Dogma na zabavan način

Dogma na zabavan način

Bez Dogmina filmskog okvira mislim da ovaj film ne bi bilo ni moguće snimiti jer smo mi iskoristili stvaran svijet kako bismo u njemu snimili film umjesto da u filmu stvaramo imaginarni svijet kako bismo ispričali neku životnu priču

Na nedavno završenom filmskom festivalu u Berlinu danski film Italiensk for begyndere (Talijanski za početnike) nagrađen je Srebrnim medvjedom, drugom festivalskom nagradom. Ova izvanredna romantično-komična drama peti je film realiziran prema sada već slavnom danskom filmskom manifestu Dogma 95 koji je inicirao Lars von Trier i prvi koji potpisuje žena. Redateljica Lone Scherfig ujedno je i autorica originalnog scenarija, a priča njezina filma smještena je u danski gradić i prati sudbinu šest likova čiji se životi sudbonosno isprepleću. U Danskoj je film postao veliki hit te za samo mjesec dana zaradio više nego bilo koji od četiri prethodna Dogmina filma (Idioterne, Festen, Mifune, The King is Alive).

Snimivši film jednostavne i sirove forme, poštujući asketska pravila Dogme o čistoći filmskog izražaja, redateljica je na sadržajnom i dramaturškom planu ostvarila pravo bogatstvo emocija, ljudske topline i humora uz veliku pomoć redom sjajnih glumačkih ostvarenja. Nakon službene projekcije film je doživio ovacije publike u dvorani, a da je film uistinu dobar i da je privukao veliku pozornost u Berlinu možda najbolje pokazuje informacija da je američka prava za distribuciju — uključujući Meksiko i anglofonsku Kanadu — otkupio lukavi i moćni Miramax, koji gotovo nepogrešivo otkriva potencijalne hitove. Lone Scherfig vrlo je vesela mlada žena čiji tjelesni izgled — plava kosa, plave oči, blijedi ten — odmah asociraju na skandinavski dio Europe. Vrlo komunikativna i otvorena u razgovoru, redateljica je bila iznenađena velikim zanimanjem novinara za razgovor s njom, skromno odmahujući glavom kad bi joj se spomenula mogućnost da njezin film odnese jednu od glavnih festivalskih nagrada što se na kraju i dogodilo.

Zašto ste odlučili snimiti film prema sada već slavnom danskom filmskom manifestu Dogma 95?

— Nije to bila moja odluka, nego su meni ponudili taj film na pladnju i zamolili me da im odgovorim želim li ga režirati. Neko sam vrijeme razmišljala da li da to učinim jer sam u jednom trenutku pomislila da je ljudima već dosta Dogminih filmova, no kako mi se prijedlog jako svidio, odlučila sam ipak da ću prihvatiti posao.

Mislila sam da bi bilo zgodno iskoristiti Dogmina pravila snimanja filma i napraviti zabavniji, duhovit, film koji će publiku oraspoložiti. Dogmina pravila olakšala su mi posao jer ona omogućavaju brži rad, prostor za improvizaciju i mnoge usputne izmjene, što ne bi bilo tako jednostavno da je riječ o većem i skupljem filmskom projektu.

Što vama osobno znači manifest Dogma 95?

— Meni osobno Dogma 95 znači jednostavniji način ulaska u filmsku industriju jer vam njezina pravila omogućavaju mnogo fleksibilniji način rada i maksimalno umanjuju strah i tremu. Mnogo se jednostavnije i brže radi jer se ne opterećujete svim onim tehničkim i organizacijskim stvarima koje su inače prijeko potrebne pri snimanju filma. Nešto otprilike kao unplugged-koncert za glazbenika. S druge pak strane težište je na režiji i glumi, jer su Dogmini filmovi toliko sirovih oblikovnih elemenata da ne možete dopustiti lošu glumu i lošu režiju kad je ne možete pokriti glazbom, atmosferom ili nekim drugim filmskim trikovima. Glumci su u mom filmu naporno radili jer sve što vidite to se i događalo: plakanje je stvarno, smijeh je stvaran, lokacije su stvarne, interijeri su stvarni. Bez toga Dogmina filmskog okvira mislim da ovaj film ne bi bilo ni moguće snimiti jer smo mi iskoristili stvaran svijet kako bismo u njemu snimili film umjesto da u filmu stvaramo imaginarni svijet kako bismo ispričali neku životnu priču.

