Dok mu hrašće bura vije!

Što biste rekli da vam tko kaže: jabuke rastu na dubu; smokve rastu na hrastu? U drvenoj smo građi, pa biste pomislili da tom nisu sve daske u glavi, no upravo su neki stari pisci hrvatski, npr. Petar Zoranić, tako pisali

Dne 21. ožujka, kao i svake godine, stiglo je kalendarsko proljeće. Pramaljeće. Protuletje (se otpira, mojem srcu ne da mira) — ali ne iz sentimentalnih razloga. Uništit će ga abnormalno svakodnevno skakanje iz zimskog kaputa u kratke rukave i obratno. Ovo proljeće — za razliku od jednog Mihalićevog — uopće nije pitko. Ne znam je li bez namjere. Visibabe su već poodavno ocvale. Ne bi mogle visoko izrasti. No Hrvatska se — usprkos tom atmosferskom ludilu (u nizu današnjih ludila) barem zeleni. I tako će biti dok je svijeta i vijeka. Dokazuju to, naime, već i nasumce pobrojeni lokaliteti nazvani po biljkama: Borje, Brestje, Bukovica, Cernik, Cerje, Črišnjevo, Dubašnica, Dubrovnik, Graberje, Hrašće (Rašće), Jablanac, Jasenovac, Kostajnica, Kestenovac, Koprivnica, Lipik, Lipovljani, Orahovica, Veprinac i mnogi drugi. Ako tako nastavim, bojim se da od šume nećete vidjeti drveće. Zato ću se ograničiti na tri drveta: hrast, dub i cer.

Ponosno u himni

Filolozi nisu jedinstveni u tumačenju postanja imenice hrast, ali se slažu da je riječ vrlo stara. Što biste rekli da vam tko kaže: jabuke rastu na dubu; smokve rastu na hrastu? U drvenoj smo građi, pa biste pomislili da tom nisu sve daske u glavi, no upravo su neki stari pisci hrvatski, npr. Petar Zoranić, tako pisali. Naime, dub i hrast mogli su značiti i drvo općenito, stablo. I dok nama i hrast i dub znače krošnjato, visoko drvo (koje je ponosno ušlo i u hrvatsku himnu — »dok mu hrašće bura vije«), u nekim slavenskim jezicima cslav. hrast6 znači drač, rus. hvorost suho grmlje, šibe za pletenje, češ. chrást također drač i (suho) grmlje. I u bugarskom riječ znači grm, ali spojena s turskim sufiksom -luk (hrastaläk) znači hrast. Kao slavenska riječ prodrla je i u mađarski jezik — haraszt, harasz znači hrast. Neki jezikoslovci mislili su da je i hrast (kao i šuma) onomatopejskoga podrijetla. Potvrdu su našli u glagolima češ. chrastTti i polj. chróstać— što znači šumjeti. Neki idu još dalje u indoeuropsku prošlost, do složenice *qsu-orsto, što znači granata raslina. Prvi dio složenice nalazi se u imenici hvoja (grančica, mladica na drvu), a drugi u glagolu rasti. Ima i onih koji koketiraju sa stvnjem. horst (u njem. jedno značenje imenice Horst jest šiprag), što bi već poznatim premetanjem (metateza likvida) dalo hrast.

I dok se za hrastom može lutati na razne strane, dub je ukorijenjen u slavensko tlo. Može značiti i vrstu hrasta, ali i drvo uopće (vidjeli smo »čudne« Zoranićeve jabuke na dubu). Lako je objasniti vokal u u riječi dub — on je nastao od nazala ä: stsl. däb6, bug. dab, slov. dob (i evo nam Dobove, prve željezničke postaje u Sloveniji iza hrvatske granice, a mogu spomenuti i Doberdob, roman Prežihova Voranca), polj. dMb. Od prasl. izvedenica važna je dobr6 — u značenju šuma (»silva«), koja je u svim slav. jezicima potvrđena u poimeničenom pridjevu ženskog roda — polj. dMbrowa, ukr. i rus. dubrava, što znači šuma, i to hrastova.

Uresu jedini od ove Dubrave

A sada, dragi putnici, vežite se (cigarete niste ni zapalili) jer slijećemo u Dubrovnik. Taj dobr6 i stčeš. dubra, tj. »pascua in montium convallibus«, potvrđeni su na hrvatskom terenu samo u toponomastičkim pridjevskim izvedenicama, pa sudeći po etniku i ktetiku (Dubrovčanin, Dubrovkinja, dubrovački) čini se da se to danas popularno turističko odredište najprije zvalo Dubrava. Harni sin Gundulić učinio je da već nekoliko stoljeća slušamo »tihe vjetrice u ovoj Dubravi«, jerbo je o lijepa, o draga, o slatka sloboda ures jedini od ove Dubrave. (Jedna druga, ona s nekadašnje zagrebačke periferije, nije baš »toli lipa«.) Danas je imenica šuma (u značenju »silva«) istisnula dubravu.

Kad je već o istiskivanju riječ, bili biste zahvalni da vas tko iz dupkom ili dupke punog tramvaja istisne na željenoj stanici. I u tom natiskanom mnoštvu pojavljuje se dub kao slika gusto poredanih ljudi koji stoje jedni pokraj drugih kao što su nekoć u gustim šumama stajali upravo dubovi. Drvna industrija već je platila ceh prekomjernom krčenju šuma, a slika zguranih ljudi na malom prostoru preselila se u drugu — u Hrvatskoj mahom već propalu — industriju ribljih konzervi, pa i tu usporedbu (»kao sardine«) zahvaljujemo i opet jednoj industrijskoj grani na izdisaju. Zanimljivo je da u poslovicama caruje uglavnom dub (npr. čovjek dubove glave — tvrde, koja teško shvaća) ili Kad dub pade, svak mu drva krade i sl. No dub ili hrast kao snažno drvo prenijelo je — kako to obično biva — poganska vjerovanja još od starih Kelta u kršćanstvo i postalo slikom Krista ili Djevice Marije. Vjerovalo se da je upravo od hrastovine bio napravljen Kristov križ.

Cerje Nebojse

Treća riječ koja znači vrstu hrasta jest cer. Quercus cerris je crni hrast, crnika, a njome smo već zašli u mediteranski areal. Prepoznatljiva je lat. riječ cerrus, no manje je vidljivo njezino postanje. A ono je sjevernoafričko, primarno berbersko — jer je i ondje kerrušznačio hrast. Već u cslav. nalazimo cer6, od čega do hrv. (ili ruskoga) cera nije daleko. No kako je kerruš > cerrus sredozemna biljka koja uspijeva na kamenitom terenu, jasno je da ćemo modifikacije te riječi naći u okolnim jezicima — u španj. carrasca, u fr. garric (garig, makija), a u baskijskom (h)aritz. I tako sam sve bliža mondenom francuskom Biarritzu, u kojem nikada nisam bila, a i što bih ja ondje? No zato sam bila u Cerju Tužnom, koje nije ni potrčalo za svojim razvikanim rođakom jer ga tako i tako ne bi stiglo. Rastužilo se i ostalo zauvijek tužno u općini Ivanec Varaždinske županije. Ali čovjek iz toga mjesta ne odlazi ni tužan ni obeshrabren. Jer odmah se tu našao susjed utješnoga i ohrabrujućeg imena — Cerje Nebojse. Prođite svijet uzduž i poprijeko — nigdje nećete naći mjesto koje i putniku namjerniku pruža takvu potporu.