i Tamaru, da bi sljedeću sezonu isto kazalište otpočelo trilogijom Mors regni! Upravo šteta što se Galovićev priređivač nije odlučio u ovaj izbor uvrstiti barem jednu iz te dramske trilogije. Imajući, naime, u vidu Vojnovićevu Dubrovačku trilogiju (1902) koja narušava dotadašnji model nacionalne povijesne drame, Galović je prvi koji će u tome otići korak dalje, ekspliciravši ujedno vlastitu tezu o »historičkoj drami, a ne dramatiziranoj historiji«.

Obratite pažnju na naslov!

Izabranome pjesničkome, pripovjednome i dramskome korpusu Galovićev je priređivač dodao i četiri autorova kritička priloga (nažalost, bez eksplikacije, koju nećemo naći ni u ranijih priređivača!) te nekoliko pisama. Na kraju je bibliografija izdanja Galovićevih djela koja završava s onim u Stoljećima hrvatske književnosti otprije četiri godine, a s kojim izdanjem Kuzmanovićeva redakcija pokazuje podosta sličnosti, ali i dozu potrebne razlike; štoviše, Mozaikov je priređivač time na svoj način stekao prednost da prema Galoviću postupi i selektivnije, čime mu posve sigurno ne bi naškodio!

Posebnu pažnju, međutim, svraća naslov Galovićeva najnovijega izbora. Riječ je o dijelu stiha »jedne od najljepših njegovih pjesama Mjesečina«, koja, prema Kuzmanovićevim riječima, sažimlje »sve što je Galovića fasciniralo«. Uvažavajući s jedne strane ponuđeno priređivačevo tumačenje, s druge, Galovićevu poetičku polimorfnost, naslov Zeleni oblak u isto je vrijeme i težište cijele knjige koje upućuje na autorovu ekspresivnost usmjerenu na koncept osporavanja dotadašnje poetičke paradigme, ali taj koncept u Galovićevu slučaju objektivno nije se stigao i realizirati.

Razlog: jer te prijelomne 1914, na samu početku Prvoga svjetskog rata, mladi je Galović poginuo. U onoj periodizacijskoj shemi novije hrvatske književnosti koja u ovoj godini nalazi razloga postavljanja gornje granice moderne nenadano se pojavio još jedan razlog. Provocirajući i ovakva pitanja, najnoviji izbor iz Galovićeva djela pravi je povod da se ponajprije još jednom aktualizira posebnost jednoga opusa, koji je i pokraj svoje iznimne kolikoće i kakvoće bio tek njegov torzo.

Vinko Brešić