Crveni udar na pitomu prirodu

Crveni udar na pitomu prirodu

Znovi radovi jednostavno isijavaju dojam i energiju otvorenosti, vitalnosti, optimizma, kontemplativne (pozitivne) smirenosti i harmonije. Zapravo mnogo više kontemplativno i transcendentalno, nego (ranije!) metafizičko, ovo je slikarstvo čak blisko senzibilitetu new agea na najvećoj mogućoj razini

Slikarstvo Marijane Muljević (1948) oduvijek je bilo svijet za sebe unutar korpusa našega suvremenog slikarstva. Usprkos tome što u posljednjem desetljeću nije mnogo izlagala (posljednju je izložbu u Zagrebu imala 1997. godine u Gradecu) njezino smo slikarstvo na neki čudan način trajno osjećali kao da je oko nas, zapamćeno u našem mentalnom oku, bez svijesti o fizičkoj, materijalnoj odsutnosti tih slika iz naše blizine. Svaka je izložba umjetnice bila tretirana s najvećom pažnjom i ozbiljnošću; jasna spoznaja kako se to slikarstvo ne može mnogo mijenjati nije umanjivala njegovu snagu i zanimljivost, nego je s vremenom samo rasla uvjerljivost umjetničine poetike.

Bliski, konkretni pejzaži

Najnoviji ciklus ulja na platnu Dimenzije prostora, nastao 2000. i 2001. godine, postavljen u Galeriji Beck u Habdelićevoj (3-19. travnja) u Zagrebu, donio je nekoliko malih i većih pomaka u načinu autoričina gledanja na svijet, prenesen u slike. Najjednostavnije bismo mogli reći kako se umjetnica na trenutak udaljila (riječ je o mikropomacima) od sebe, da bi se s još većim zamahom i punoćom vratila sebi u najboljem mogućem (slikarskom) izdanju. Naime, iako su svi bitni tehničko-stilski parametri koji taj slikarski rukopis čine prepoznatljivim kao slikarstvo Marijane Muljevićostali prisutni, dogodili su se pomaci u karakteru i atmosferi koja se želi sugerirati i prenijeti na promatrača. I dalje je slika građena primjenom rigoroznih geometrijskih načela, koja su suprotstavljena mekim oblicima fragmenata prirode (vode, planina, drveća, makije, neba s oblacima); oštro lomljeni geometrijski, pretežno jednobojni fragmenti (ali i mekih zaobljenja volumena skulpturalnog karaktera) ili dijelovi arhitekture (često postmoderne morfologije!) prelamaju se međusobno u prednjem planu slike ili u dubokim prostorima, sa čestim perspektivnim skraćenjima, dok je priroda slikana na način pokušaja dočaravanja beskonačnih prostora u slici. Prostor je podijeljen na geometrijske segmente jednoličnog, gustog, glatkog namaza boje, bez vidljiva poteza. Novost je činjenica da prirodni elementi na slikama Marijane Muljević više ne djeluju daleko, na distanci, kao neki nedohvatljiv pejzaž, s one strane naše mogućnosti percepcije; prisutnost je prirode intenzivirana i ona se proširila poljem slike. Pejzaž je postao konkretniji, shvatljiviji, bliži, slikan s više detalja i topliji; nebo, oblaci i zelenilo izgubili su (usprkos transparentnosti u preklapanju planova i slojeva na slici) dozu karakteristične kristalične hladnoće i onostranosti koja je obilježavala ranije radove. To je definitivno zemaljskiji, realniji pejzaž sa senzibilitetom koji vuče korijene do slikarstva nizozemskih pejzažista 17. stoljeća (suodnos drveća i vode) i slikara njemačkoga romantičarskog pejzaža (postoji doza mističnosti prirode). Općenito, čak i kada slikarica primjenjuje jaka zasijecanja, snažne prodore trokutastih segmenata u prirodu, svi su elementi slike stopljeni, uravnoteženi i izbalansirani: danas mnogo manje osjećamo kontrastiranje i napetosti između dva svijeta — apstraktno/geometrijskog i organičnog, odnosno, materije i duhovnog. Javljanje oblih, mekših (levitirajućih) formi također je promišljeno uklopljeno u kadar, nije samo sebi svrhom radi postizanja prostornog efekta jukstaponiranja planova u slici. Nestalo je i pretjerano mnoštvo očišta, prenaglašena poliperspektivnost montiranih isječaka, što bi možda moglo ukazivati na slikarsko zrenje u smislu da je i slikaričin svijet sada manje razlomljen, manje disociran; slike su kompaktnije u igri prostornih planova, ali oni (kao u nekim ranijim slikama) ne djeluju kao pretjerano razmahivanje bravurozno savladanim tehnicizmom slikanja ili potenciranjem dojma emotivno-psihičke disociranosti i poliperspektivnosti u doživljaju svijeta oko nas, koji je — eto ironije — upravo takav u svojoj biti. Umnažanje kadrova i isječaka pojavne zbilje svedeno je na idealnu mjeru koja tvori slikarsku misao Marijane Muljević, a da se ništa nije izgubilo: postignuta je mjera i zrelost, a slike su dobile posebnu dimenziju duhovnosti, čak produhovljenosti (efekt dubine prostora u slici, beskonačnosti).