Ovo je romantična komedija, ali u filmu ima mnogo smrtnih slučajeva.

— Moja namjera nije bila snimiti komediju, jer prema Dogminu manifestu ne smijete snimiti žanrovski film, nego sam nastojala napraviti film koji će meni nešto značiti, koji će se baviti stvarima koje meni nešto znače. Tako je nekako ispalo da sam u scenariju počela opisivati jedan sprovod za drugim, a između toga mnogo ljubavnih prizora. Ni sama ne znam zašto, ali ima to veze s religioznim tonom u filmu, jer moj je glavni junak svećenik koji dolazi u danski gradić i sprovodi su dio njegova svakodnevnog života.

Ima li u vašem scenariju autobiografskih elemenata?

— Jako mnogo, ali nisu to događaji koji su vezani uz moja osobna iskustva. Na primjer likovi u filmu u dobroj su mjeri modelirani prema ljudima koje sam poznavala u životu, ali nisu njihova kopija. Tako su glumci koji su ih tumačili sami oblikovali njihov konačni izgled, a i mnoge su situacije nastale spontano. Recimo, u prizoru u frizerskom salonu jedan od likova je bolestan zato što je on stvarno bio bolestan pa smo tomu prilagodili taj prizor. I prizor s krevetom na ulici u Veneciji bio je spontan jer taj je krevet zbilja bio tamo i mi smo mu odmah prilagodili prizor. Mi smo se dakle stalno prilagođavali novim situacijama, tako da se sve što je unaprijed bilo napisano često moralo mijenjati. Svi smo u tome uživali, ali ne bih nikomu preporučila takav način rada na filmu jer on nije jednostavan ma kako zabavan bio.

Jesu li ljudi prema kojima ste oblikovali svoje likove znali da će biti u filmu?

— Ne, iako neki likovi imaju i njihova imena. Neki su likovi dio mene: na primjer onaj vrlo agresivan konobar rezultat je mojih frustracija iz vremena kad sam bila konobarica i kad sam se mnogo puta osjećala tako da sam se htjela izderati na goste ili ih jednostavno izbaciti iz restorana koliko su mi išli na živce. Ovaj moj film zapravo je poput neke čudne Pandorine kutije: sve što smatram tužnim i tragičnim na svijetu ubacila sam u priču da bi na kraju film ispao zabavan i smiješan. To je naša skandinavska specifičnost jer, čim je nešto jako ozbiljno, u sljedećem trenutku mora biti smiješno kako ljudi ne bi pomislili kako smo mi Skandinavci jako ozbiljni.

Vaš je film postao najgledaniji od svih pet Dogminih filmova u Danskoj. Jeste li razmišljali što je tomu razlog?

— Nadam se da je to zbog toga jer se publika u njemu i njegovim likovima prepoznala. Ako film ne korespondira s publikom, onda ne vidim njegovu svrhu. Malo sam se plašila da film koji nema pravoga negativca neće biti zanimljiv publici, no publika je očigledno prepoznala nešto u filmu što ju je privuklo.

Postoji li neka umjetnička kontrola pokretača Dogme 95? Jeste li na primjer morali dobiti dopuštenje da snimite baš ovakav film kakav ste htjeli?

— Ne, nitko me ništa nije pitao niti sam morala tražiti neke dozvole. Za kompaniju Larsa von Triera prije dvije godine snimala sam televizijsku seriju, a zatim sam dobila ponudu za ovaj film. Serija koju sam radila bila je vrlo zahtjevna, bio je to skupi povijesni projekt s velikom glumačkom ekipom i kompliciranom tehničkom bazom, tako da sam jedva čekala da započnem snimanje malog i jeftinog filma s minimalnim brojem suradnika, u kojem će svaki glumac nositi odjeću koju inače nosi u privatnom životu. Ne znam zašto su baš meni ponudili da režiram ovaj film, ali mi je jako drago se mojim kolegama iz Dogmina tima film jako svidio. Lars von Trier pomogao mi je u montaži filma, ali ni u jednom trenutku nije me savjetovao niti utjecao na mene za vrijeme snimanja.