Uvijek se kao baza slikarstva Marijane Muljević isticala hiperrealistička podloga (tzv. fotorealizam, Z. Rus) uz pop-art metodu uvećavanja kadrova, ali u novom ciklusu to mnogo manje osjećamo. To je sada svijet bliži senzibilitetu apstraktnog slikara, povezan s afinitetom prema slikarstvu obojenog polja, slikarstvu tvrdih rubova, ali i sintagmi »apstraktnog realizma«, odnosno sublimiranog realizma simboličkih značenja i vrijednosti (Z. Rus).

Crveno je opasno

Intenzivna dnevna svjetlost i iznimno nijansiran raspon plave boje u sadašnjem slikarstvu Marijane Muljević više ne sadrže element hladnoće, melankolije i mentalne udaljenosti od svijeta emocija i doživljaja. Uvođenje crvene boje (crvenih geometrijskih segmenata) u nekoliko slika iz 2000. otvara mali pomak i metiérski problem: kako uklopiti crvenu boju u polje slike na način da crvena ne pojede sliku? Zeleni pejzaži s vodom i crvenim isječcima sličnima teksturi tkanine pokazuju da treba pažljivije promišljati kako i u kojoj nijansi crvenu koristiti u slici; ta je boja opasna jer zahtijeva drukčiji tretman od plave: ne može se nanositi na isti način i u istoj količini. S plavim se prostranstvima često može pretjerati, a da se to i ne osjeti, ali crvena na istom zadatku nesmiljeno pokazuje umijeće baratanja bojom. Marijana Muljević odlično se koristi crvenom kao elementom intenzifikacije površine na ranijim slikama, ali u ovom je ciklusu crvena u tvrdom strukturalno-idejnom sukobu s mekom, pitomom prirodom. Prihvatit ćemo tih nekoliko crvenih slika u prvoj prostoriji galerije kao svojevrsno zagrijavanje i uvježbavanje, uzimanje slikarskog zamaha za maestozan finale u drugoj prostoriji, za slike (pretežno iz 2001) koje posebnom kvalitetom jednostavno brišu dojam prve prostorije. Iako je slikarstvo Marijane Muljević često bilo povezivano s osjećajem tjeskobe i osamljenosti, itd., novi radovi jednostavno isijavaju dojam i energiju otvorenosti, vitalnosti, optimizma, kontemplativne (pozitivne) smirenosti i harmonije. Zapravo mnogo više kontemplativno i transcendentalno, nego (ranije!) metafizičko, ovo je slikarstvo čak blisko senzibilitetu new agea na najvećoj mogućoj razini. Ako u starijim djelima »sukob likovnih elemenata upućuje na nepoznatu cjelinu svijeta koji nam izmiče i iskazuje se tek fragmentarno« (Z. Poznić), sadašnje slike kao da emaniraju svu punoću i ljepotu refleksa božanskog elementa u svijetu Prirode.

Iva Körbler