Koje vas je Dogmino pravilo najviše opterećivalo?

— Najviše me brinulo hoće li publika dovoljno ozbiljno shvatiti film jer ja sam — bez obzira na humor i zabavne dijelove filma — htjela da publika vrlo ozbiljno shvati ovu priču koja je i tužna i tragična, ma koliko romantična i optimistična bila. Zato sam često pomišljala kako bi mi odlično došao skladatelj koji bi znao kako da glazbenom temom pojača neke prizore kako bi se publici prenijela prava poruka. Onda sam s druge strane čula da se publika poistovjećuje s likovima i događajima u filmu baš zato što nema nikakve glazbe. Mi smo čak za dvominutni foršpan imali divnu zafrkantsku talijansku glazbu, no shvatila sam da bi to moglo pulici prenijeti krivu poruku i upropastiti film pa sam odustala od toga. Snimajući film prema pravilima Dogme naučila sam više vjerovati glumcima, kao i samoj sebi, jer se ovakvim načinom rada na filmu izoštravaju vlastiti umjetnički instinkti.

Kanite li ponovo snimiti Dogmin film?

— Možda za desetak godina. Sada se osjećam kao da sam bila na nekoj dijeti i najprije mi je potrebna prava, punomasna hrana, a onda ćemo vidjeti što će biti dalje. Trenutačno radim na novom scenariju u kojem će opet biti mnogo ljubavi i smrti, a glumačka će ekipa biti ista, samo će tumačiti drukčije likove od onih u filmu Talijanski za početnike.

Zašto ste se uopće odlučili za element talijanskoga u filmu?

— Mogao je to biti i bilo koji drugi nacionalni element, no sasvim se spontano dogodilo da to bude talijanski. Ponajprije glumac koji u filmu drži tečaj talijanskog jezika doista govori talijanski, što nam je olakšavalo posao. Osim toga restoran u kojem on u filmu radi zbilja je talijanski, tamo su slike i posteri nogometnoga kluba Juventus jer su oni na tamošnjem stadionu igrali utakmicu itd. Osim toga jako lijepo mi se u priču uklapa završni dio filma u Veneciji jer mi se zvukovi toga grada strašno dopadaju, a i čitava mi je tamošnja atmosfera baš fino odgovarala za film. Moja prva ideja je bila da likovi u filmu uče zborno pjevanje, a ne talijanski jezik, no ispalo je ovo drugo. Mi smo u Danskoj malo čudni po tom pitanju jer ljudi silno vole učiti nešto novo pa mnogi odlaze na tečajeve svega i svačega, od plesa i pjevanja do učenja jezika i različitih vještina. Pretpostavljam da se iza toga kriju društveni razlozi jer, kad ljudi ostanu sami u kući, žele upoznati nekoga, što je bolje nego piti i samovati.

S druge pak strane u vašem filmu mještani baš nisu voljni odlaziti u crkvu i tamo se družiti.

— Ne bih htjela nikome određivati kako bi trebao voditi svoj život jer ja nisam pametnija od drugih, ali mogu reći da religija u mom filmu nikomu nije pomogla. Iako film u dobroj mjeri ima veze s Bogom, ali nema tu neke konkretne poruke. Ako netko misli da Bog postoji, to je u redu, ali je u redu i ako netko drugi misli da ga nema. Netko je jednom rekao da Crkva i film imaju sličnosti jer vam oboje mogu dobro pročistiti dušu i osloboditi vas nekih osjećaja koje držite u sebi. Ne znam baš da li bih se s tim mogla složiti.

Jeste li vi religiozna osoba?

— Mnogi mi kažu da jesam, ali ja nisam baš sigurna u to. Danska je inače poprilično nereligiozna sredina u usporedbi s nekim drugim zemljama, no možda smo mi i veći protestanti nego što to mislimo. Znam da Bog nema neku veliku ulogu u mom životu. Ne znam zašto ljudi misle da sam religiozna osoba. Stalno mi govore da je poruka mog filma vrlo kršćanska i slična crkvenim porukama jer govori o širenju ljubavi među bližnjima i potrebi da nekome pružite ljubav i razumijevanje i kako je Bog u svima nama. Za mene ovaj film govori o ljudima koji imaju poteškoća u životu i o tome kako da nauče živjeti s tim problemima i kako da ih riješe i nalazim zgodnim kako drugi u tome pronalaze religiozne elemente. Ne znam, možda ću za dvije ili tri godine i ja drukčije shvatiti svoj film.

Kako se osjećate kao jedina žena u Dogminu bratskom društvu?

— Osjećam se jako dobro jer kao jedina žena dobro se među njima zabavljam, dok s druge strane nema ni trunke nepoštivanja od strane mojih muških kolega. Mi se svi odlično slažemo jer dolazimo iz male sredine u maloj zemlji, svi smo išli u istu školu, svi imamo djecu, a opet smo i dovoljno različiti. Lars von Trier filmski je genij koji ima zavidnu međunarodnu karijeru, Thomas Winterberg jako je mlad i njegovo vrijeme tek dolazi, ja sam pak jedina žena u tom društvu s drukčijim senzibilitetom itd. S nekim svojim kolegama iz Dogme imam više sličnosti i dijelim više zajedničkim karakteristika nego s nekim svojim kolegicama u struci. Ne znam ni sama zašto, možda dečki iz Dogme imaju više feminističkog senzibiliteta nego što su toga svjesni.

Odlazite li često u kino?

— Ne idem baš prečesto u kino, ali gledam jako mnogo filmova kod kuće na videu i televiziji. Oduvijek sam bila veliki filmofil i zato sam i željela biti redateljica. Studirala sam film na sveučilištu, a neko sam vrijeme i pisala o filmu kao novinarka.

Mislite li da bi vaš film prihvatila američka publika?

— Nadam se da bi. Film je otkupljen za američko tržište pa se nadam da kupac zna što čini. Meni je teško reći kako bi film prihvatila američka publika jer je to potpuno drukčija sredina i potpuno drukčija publika.

Smeta li vas činjenica da holivudski filmovi čine devedeset posto kinorepertoara u Europi?

— Zanimljivo je da danas u Americi rade filmove koji su više europski nego američki, iako mi u našim kinima uglavnom gledamo holivudske hitove. Čini mi se ipak da se situacija mijenja jer današnja filmska publika ima mnogo veći izbor filmova iz čitavog svijeta pa mladi ljudi do svoje dvadesete mogu vidjeti više filmova nego što sam ih ja pogledala u svom životu. Mislim da se tako ljudi dosta rano zasite jednih te istih holivudskih filmova i da traže nešto drukčije i zanimljivije. Današnja publika bira između malih, zanimljivih i dobro napravljenih umjetničkih filmova i velikih, skupih holivudskih blockbustera kao što je recimo Gladijator i čini mi se da će svi ostali filmovi koji se nađu negdje u sredini izgubiti najviše jer nisu dovoljno profilirani i usmjereni prema publici. Primjer filma Larsa von Triera Ples u tami koji je u Japanu zaradio više nego u ostatku svijeta zajedno govori da se situacija polako mijenja i da se može boriti protiv holivudske najezde. Nisu ni svi holivudski filmovi loši: Gladijator je, primjerice, divan film. Problem danskog filma je u tome što samo pet milijuna ljudi govori i razumije danski jezik, no s druge je strane dobro to što se sve više novca iz Europske unije ulaže u danske filmove. Frustrirajuće je to što se nastoji da se skuplji projekti rade na engleskom kako bi se lakše prodali, a to je problem za danskog filmaša kojemu engleski nije prvi jezik, no i to se može progutati ako se iz toga izrodi nešto pozitivno.

Možete li sebe zamisliti jednoga dana u Hollywoodu?

— Teško, jako teško. Radije bih radila u Engleskoj jer tamo se snimaju mnogo bolji filmovi. Pa tko uopće želi ići u Ameriku? Iako me još nitko nije ni zvao u Hollywood, ja želim raditi s ljudima koje poznajem i koji su mi bliski i želim da moja kći raste u sigurnoj okolini. Novac mi nije neki magnet jer ono što trebam to i imam. Zapravo ima nešto što jako želim, a to je lijepa velika kada za kupanje! Bazen ispred kuće uopće mi nije potreban.

Stjepan Hundić